(Dannie M. Martin i Peter Y. Sussman: POČINIO SAM NOVINARSTVO ("Committing Journalism", prevela nekolicina nevježa); Profil, 2003.)
Griješiti je ljudski, barem koliko i uživati u tuđim pogreškama. Ali ne uživa se u svačijim pogreškama jednako. Kad naiđem na samizdat pun tipfelera i gluposti ... ah, iskasapim ga po dužnosti, ali bez pretjeranog veselja. No, kad se mućak nađe u okrilju velike kuće koja pretendira na profesionalne standarde i poštovanje - o, tada je užitak puno veći.
(Treba, međutim, ovdje dodati kako loše priređene knjige u nas nisu rijetkost ni na kojoj razini poslovanja. Mali su šlampavi jer su mali, a veliki su šlampavi jer su veliki pa im je samo bitno da ostanu veliki; bitno im je izbaciti knjigu, utrkivati se u količini naslova s drugim velikima, a čitati što izdaju ionako ne namjeravaju. Možda u dubini duše, poučeni vlastitim primjerom, ni ne vjeruju kako knjige itko čita? Možda misle da ih svi slažu na policu, radi dojma ili toplinske izolacije?)
A u traženju grešaka (jadan mi je hobi, znam, ali recimo da je ta deformacija profesionalna) malo mi je koja knjiga u zadnje vrijeme pružila toliko užitka kao POČINIO SAM NOVINARSTVO. POČINIO SAM NOVINARSTVO zatvorski je dnevnik neuspješnog pljaškaša banke, Dannija Martina, koji je za vrijeme robijanja postao dopisnik San Francisco Chroniclea i javnost zainteresirao za pitanja i poglede zatvorenika. POČINIO SAM NOVINARSTVO je prilično dobra knjiga (Dannijevi dijelovi su uglavnom odlični dok su oni koje je pisao Sussman, urednik SFC-a, pomalo samodopadni u objašnjavanju važnosti procesa da se Danniju dozvoli pisanje, a sve u ime američkog Prvog amandmana), ali je i katastrofalno priređena knjiga.
Da urednik (B. Zimmerman) knjigu nije čitao, to ću pretpostaviti. U tim, većim, izdavačkim kućama obično je posao urednika svih izdanja svaljen na jednog čovjeka pa "urednik" obično znači "prometnik", tj. opisuje osobu koja predaje rukopis od prevoditelja lektoru i zatim u prijelom, ali koja rijetko ima vremena taj rukopis i čitati. Urednica izdanja bila je, pak, neslavna Julienne Eden Bušić, supruga utamničenog hrvatskog rodoljuba-terorista iz sedamdesetih, kojoj je ovo bila neka usputna gaža, koja je knjigu vjerojatno odabrala i više se njome nije bavila. NOVINARSTVO je prevodilo ni manje ni više nego četvoro prevoditelja (N. Jurjević, M. Würth, K. Lazar i S. Nosić), što znači ili da se kasnilo ili da su neki u hodu odustajali, ali vjerojatno signalizira i da se nitko nije previše trudio znajući da će se greške uvijek moći pripisati drugima. Lektura (D. Oraić-Tolić) je obavljena samo formalno, tek toliko da se rečenice ne raspadnu, iako se o duhu hrvatskog jezika pri tome nije mislilo. Korektura (B. Sikora) je isto tako propustila svašta tako da NOVINARSTVO na kraju izgleda - potpuno, ponovimo, nezasluženo - kao nevoljeno nahoče koje pomajka pušta da se igra u blatu i žvače šarafe za marendu.
