Kad bi rezultati trenutne ankete bili mjerodavni, ispada kako većina blogera ne zavidi nikome (!?) ili samo mlađima od sebe. Prvo je dvojbeno iskreno, a drugo je šteta, obzirom kako je starost privilegija koja će mnogima biti, nažalost, uskraćena.
No, zavist je osjećaj koji nagriza kao čir želudac, oslobađajući pri tome najmračnije instinkte.
Emocija stara kao ljudska povijest.
Kajin je ubio Abela jer je bio ljubomoran što je Bog prihvatio njegovu žrtvu, a ne njegovu. Papa Grgur svojedobno ju je stavio među sedam poroka koji opisuju ponore ljudske duše. Od svih sedam smrtnih grijeha, to je vjerojatno najviše tabuiziran.
Zavist uvijek ima veze s nečijim neuspjehom, ili barem s nečijom percipiranom neadekvatnošću. Priznati da to boli.
Po nekima, zavist nije samo maligna i često neugodna karakterna osobina, već, ona benignija može biti i važna pokretačka snaga, izvor napretka i inovacija. U nekom društvu u kojem nitko nikome ne zavidi, nema ambicija i konkurencije. A opet, sveprisutna zavist dovodi do straha, obeshrabrenja i paralize svake inicijative.
Ljudi sebe često definiraju kroz usporedbe s drugima – a one su utoliko nemilosrdnije što su sličnije objektu usporedbe.
Običan zaposleni smrtnik teže će zavidjeti proslavljenoj sportskoj zvijezdi ili milijunskom nasljedniku tvrtke -negoli kolegi za stolom nasuprot koji je jučer dobio povišicu. Antički autor Hesiod zabilježio je 700. godine prije Krista: "Lončar zamjera lončaru i stolar zamjera stolaru, prosjak zavidi prosjaku, a pjevač pjevaču."
Što smo sličniji, naš status je usporediviji, skloniji smo razvijanju zavisti.
Većina ljudi osjeća da žive u zavidnom društvu, iako umjerenom, ali sebe doživljavaju kao ne baš zavidne. Većina i zahtjev za porezom na bogate ne vidi kao dokaz društvene zavisti, već kao izraz zahtjeva za više socijalne pravde.
Najmanje su zavidni oni koji podržavaju načelo pravednosti u odnosu na učinak: tko postigne više, treba imati i više.
Možete se pomiriti s određenom nejednakošću u društvu sve dok svi imaju iste početne mogućnosti.
Zavidna osoba će pak biti sklonija kriviti druge za svoju nesreću – popularna je strategija potiskivanja kako se ne bi priznali vlastiti nedostatci.
Priznanje osjećaja zavisti spada među najiskrenije ljudske geste, ali ispovjednici su to vrlo rijetko imali priliku čuti, ipak je to nešto što definira čovjeka.
Kažu kako bi i evolucija stala da nije zavisti.
#Giotto
Oznake: vjerodostojnost anketa
|