|
Većina ljudi ima stavove o politici, aktualnim događajima, vjeri, društvu, moralu i sportu, pa provodimo puno vremena izražavajući te stavove, bilo u razgovoru ili na društvenim mrežama. Argumentiramo svoje stavove i nerviramo se ako ih se ospori.
Zato što vjerujemo stavovima koje izražavamo (tj. mislimo da su istiniti) i želimo uvjeriti nekoga, jer su istiniti. Želimo da istina prevlada. Tako se čini. Ali vjerujemo li doista svemu što kažemo? Pokušavamo li uvijek utvrditi istinu kada polemiziramo ili možda postoje neki drugi motivi?
Ova pitanja mogu izgledati čudna, čak i uvredljiva. Sugeriraju nečiju neiskrenost ili licemjernost u stavovima? Ne - barem ne svjesno. Ali na pojedinca mogu nesvjesno utjecati druge brige osim istine. Danas se većina psihologa slaže da brzi, nesvjesni mentalni procesi (ponekad zvani procesi 'Sustava 1') igraju veliku ulogu u usmjeravanju našeg ponašanja. O tim se procesima ne razmišlja kao o Freudovim, koji uključuju potisnuta sjećanja i želje, već kao o uobičajenim, svakodnevnim prosudbama, motivima i osjećajima koji djeluju bez svjesne svijesti, poput mentalnog autopilota.
Čini se plauzibilnim kako takvi procesi vode veći dio našeg iražavanja. Uostalom, rijetko svjesno razmišljamo o razlozima zašto govorimo ono što radimo; riječi nam samo navru na jezik/tipkovnicu. Ali ako su motivi koji stoje iza naših riječi nesvjesni, onda moramo zaključiti iz našeg ponašanja i mogli bismo biti u zabludi o tome što jesu. Opet, ovo nije revolucionarna ideja; stoljećima su dramatičari i romanopisci prikazivali ljude zavedene o vlastitim motivima.
Lako je smisliti motive koji bi nas mogli potaknuti da izrazimo stajalište u koje zapravo ne vjerujemo. Možda želimo da je to istina i osjećamo sigurnost kada to tvrdimo. Ili bismo mogli osjećati da ga imamo dužnost braniti zbog naše privrženosti nekoj vjeri ili ideologiji.
Takvi motivi također mogu biti pojačani drugim čimbenicima. Kao društvo, skloni smo se diviti ljudima koji znaju što misle i drže se svojih načela. Dakle, nakon što smo izrazili stav, iz bilo kojeg razloga, mogli bismo osjetiti (opet, nesvjesno) da smo mu sada posvećeni i da ga se trebamo držati kao pitanje integriteta. U isto vrijeme, mogli bismo razviti emocionalnu privrženost pogledu, pomalo poput privrženosti sportskom timu. Sada je to naš stav, onaj koji smo javno podržali, i želimo da on pobijedi svoje suparnike samo zato što je naš. Na taj bismo način mogli doći do snažne osobne predanosti tvrdnji, čak i ako u nju zapravo ne vjerujemo.
Ne sugeriram da nas nikada ne vode brige za istinu i znanje (ono što filozofi nazivaju epistemičkim brigama), ali pretpostavljam da ove vrste emocionalnih i društvenih čimbenika igraju mnogo veću ulogu nego što želimo misliti. Kako drugačije možemo objasniti žestinu s kojom ljudi brane svoja stajališta i povrijeđenost koju osjećaju kad se njihova stajališta osporavaju?
Je li loše ako ponekad kažemo stvari u koje ne vjerujemo? Moglo bi se činiti da nije. Ciljevi kao - traženje društvenog prihvaćanja, na primjer, ili njegovanje slike o sebi - nisu nužno loši, a budući da su nesvjesni, može se raspravljati da ionako ne bismo trebali biti odgovorni za njih. Međutim, postoje opasnosti. Jer kako bismo postigli ove ciljeve, moramo uvjeriti sugovornike kako iskreno vjerujemo u ono što govorimo. Kad bi mislili da nešto govorimo samo zato kako bismo ostavili dojam na njih, onda ne bismo uspjeli stvoriti dojam. A kad nam je cilj ostaviti neki dojam na sebe moramo se uvjeriti da i mi u to vjerujemo. Kao posljedica toga, možda ćemo trebati potkrijepiti svoje riječi djelima, ponašajući se kao da vjerujemo u ono što govorimo. Kad bi postojao očigledan nesrazmjer između onoga što smo rekli i učinili, naša bi neiskrenost bila očita. Na taj način nas nesvjesne želje za prihvaćanjem, odobravanjem i uvjeravanjem mogu navesti da donosimo odluke na temelju tvrdnji za koje nemamo čvrste dokaze, uz očite rizike frustracije i neuspjeha.
Postoji li, dakle, ikakav način da se utvrdi vjerujete li doista u neku tvrdnju? Ako svjesno prihvaćate tvrdnju, mislite li da je to istina? Međutim, čak i ovaj postupak može biti nepouzdan. Mnogi teoretičari smatraju da je svjesno mišljenje jednostavno razgovaranje sa samim sobom u unutarnjem govoru, u kojem slučaju ono može biti vođeno nesvjesnim motivima, baš kao i vanjski govor. Nesvjesne želje mogu nas potaknuti da se zavaravamo, govoreći sebi da je neka tvrdnja istinita iako u to zapravo ne vjerujemo.
Unatoč tome, misaoni eksperiment mogao bi nam pomoći otkriti ono za što istinski vjerujemo da je istina. U stvarnom životu može postojati nekoliko konteksta u kojima je istina doista naša dominantna briga: održavanje utješnog gledišta ili podržavanje cijenjene ideologije ili slike o sebi može nam gotovo uvijek biti važnije od istine.
Ali, pretpostavimo da vas ispituje Demon istine – supermoćno biće koje zna istinu o svakoj temi i užasno će vas kazniti ako date pogrešan odgovor ili uopće ne odgovorite. Ako nastavite tvrditi tvrdnju kada vas Demon Istine pita je li to istina, onda stvarno vjerujete u to, stvarno mislite da je istina. Ali ako date drugačiji odgovor kada ste pod prijetnjom mučenja od strane sveznajućeg demona, onda zapravo ne vjerujete u tvrdnju. Ovo je praktičan test za vjerovanje: zamislite upravo opisanu situaciju što je moguće slikovitije i pogledajte što biste rekli o bilo kojem od svojih stavova.
Ali budite oprezni i nemojte previše svjesno razmišljati o tome u slučaju da si počnete govoriti ono što želite čuti, rekao bi Keith Frankish.
Fenomenalna svijest fikcija je koju je napisao naš mozak kako bi nam pomogao pratiti utjecaj koji svijet ima na nas.
Osobne nesvršenosti znaju biti tako iritantne, kad se zamijete na drugima.
#JonKrause_ilustracija
 Oznake: Keith Frankish
|
