po putu i azimutu

Kad već često prolazim Vinodolom i Kirijom moram ponekad i prikazati. Najčešće dolazim preko Križišća i Bribira, a vraćam se i drugim putevima, ovaj put strmom cestom usječenoj u strme stijene griže iznad mjesta Grižane.

Još uvijek se može vidjeti cvat divlje mrkve sa tamnoljubičastim cvjetićem u sredini. Korijen je naravno jestiv, ali je puno manji od vrtne i šteta ga brati osim u krajnjoj nuždi.


Dočekalo me i 3 metra ogrjevnog drva za složiti, koje će vjerojatno potrajati i za dvije zime jer nismo stalno u Novom.


Uvečer Okolotorno, šetnja uličicama Starog Grada Novog Vinodolskog.


Ujutro zajutrak u vrtu i branje za pokloniti prijateljima. Grožđe malvazija i smokve.



Strma i zmijolika cestica kojom se od Grižana i Antova (rodno mjesto minijaturista Jurja Klovića) prolazi kroz griže i ispod Medviđaka do mjesta Plase iznad Hreljina.


Pogled sa vidikovca Mahavica na akumul. Tribaljsko jezero, stvoreno za potrebe HE Tribalj (u koje dolazi tunelom voda iz Fužinarskog jezera, a tuda prolazi i rječica Dubračina kao nastavak Ličanke koja ponire u Ličkom polju u Gorskom Kotaru. )


I pogled sa visine na stari dio mjesta Drivenik sa utvrdom. Oko 4-5 km zračne linije iznad, odmah iza vrha Medviđak (1027 m) je i ž. st. Drivenik, najviša na pruzi Rijeka - Zagreb. (U vodiču HPS-a piše da je Medviđak vrh na granici Gorskog kotara i (Kvarnerskog) Primorja što nije točno, cijeli je na Kvarneru, kao i ž. st. iza njega, ali bi to mogao biti susjedni Kobiljak iznad Ličkog polja. I spada u Liburnijski krš a ne u Veliku Kapelu.)


I dvije panoramske fotke (za povećati, brzo se otvaraju) sa ove strme usječene cestice na griže i Vinodol.


Za večeru bademi, masline, salata, kis. motar, maslin. ulje...


Dodatak

Stara razglednica Novog (pronađena na stranici lokalpatrioti-rijeka.com).


Dododatak
Na zamolbu nekih blogerica evo i jednog "pomagača" iz vrta gdje sam brao smokve i grožđe, a usput se pravio važan i povremeno plašio turiste koji su prolazili.

Nakon Lubenica sam stigao u također povijesni gradić Osor, koji je ustvari muzej na otvorenom, a ovako piše, dosta opširno o Osoru na hr.Wikipedia. Ovdje sam se i više zadržao jer ima puno toga za ponuditi, osim povijesti ima i dobrih ugost. objekata, okolnih plaža, kampova, najmova razne opreme. U Osoru se ljeti održavaju Osorske glazbene večeri i mnogi i zbog toga dolaze ovdje, a izgleda su stari narodi znali gdje je važno imati grad i kontrolu pomorskog prometa. Došao sam oko17h kako bih vidio okrenuti most i plovila koja prolaze (most se otvara za plovila u 9 i 17 sati, a za to vrijeme vozila ne mogu prijeći.) Vidio sam dosta veliku kolonu vozila koja je čekala na ponovo spajanje mosta sa obalom, očito nisu dobro čitali uputstva na prospektima i internetu.

Zanimljivo je gledati brodice kad prolaze kanalom, i posada i ljudi koji promatraju sa obale se pozdravljaju.


Ovome nije trebalo otvarati most.


Na kraju ulice se vidi dio broda koji prolazi.


Nastavljam šetnju osorskim kalama.


Ima i dosta zelenila.


Zvonik katedrale Marijina uznesenja iz 15. st. sagradio je krčki majstor Jakov Galeto 1575. g. i to je danas najveći crkveni zvonik na otočju.


Ostaci starih zidina. Danas je teško shvatiti nekadašnju veličinu ovog mjesta.


Na stijenama uz obližnje plaže na razini plime raste motar (matar, šćulac, petrovac), meni ukusan ukiseljen, a može se kušati i ovako.


Nakon povratka kući jedno od jela bilo je i ovakvo lagano varivo, koje može biti i prilog jačem jelu. Ovdje ima dosta maslin. ulja, ali može se staviti i neko drugo.


Pogled na danas neveliki Osor sa uspona na Osorščicu.


Odmor na terasi planin. doma Sv. Gaudent. Otoci Cres i Lošinj su bez zmija otrovnica, a prema legendi ove je otoke blagoslovio i tako zauvijek protjerao zmije otrovnice osorski biskup Sveti Gaudencije, a dok znanstvenici još uvijek ne otkriju razlog, vjerujmo legendi.


I dvije veće fotke da se bolje vidi.


A sad me pustite da malo hodam po pijesku u moru i nakon dolaska u dublje plivam.

U nastavku puta prema Osoru skrenuo sam uzbrdo prema mjestu Lubenice jer ga već duže vrijeme nisam vidio. Kažu da je ovo mjesto na litici 380 m. iznad mora neprekidno nastanjeno već 4000 godina što je potkrijepljeno raznim nalazištima i dugo vremena je bilo među četiri najvažnija mjesta na otoku Cresu. Obzirom na više crkvi ovdje je nekad bilo i puno više stanovnika koji su obrađivali polja i ribarili. Dana 1. veljače 2005. godine, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je nominiralo naselje Lubenice za upis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.
Evo što piše na stranicama turističke zajednice Cres o mjestu Lubenice.

