(Natalie Zemon Davis: THE RETURN OF MARTIN GUERRE; Harvard University Press, 2002.)
U nedjelju sam se navečer vraćao vlakom preko Vinkovaca punim uobičajene gužve s kraja vikenda kao i milijunom studenata kojima počinje akademska godina. Kupei su bili dupkom puni, hodnici također, pa o čitanju nije nilo ni govora. Umjesto toga slušao sam razgovor troje mladih (srednje dvadesete) iz mjesta pored Vinkovaca i podsjećao se na način razmišljanja i života kakav u Zagrebu ne postoji.
Govorim to o činjenici da u malome mjestu nema tajni, svatko svakoga zna, zna se tko je s kim hodao, koliko tko ima djece i tko je kakav, znaju se ljudi iz okolnih mjesta koje posao redovito ili povremeno dovodi u mjesto, i sve je to važno. Te se informacije izmjenjuju kao što mi, u globalnom selu, izmjenjujemo tračeve o filmskim ili pjevačkim zvijezdama jer su ti koji se pojavljuju u novinama ili na televiziji jedini zajednički znanci na koje u velegradu možemo računati ... A na selu, telefonima i televiziji usprkos, ljudske veze još postoje gotovo jednako kao što su - bez negativnog konteksta - postojale u srednjemu vijeku.
Što me dovodi do "Povratka Martina Guerrea", klasične istinite srednjovjekovne zgode o čovjeku koji je iz braka i života kojima nije bio zadovoljan otišao u rat da bi se vratio dvadeset godina kasnije - dva puta. Prvi put se vratio lažni Martin - Arnaud du Tilh - koji je pravomu Martinu bio donekle nalik te koji se o Martinovoj prošlosti dovoljno obavijestio kako bi zavarao gotovo sve sumnjičavce ... A drugi je povratak bio povratak pravoga, sada kljastoga, Martina koji je došao vidjeti tko to živi u njegovoj kući, upravlja njegovim imanjem i njegovu sinu pravi sestre.
(Ako vam priča djeluje poznato, onda je to stoga što su je Francuzi snimili s - a kime drugim? - Gerardom "Batom" Depardieuom, a Ameri, ako se ne varam, preradili u "Sommersby" s Richardom Gereom i sretnim završetkom.)
Priča o Martinu Guerreu ima sve osobine sočnog trača - kako žena nije uljeza prepoznala? zašto su ga sestre prihvatile kao brata? - i elemente krimića - jedan o rijetkih koji sumnja je postolar koji čuva kalupe svačijih cipela te koji u životu nije vidio da se stopalo nekome smanjilo kao što je slučaj kod lažnog Martina - ali je meni zanimljiviji bio uvid u sustav vrijednosti i psihologiju sela, od samog raspleta. U samom raspletu, naime, lažni Martin, iako svima simpatičan, visi (mogao bih sad o ulozi smaknuća u ruralnim zajednicama, ali mislim kako ću to ostaviti prikazu knjige o smrtnoj kazni), a život ide dalje: sudac piše knjigu o slučaju (zanimljivi su detalji o tome kako je copyright reguliran u šesnaestom stoljeću) pa i sam zaglavi u vjerskim ratovima; kljasti rogonja vraća se ženi itd. Ali život je taj koji se, kako se čini, od iskona nije promijenio: izvan gradova, zakon je uljez; izvan gradova, istina je ono što se prešutno prihvati kao istina; izvan gradova, svatko je ona uloga koju prihvati igrati, ako za ulogom postoji potreba. U gradovima postoje strukture čija je jedina svrha da u njima mjesto pronađu ljudi bez svrhe. Van gradova, pitanje se svrhe ne postavlja: prihvaća se čovjeka kao čovjeka, na riječ, dok god ne šteti nikome.
A kad se to povjerenje poremeti, kad izbije skandal, onda ga se prenosi s koljena na koljeno i pamti kroz stoljeća. Sve od šesnaestog, u slučaju priče o Martinu Guerreu.
(mcn)
Post je objavljen 10.10.2006. u 10:43 sati.