SAJAM TAŠTINE

Što potiče osobu da pokuša naizgled nemoguće?
Osvajanje beskorisnog (Eroberung des Nutzlosen/Conquest of the useless) autora Wernera Herzoga više je od dnevnika - to je fascinantan uvid u um vizionara koji kombinira umjetnost, avanturu i egzistencijalna iskustva.

Herzog opisuje svoje putovanje snimajući Fitzcarralda u peruanskoj džungli - punoj prepreka, prirodnih sila i unutarnjih borbi.
Ali iza naizgled kaotičnih bilješki krije se jasna poruka:
Prava veličina nastaje kada je netko spreman pomicati granice, podnijeti bol i beskompromisno slijediti vizije.

Herzogov radikalni pogled na umjetnost, prirodu i život potiče na razmišljanje:
Što je uistinu "korisno"?
Zašto nam često upravo ono što se čini besmislenim donosi duboko ispunjenje?
I kako možemo razviti hrabrost da živimo vlastite snove unatoč svim nedaćama?

Njegova najnovija knjiga "Budućnost istine" (Zukunft der Wahrheit) govori o istini kao potrazi i ekspediciji u nepoznato.
Ljepota knjige: Možete se prepustiti plutanju kao na planinarenju.
Na naslovnici: pingvin, beskrajno malen, ispred planinskog lanca prekrivenog snijegom, kao da se želi popeti na njega.
Ali kako bi ptica koja ne leti nego pliva to trebala učiniti?
Autor piše o istini kao potrazi i ekspediciji u nepoznato.
I naziva je procesom:
"Istina mi se čini više kao vječni napor da joj se približimo. Kao kretanje prema njoj, kao neizvjesno putovanje, potraga puna truda i uzaludnosti. Ali ovo putovanje u nepoznato daje nam smisao i dostojanstvo; to nas razlikuje od krava na pašnjaku."

Svjetski poznati redatelj ne daje definiciju istine, već je ispituje kao objekt koji ga fascinira, osvjetljavajući je iz različitih perspektiva - baš kao u filmu.
Knjiga o istini lako bi mogla zvučati kao životni priručnik, poput nedjeljne propovijedi.
On ispituje istinu emocija, poput ogromnog suosjećanja koje su ljudi nerijetko osjećali.

„Emocije velike opere zapravo se ne javljaju u ovom obliku u prirodi, u ljudskoj prirodi, ali mi ispunjavamo ovu 'nezamislivu' jezgru punim spektrom emocija koje se, na tajanstven način, čine nekako stvarnima, istinitima.“

Ovdje jasno daje do znanja jednu stvar: istina i činjenice nisu isto.

„Kad bi se računale samo činjenice, telefonski imenik bio bi knjiga nad knjigama.“

Za njega je istina uvijek više, dublje, više.
Zagovara iznošenje istine lažima kao sredstvo umjetnosti, poezije.
On, pjesnik, kondenzator, time ne preokreće istinu, već identificira laž i stvara drugačiju istinu, kako piše.
U jednom trenutku, prilično nemilosrdno napada psihologiju:
"(...) koja je, pak, za mene anatema. Psihološko tumačenje svega i svakoga osvjetljava mračne niše u nama koje zapravo ne bi trebale biti osvijetljene."

Nije prijatelj laži, već sumraka, zamagljenog, tajanstvenog i nedokučivog.
Priča o povijesnim lažnim vijestima, o caru Neronu i faraonu Ramzesu, te opisuje agencije u Japanu koje zapošljavaju glumce koji povremeno upadaju u ulogu "pravog" mladoženje kada je mladenka lezbijka i želi umiriti svoje roditelje - koji ne znaju ništa o istini.

Werner Herzog je majstor pripovijedanja; povezuje se, luta i skreće s puta, kao da krči staze kroz džunglu.
Preporučuje hodanje, bez teške prtljage, kao izravan put do istine.
I ne vidi umjetnu inteligenciju kao potpuno negativnu:
„Doživjet ćemo preoblikovanje naše uloge u stvarnosti, kao i našeg razumijevanja same stvarnosti. Iza toga, poput životinje koja se skriva, pitanje istine vreba iznova i iznova.“

On upozorava, opominje, potiče i preporučuje jednu stvar iznad svega:
„Mladim filmašima koji me traže savjet, snažno ponavljam: Čitajte, čitajte, čitajte, čitajte, čitajte, čitajte. Čitajte. Ako ne čitate, vjerojatno ćete i dalje snimati filmove, ali u najboljem slučaju osrednje. Bez čitanja nikada nećete snimiti sjajan film.“

Mudra knjiga je aproksimacija.
Oko istine se može samo kružiti.
Nikada se ne može pronaći.

U tome, uostalom, leži istina.
#HanserVerlag

Oznake: Werner Herzog (Stipetić)