SAJAM TAŠTINE

Dolaskom prvih televizora, stigli su i (poratni filmovi) o sinjem galebu i "crnim biserima", ali i oni Vittoria de Sice o kradljivcima bicikla i čistačima cipela.
Pauline Kael je u filmskoj kritici zapisala:
"... odgledala nakon jedne od onih strašnih ljubavničkih svađa koje čovjeka ostavljaju u stanju neshvatljivog očaja. Izašla sam iz kina, uplakanih očiju, i čula mrzovoljan glas studentice kako se žali svom dečku: "Pa, ne vidim što je bilo tako posebno u tom filmu." Hodala sam ulicom, naslijepo, plačući, nisam više bila sigurna jesu li moje suze bile zbog tragedije na ekranu, beznađa koje sam osjećala za sebe ili otuđenosti koju sam osjećala od onih koji nisu mogli doživjeti sjaj Shoeshinea. Jer ako ljudi ne mogu osjetiti čišćenje cipela, što mogu osjetiti? ... Kasnije sam saznala da je čovjek s kojim sam se posvađala iste noći otišao u kino i također izišao u suzama. Ipak, naše suze jedne za drugom i za Čišćenjem cipela nisu nas spojile. Život je, kao što Shoeshine pokazuje, presložen za lake završetke</em>."
Bila je unikatna u doživljaju i izričaju, a svakom filmskom autoru toga doba je bilo stalo do njenog mišljenja.
Makar bilo i negativno.
Iako je počeo režirati filmove nakon što se ona umirovila, Quentin Tarantino također je bio pod utjecajem Kael. Dok je odrastao, halapljivo je čitao njezine kritike i rekao da je Kael bila "utjecajan kao i svaki redatelj pomažući mi da razvijem moju estetiku".
Kako stvari stoje, za (kako je najavio posljednji) deseti film radnog naziva "The Movie critic" Pauline će biti središnji lik.
O filmskim kritičarima nemam baš neko visoko mišljenje.
No, ta usputna crtica, mi je vratila još žive slike na čistače cipela.
I neke cjeloživotne lekcije.

Oznake: sciuscia