SAJAM TAŠTINE

Jedna od boljih stvari kod stoicizma je dihotomija, a to je da su dva najpoznatija praktikanta stoicizma Epiktet — koji je rođen kao rob u Grčkoj i Marko Aurelije, rimski car.
Epikteta su mučili i proveo je 30 godina života u ropstvu. Ali na kraju postaje filozof. Ništa ne zapisuje, ali su nam ostala njegova predavanja. Jedan od polaznika njegovih predavanja je i car Hadrijan. I onda, Hadrijanov nasljednik Marko Aurelije dobiva primjerak Epiktetovih predavanja od svog učitelja filozofije. I ne postoji filozof kojeg Marko Aurelije, car Rima, citira više od Epikteta.
Nema boljeg dokaza filozofije i njezine univerzalnosti to što su njezina dva najutjecajnija mislioca jedan uz drugoga netko ekstremno privilegiran i netko krajnje nemoćan. Stvar funkcionira za oboje jer je središnje načelo filozofije: usredotočite se na ono što kontrolirate, usredotočite se na odgovor na stvari koje su izvan vaše kontrole.
Radi najbolje što možeš u svijetu unutar kojeg postojiš.
Očito je da je rimski svijet bio više slojevit, hijerarhijski i manje meritokratski svijet nego što mi sada živimo.
Kako se samo probuditi i nositi sa svijetom punim teških ljudi?
I kako ostati vjeran onome u što vjeruješ, onome što misliš, svojim dužnostima i obvezama, kada se ljudi mogu percipirati bilo kao opstrukcije ili destimulansi za ono što bi trebao raditi?
Jednostavno stoici nisu bili samo praktični u smislu kako obaviti stvari, već su nudili odgovor, kako ići kroz svijet, a ne biti ogorčen i ljut?
Dakle, Epiktet zapravo kaže da je ovo primarno pitanje života:
"Zavisi li to i to od mene?"
Skrbi se samo za stvari na koje možeš utjecati ili kontrolirati.
I tako vrijedi za bilo koga kao i za stoike, to je radikalno sužavanje vaših interesa, vaših namjera, vaših raspoloženja, vaših reakcija prema stvarima nad kojima imate kontrolu. Ovo je također korijen ideje o molitvi smirenosti, zar ne? Znati što je pod vašom kontrolom, usredotočiti se na stvari koje su pod vašom kontrolom, a zatim imati mudrosti pustiti te druge stvari.
Znači li to kako stoici nisu zabrinuti za društvene promjene ili djelovanje?
Ne. Ali radikalna je ideja reći: "Hej, mnoge stvari koje uznemiruju ljude, za koje troše neumjerenu količinu vremena i energije pokušavajući ih dobiti, nisu do njih."

Postoji zanimljiv odlomak u Meditacijama na početku gdje Marko Aurelije kaže da zahvaljuje čovjeku po imenu Severus. Kaže, od Severusa sam naučio voljeti svoju obitelj, istinu i pravdu. Kroz njega sam susreo Trazeju, Helvidija, Katona, Diona i Bruta. To su članovi stoičke opozicije koji su zamislili društvo jednakih zakona kojim upravlja jednakost statusa i govora, i vladara koji poštuju slobodu svojih podanika iznad svega.

Mislim kako stoici nikad ne govore o ideji kolektivnog djelovanja. Ali oni su bili vojskovođe. Bili su političari, neki u republici, neki u carstvu. Jasno su shvatili da ljudska bića imaju moć kada se okupe i rade stvari zajedno. Jednostavno o tome ne govore dovoljno.

Jedan od sjajnih izraza Zenona, utemeljitelja stoicizma, jest ono što on naziva "glatki tijek života". Sjajan način da se opiše sreća. Gdje nije da ste nužno eliminirali sve vanjske smetnje, ali ste na mjestu gdje ste prilagodljivi i fleksibilni.

Dakle, ne znam, kada razmišljam o trenucima u kojima sam sretan, to je obično kada dobro radim svoj posao, ili kada osjećam da dajem pozitivan doprinos svijetu, ili kada sam s ljudima koje volim ili kad sam vani. Kao i onda kad se eliminiraju nebitne stvari iz života. Kao i kada te nije briga što drugi ljudi misle, te nisi zabrinut zbog besmislenih obaveza ili trivijalnosti, ili ogovaranja, ili ljutnje.

Bilo dobro igrati ulogu koju ti je život dodijelio. Epiktet kaže da smo svi glumci u predstavi. Mi nismo režiseri. Dakle, možete li dobro odigrati tu ulogu? Mislim da se Epiktet nevjerojatno dobro snalazi kao rob koji je postao slobodan čovjek. Marko Aurelije nevjerojatno se dobro snalazi kao car. Gdje god da ste, tko god da ste, kakve god okolnosti dovele do toga gdje ste u životu, mislim da je uspjeh nešto poput:
Jeste li to učinili najbolje što se može?
Dojam je ponekad kao kako stoici gotovo previše traže od nas?
Većina nas, većinu vremena, nije u stanju nositi se sa svijetom s takvom staloženošću.
Reklo bi se kako svaka filozofska škola ili religijska tradicija zahtijeva od nas više nego što smo sposobni.
Kršćanstvo traži da okrenemo drugi obraz. Zen budizam zahtijeva da pronađemo smisao u svojoj patnji, da slijedimo osmostruki put. Kao da je sve nemoguće, zar ne? I to je razlog zašto postoji nekolicina osoba koje čak i zamislivo tvrde da su dosegle neki oblik prosvjetljenja.
Epiktet kaže da ne bismo trebali napustiti svoje principe zbog očaja (ne)dosezanja.
Uglavnom, da ne odustajemo od nečega samo zato što je nemoguće.
Ali, zapravo, prihvaćamo da je to nemoguće i samo pokušavamo tome pristupiti.
Samo se pokušavamo približiti.

Oznake: Epiktet