Navedimo i koji primjer. Nisam ih sve popisao jer mi se bilo lijeno hvatati za olovku ako primjer ne bi bio ekstreman, ali mi vjerujte na riječ da se većina rečenica u knjizi može mentalno vrlo lako vraćati na engleski. Također moram, u interesu istine, dodati kako je bilo dijelova iz kojih nisam izlučio nijednu pogrešku. Možda sam se bio umorio, ali moguće je da je bar jedan iz pokera prevodilačkih asova svoj posao odradio kako treba. Nego, primjeri:
Louis L'Armour (treba "Amour", str. 27) i Dan Quale (treba "Quayle", str. 122) su možda tek tipfeleri koji su promakli mnogim očima, ali su na bolno očitim mjestima. "Kralj Tut" (str. 24) nespretan je i doslovan prijevod familijarnosti kojom Ameri oslovljavaju Tutankamona, dok mi to nemamo običaj; "bratstvo Aryan" (str. 23) je glupost koja se valjda ni nenadahnutom prevoditelju ne bi omakla nakon što nam je "Oz" isprao mozak "Arijcima" i njihovim bratstvom; a Christian Science Monitor su još uvijek jedne novine, a ne dvije kako neki od prevoditelja hoće, dok ga nitko ne ispravlja (str. 123). Iako jedan od prevoditelja zna da "incommunicado" znači "nedostupan" te da se koristi kao pridjev, drugi ga (na str. 131) svejednako tretira kao imenicu. Na stranici 207. Dannie počinje "osjećati vrućinu" ("feel the heat"), iako se kod nas obično u ekvivalentnim situacijama osjeća pritisak, a na stranici 188. "počinje dobijati osjećaj mjesta" ("feel of the place"), iako bi ga trebao shvaćati ili se na njega privikavati. Na stranici 229., pak, doznajemo kako je njegovo pisanje "zapalilo kontroverziju", što je vjerojatno razlog zašto potonje riječi nema u rječniku. Izgorila je, jadna.
A onda imamo bedaste doslovnosti: "uzmite moj savjet" (str. 233), jer ne d'o Bog da ga poslušate; "zatvorske vinograde" (str. 190) kao prijevod za "grapevine" ("kuloare"); "penjanje na kutiju sa sapunom u blagovaonici" (str. 132) gdje možda možemo prihvatiti da netko nije čuo kako je "soapbox" samo slika za improviziranu propovjedaonicu, ali se ne možemo načuditi onome tko je sanduk sa sapunom mrtav-hladan smjestio usred menze; te, najposlije, moj najdraži primjer: "Stražar mi je rekao da se okrenem, nagnem naprijed i raširim obraze" sa stranice 125. "Cheeks" u pitanju su, naravno - kao što je jasno svakome tko je gledao ijedan zatvorski film - guzovi, ali slika zatvorenika koji razvlači obraze toliko je smiješna da je zamalo dovoljna kako bih nenadarenom prevoditelju sve oprostio.
Tu je, također, i odlomak s kraja 189. stranice u kojem dva kažnjenika sjednu igrati damu pa "odigraju pedeset sklekova" nakon čega slijede još dvije posve nejasne rečenice (od kojih jedna uključuje direktan prijevod fraze iz još jednog amandmana koji kod nas nije u svakodnevnoj upotrebi). Ali, nije važno ... POČINIO SAM NOVINARSTVO dovoljno je dobra knjiga (ako vas tema zanima, jasno) da je preživjela i cijelu nesposobnu momčad koja je na njoj radila. Mene samo zanima, ali stvarno me zanima, zašto netko (a u navedenom slučaju riječ je o barem sedam od osam osoba) odabire za zvanje posao za kojeg ne da nema talenta - jer to se da ispraviti - već ni interesa? Gore navedene pogreške nisu toliko plod neznanja koliko totalnog manjka zanimanja uma za ono što oči i prsti rade, bezvoljnog odrađivanja jednog zapravo važnog posla.
Da postoji sud za takve, sad bih lupao čekićem i sve do jednog ih slao na robiju.
(mcn)
PS Sve greške (grješke?) u ovom tekstu su namjerne i ostavljene tu, za vaš užitak...:)
Post je objavljen 17.10.2006. u 00:31 sati.