(Terry Pratchett: THUD!; Harper Collins, 2005.)
Dio je mene najiskrenije odahnuo kad je čuo kako Terry Pratchett ove kalendarske godine neće, po prvi put u dvadesetak godina, objaviti niti jednu novu knjigu za odrasle. To je, naime, značilo kako ću, pročitam li i ovog ljeta jednu (a evo, jesam!) smanjiti zaostatak na, mislim, četiri. To jest pet, ako računam The Last Hero (od kojeg, ubr, imam dupli primjerak pa ga prodajem). To jest, osim ako vijest ne znači da će objaviti novu knjigu za djecu što podiže zaostatak na šest. To jest, ako uopće ne računam slikovnicu Where's My Cow? koja je prateći svezak THUD!-a, ali koju još nisam vidio (iako je nakon čitanja THUD!-a zamišljam i pitam se kako su je nadogradili da se čitatelji THUD!-a ne razočaraju nakon zamišljanja). To jest ...
Zašto čitam, kad me muči? A zašto jedem, kad ću poslije podrigivati?! Zato što je fino. Kao što lijepo reče kritičar San Francisco Chroniclea na stražnjoj strani ovitka "lako je potcijeniti Pratchetta akonto produktivnosti i lepršava stila", ali ga nije lako precijeniti jer mu uvijek uspije očekivanja ispuniti, a zatim i prepuniti. Ja već godinama čekam kad će naskočiti morskog psa (da ne objašnjavam sada, ako ne znate frazu proguglajte joj korijene s "jump the shark" kao ključnim riječima), ali nekako me uvijek zezne da mi ne bude krivo što sam ga čitao te onda samo uzdahnem i počnem zbrajati zaostatke.
Riješimo se, dakle, obveznog i očitog: Je li THUD! dobar? Jest. Zašto je THUD! dobar? Jer ga je pisao Pratchett. Kakva je to sjebana cirkularna definicija? Pa, neizbježna. Jer, vi ste ili čitali Pratchetta ili niste. Ako niste, ja vas možda na to mogu nagovoriti citiranjem najdražih dijelova, ali to nije - kaže kritičar New York Times Book Reviewa, a ja se slažem - baš najbolji način. Ne priča se vic od poante, ne ... Daklem, ako ga niste čitali, najbolji način da vas uvjerim jest tutnuti vam nekog Pratchetta u ruku pa da procijenite sami. Ako ga čitali jeste, onda znate volite li ga ili ne i ništa što ja ovdje kažem to neće promijeniti. Paše/ne paše, na to se sve svodi. Ja volim način na koji njegov mozak krcka informacije, vama se može od istoga povraćati. Ja ne jedem grah, vi ne čitate Pratchetta; recimo da je svemir u ravnoteži.
Molim? Ima još neko pitanje? Da, vi u zadnjem redu ... Malo glasnije, molim, još mi je more u ušima ... Kako ste rekli?
"Bi li THUD! bio dobar da ga nije pisao Pratchett?"
Ah.
Jako dobro pitanje.
Još je jedan razlog, naime, zašto je Pratchetta komplicirano preporučivati. Njegov je pripovjedni stil eliptičan, on pretpostavlja da ćete vi pratiti njegove skokove, asocijacije, način na koji je njegov mozak skrckao informacije. Pratchettovi romani su stoga, u neku ruku, više igra i natjecanje s čitateljem nego poštenski staromodni roman. Pratchett će povući figuru na koju ćete vi reagirati samo ako ste ga vjerno čitali do sada. Može se čitati i bez nje, ali bolje je s njom. Pratchett će bez pardona okinuti pop-kulturnu referencu (vampiri misle da je pisanje imena naopako neprobojan pseudonim), a vi se snalazite ako je ne znate! Pratchett će napisati, po trideseti put, akcijsko finale koje je posve nejasno ako u glavi nemate biblioteku akcijskih finala i volju da sami spajate dijeliće neizrečene slagalice. Ne čudi me stoga što je Pratchett popularan kod djece, čiji su mozgovi još friški i spremni na igru, i u geekdomu koji smisao života pronalazi u sklapanju savršene inačice svijeta trivija. U Pratchettu se nalaze vrijedne misle, sjajne šale i jedan od najboljih pisaca današnjice, ali ništa od toga nije u prvom sloju, ništa nije dostupno čitatelju koji nije spreman na igru. Da je itko drugi pisao THUD! knjiga, stoga, ne bi valjala.
Ja obožavam Pratchetta zbog toga, i mrzim ga zbog iste stvari. THUD! je - fanovi Discworlda će znati što to implicira - priča o Straži, u svojoj većoj polovici, dakle, policijska priča. I Pratchett tu funkcionira odlično, do neke mjere. Tragovi su posijani, zaplet je zanimljiv, istraga ide ... a onda se sve to zaboravi i rješenje dade negdje usputno i nenaglašeno. Uleti magija (kao ni zapovjednik straže Vimes ni ja je baš ne volim, uvijek mi malo smeta) i teren postane neravnopravan u korist pisca. Postojanje tih nekih misterioznih kocaka kao motiva niti se moglo predvidjeti niti proizlazi iz bilo čega doli možda budućih Pratchettovih romana. Gotovo kao da ... Gotovo kao da Pratchettu vrijeme teče kao i njegovim trolovima - natraške - pa napisane knjige dobijaju smisao tek kroz nenapisane. Što nije neživotno, iako nije uobičajeno. Štoviše, vrlo je životno utoliko što događajima često shvatimo smisao tek kad bude prekasno. Potpuni obris Discworlda znat će se valjda tek kad serija bude gotova.
Ako je kopilan Terry ikada završi.
(mcn)
PS E da, vanpiri. U Stražu je, nakon nekoliko knjiga protivljenja, ušla vampirica Sally uz pregršt seksigrad aluzija. Eto.
Post je objavljen 16.09.2006. u 23:34 sati.