(Ratko Bjelčić: ZAŠTO PISCI PIŠU; Vlastita naklada, 2005.)
Ratko je Bjelčić u hrvatskoj književnosti nešto poput slijepe lasice: na sramotu svome rodu, toleriran jer je uglavnom bezopasan, a prehranjuje se jer od milijun ugriza u prazno jednom pogodi i u neku jestvinu. I nije Ratko samo slijep, on je i gluh. On ne želi ili ne može čuti "ne". "Nije ti ovo dobro, Ratko." "Nitko ti to neće objaviti, Ratko." "Ne piši više, Ratko." Ništa on od toga ne čuje.
Te je taj i takav Ratko objavio do sada tucet knjiga. Nepismen kakav jest (a jest, vidio sam mu rukopise), smotan kakav jest (a jest, znam ga, a i vidi mu se u tekstovima), spreman neštedimice koristiti tuđe misli u nemoći da izrazi vlastite (i onda se time hvaliti) ili na obrascu tuđih priča pisati desetke vlastitih (sve njegove priče za djecu formom su loše kopije priča Zlatka Krilića) ... taj je i takav Ratko objavio tucet knjiga. Neka, zato, barem posluži kao uzor svim netalentiranim skribomanima kojima takvo što još nije uspjelo: samo pišite, samo kucajte, samo šaljite, samo gnjavite - naći će se izdavač, sposoban za svoj posao koliko i vi za svoj, i objavit će vam knjigu. A tek vas onda nitko neće moći uvjeriti da radite loše, a tek ćete onda, s prvom knjigom pod miškom, lakše kucati na iduća vrata.
Ratko je, dakle, korov. I laka meta. Te zato neću ni pokušati - ionako već izgledam kao zadnji bully - prikazivati njegovu bezvrijednu pripovjednu prozu. Pričat ću vam umjesto toga o najboljoj knjizi (premda to ne znači puno) koju je Ratko proizveo, o ZAŠTO PISCI PIŠU.
ZAŠTO PISCI PIŠU zbirka je milosrdno kratkih eseja na temu knjiškoga svijeta, prethodno objavljivanih na dva web-portala. Budući da su kratki eseji zahtjevna forma koja traži čvrstu hrptenjaču između jasno ocrtane glave i logično postavljenog repa te budući da je umijeće povezivanja dviju misli u logičku cjelinu Ratkova bolna točka jasno je da je knjiga prilično jadna. Tamo gdje očekujemo misli nalazimo opća mjesta, tamo gdje očekujemo odgovor dobijamo slijeganje ramenima, a tamo gdje bi trebala biti poanta obično se nalazi šala smiješna samo dobrohotnim pijancima. No ...
No, ovo jest najbolja Ratkova knjiga zato što je iskrena. Kad se njegove priče za djecu redom događaju nekom "Ratku" koji je redom pametniji, spretniji i sretniji od Ratka koji piše, to su samo odsanjane želje. No, kad Ratko Bjelčić piše o svijetu suvremene hrvatske književnosti onda barem zna o čemu govori.
Svijet suvremene hrvatske književnosti jest - pri čemu ne kažem da neki drugi nije - također prilično jadan. Napučen je literatima koji previše vole knjige da bi ih dobro pisali, nakladnicima koji znaju da se na domaćoj knjizi neće obogatiti, dobrohotnim čitateljima i fatamorganom državnih para bez kojih bi se devedeset i pet posto scene izvrnulo na leđa poput zapipsanog žohara. Uroniti u tu scenu s vremena na vrijeme znači izaći ljepljiv kao da se plivalo kroz alge ... pa zamislite kako je Ratku koji u toj sceni živi dvadeset i pet sati dnevno već nekih dvadeset godina, koji je u tom ustajalom kalu od očaja i nužde razvio škrge!
Ratko osjeća kako tu nešto ne valja. Osjeća to na svojoj koži, čak i kad to ne zna riječima formulirati. Osjeća da je kao pisac jebena stranka čak i kad to, kao loš pisac, ne zasluži. Ali poput ribe je oko koje voda crni - nema drugog izbora, ne zna drugo nego i dalje plivati. Pokušava, kao što su mnogi od nas pokušali, dokučiti izlaz iz labirinta naklada, postotaka, marži, urednika, kritike, nagrada, lovorika, trnja, čitatelja i smisla; izlaz u neki svijet gdje pisci samo pišu i bivaju čitani, svijet o kojem smo svi nekada sanjali. Ne ide mu, ali mu barem zbog toga ne sudim, jer ne znam ikoga tko se u te kučine upleo, a da je zdrav iz njih izašao.
Nemojte, dakle, u pravilu čitati Ratka Bjelčića. Ne valja. Ali pročitajte, ako vam podleti pod ruku, ZAŠTO PISCI PIŠU? Ne valja ni ona - ispod megalomanske naslovnice kvazimudro izgledajućeg Ratka loše ukomponiranog u digitalnu pučinu i nadsvođenog korintskim stupovima skup je zbunjenih razmišljanja zbunjenog polupisca o zbunjujućoj temi - ali ako je pročitate steći ćete neki dojam o tome što biti pisac u Hrvatskoj danas znači.
Ratko, brate, dobar posao.
(mcn)
Post je objavljen 02.10.2006. u 10:01 sati.