SAJAM TAŠTINE

Kada je telefon zazvonio, prosijedi muškarac, gotovo s nekim popuštanjem u glasu, upitao je djevojku što misli, ne bi li možda bilo bolje da se ne javi. Djevojka ga je čula kao iz neke daljine i okrenula se k njemu. Jedno oko - ono prema svjetlu - bilo joj je čvrsto zatvoreno, a ono drugo, otvoreno, bilo je - ma koliko to izvještačeno zvučalo - veliko i tako plavo da je izgledalo gotovo ljubičasto. Prosijedi muškarac pozvao ju je da se brže odluči i ona se podignula na desni lakat, upravo toliko hitro da joj pokret ne izgleda sasvim bezvoljan. Uklonila je kosu s čela lijevom rukom. - Bože, ne znam ni sama - rekla je. - Ovaj, što ti misliš? - Prosijedi muškarac rekao joj je da on, ovako ili onako, ne vidi neku naročitu razliku i provukao je lijevu ruku ispod djevojčine, iznad lakta, probijajući se prstima, praveći mjesta za njih između toplih površina njezine mišice i grudi. Desnu je ruku pružio prema slušalici. Da bi je mogao dohvatiti naslijepo, bez mnogo pipanja, bio je prisiljen malo se podignuti tako da je zatiljkom očešao rub sjenila lampe. U tom trenutku svjetlost je naročito isticala, možda malo i prejako, njegovu prosijedu, na mnogim mjestima već gotovo bijelu kosu. Iako u tom trenutku u neredu, bilo je očigledno da je nedavno podšišana ili, bolje rečeno, nedavno njegovana. Na sljepoočnicama i na zatiljku bila je na uobičajen način potkraćena dok je sa strane i na tjemenu bila ostavljena čak nešto više nego podugačka, tako da je čitava frizura bila u stvari "izrazito osobna". - Halo - rekao je zvučnim glasom u telefon. Djevojka je ostala oslonjena na lakat i promatrala ga. Njezine oči, sad već više jednostavno otvorene nego uznemirene ili radoznale, odražavale su uglavnom samo vlastitu veličinu i boju.
Muški glas, hladan, mrtav a ipak nekako grubo, gotovo opsceno ubrzan za ovu priliku, dopro je s drugog kraja žice.
- Lee? Jesam li te probudio?
Prosijedi muškarac bacio je kratak pogled ulijevo, prema djevojci. - Tko je pri telefonu? - upitao je. Arthur?
- Aha... Jesam li te probudio?
- Nisi, nisi. U krevetu sam, čitam. Nešto nije u redu?
- Sigurno te nisam probudio? Časna riječ?
- Ne, nisi, uopće nisi - rekao je prosijedi muškarac. - U stvari, u posljednje vrijeme jedva ako prosječno četiri sata...
- Evo zašto sam te zvao, Lee. Jesi li slučajno primijetio kada je Joanie otišla? Jesi li slučajno primijetio da nije otišla s Ellenbogenovima, kojim slučajem?
Prosijedi muškarac pogledao je ponovo ulijevo, ali nešto više ovaj put, nekamo iznad djevojke, koja ga je sad promatrala kao neki mladi plavooki Irac-policajac.
- Ne, nisam, Arthure - rekao je, pogleda usmjerenog prema dalekom, mračnom dijelu sobe gdje se zid spaja sa stropom. - Zar nije otišla s tobom?
- Nije, zaboga. Nije. Znači da uopće nisi vidio kad je otišla?
- Pa sad, i nisam. Ako se pravo uzme, i nisam, Arthure - rekao je prosijedi muškarac. - U stvari, ako hoćeš istinu, nisam čitavu večer vidio oko sebe pod bogom ništa. Onog trenutka kad sam prošao kroz vrata, upao sam u jednu ubi-bože dugu raspravu s onim doseljenikom iz Francuske, iz Beča ili vrag bi ga znao odakle. Svi do jednog ti stranci kao zapeti vrebaju priliku da besplatno uhvate poneki pravni savjet. Zašto pitaš? Što se dogodilo? Joanie se izgubila?
- Oh, Bože... Tko bi to znao! Ne znam. Znaš već i sam kakva je kad malo više potegne i kad dobije volju da... Ja pojma nemam. Možda je naprosto...
- Jesi li zvao Ellenbogenove? - upitao je prosijedi muškarac... (uvod)

#NikolaKršič; prijevod
#ŠareniDućan, Koprivnica, 2003., J.D.Salinger, zbirka pripovijedaka "Devet priča"
#"TheNewYorker" od 14. srpnja 1951. u kojem je objavljena priča originalnog naslova "Pretty Mouth and Green My Eyes".

Oznake: čitaonica četvrtkom