Poznati pogledi na Lubenice.




Pogled sa stazice za plažu koja se nalazi duboko ispod.


I pogled na poznatu plažu Sv. Ivan koju je mislim njem. časopis Bield izabrao kao 15. najljepšu u nekom od izbora.


Zanimljiv pejzaž ispod, morat ću ga jednom vidjeti izbliza.


Lijepo je prošetati ulicama ovog sada mini gradića jer je dosta toga očuvano kao nekada. Ulice nemaju imena, samo su kućni brojevi od 1 do 42.


Makar je bilo sunčano i vruće popodne ovdje se hlada uvijek može naći.


Ova kućica iza prolaza je moderni WC.


Malo šetnje i oko mjesta, ovuda se može doći do mjesta Prodol.


Bolje se vidi na ovim fotkama kad se povećaju.




Na putu se ne može jesti što se hoće, ali kad se vrati doma treba nešto za obnovu:
ovaj put ne baš maštovita salata i parb. riža sa kvinojom i pirjanim gljivama lisičarkama, peršin, masline, pasta od paprike, češnjak, maslin. ulje, kurkuma...



Od raznog bilja evo bodljikavi plavi kotrljan. Mladi izdanci, korijen i listovi dok nisu bodljikavi kratko kuhani mogu ići u neku mišanciju.

Nakon nešto radova kod bivšeg kolege u Istri skočio sam malo do otoka Cresa obići zanimljiva mjesta, prošetati i okupati se u moru na nekoj od plaža. Prvo se dolazi u sjeverni dio Cresa koji se zove Tramuntana, planinski dio sa pašnjacima i šumom i danas slabo naseljen, ali ima pješačke i biciklističke staze, a dva puta sam iznad slikovitog mjesta Beli učestvovao i u orijentacijskom trčanju.
Ovako piše o Tramuntani na ovoj stranici.
Tramontana (lat. transmontanus = preko planina) je i hladan i suh vjetar koji se spušta s planina, na Kvarneru puše sa sjevera i sličan je buri, ali nije tako jak i navješćuje vedro vrijeme.

Prilikom vožnje trajektom primijetio sam dupina, ali bio je dosta daleko i teško ga fokusirati bez velikog teleobjektiva, ali i teško pronaći kroz objektiv. Vjerojatno ga je primijetio i ovaj u gliseru i malo skrenuo nadesno.


Nakon uspona iz Porozine htio sam vidjeti macmaliće, šumske patuljke i duhove koji vladaju Tramuntanom, a kažu kako su prema namjernicima koji se lijepo ponašaju prema prirodi dobri i pomažu im, a prema onima drugima zlobni, postavljaju prepreke i navode ih na krivi put. Ovi na livadi ispred mjesta Filozići (u kojem mislim živi samo jedna porodica) djeluju dosta strašno, ali nisu mi naudili. Napravljeni su od prirodnog nađenog drveta bez puno dotjerivanja, osim kape.

(Zgodno mjesto za mini kamp ako dozvole.)


Na Križiću na pola puta do mjesta Cres, gdje se odvaja cestica za Beli, obično zastanem kao i većina zbog lijepih pogleda, a i vrh Sis (po domaće Šiš) nije daleko.
Ovaj put nisam vidio bjeloglave supove nego samo vrane, valjda su odmarali.

Pogled sa Šiša na dobar dio otoka.


I na uvalu sa plažom duboko dolje. Ovaj dio otoka ima lijepih plaža ali do većine može se doći samo plovilom.


Na ovom prijevoju je oskudno bilje, ali primjećujem ljekovite (šteta što se sve manje koriste jer ih ima puno), biljke vunasti bodalj, (bodež, brmelj, šikavac) i marulju (macina trava). Naravno, bilo je i kadulje.


I dosta skakutavih skakavaca, ovaj se bio malo primirio.

Predlažem da ovdje postave neki kontejnerić za smeće, a onu kućicu očiste i urede.

Kad je već na putu zašto ne stati i kod 45. paralele, a ima u blizini i klupa za sjesti.


Zastajem i u gradiću Cres za odmoriti, obnoviti zalihe i nešto prezalogajiti, ali dosta je toplije nego na grebenu Tramuntane, i ljudi se drže hladovine ispod tendi restorana i kupaju na obližnjim plažama. Poslije je bilo i djece oko ove fontane.


Dan prije sam imao pečene njoke od kuhanog krumpira (ne od dehidr. pahuljica) sa paprikom i tikvicama, uz salatu, a ujutro prije puta voće i med.


Ove dvije fotke se bolje vide povećane, možda se i na karti Tramuntane nešto vidi.


U nastavku prema mjestima Lubenice i Osor pogled prema Vranskom jezeru čiju vodu sam natočio u ispražnjenu bocu iz pipa kakvih ima dosta uz cestu.

Ovaj put sam za promjenu posjetio gradić Roswell City na Divljem zapadu koji se nalazi na lijepoj livadi u planinskom predjelu između tri jezera. Ima sve što treba imati, kovačnicu, štale, stolariju, praonicu, saloon, šerifski ured sa zatvorom, a i suvenirnicu.
Na ulazu u gradić dobrodošlica, ali sheriff za značkom me odmah razoružao i naplatio ulaz.


Naravno, u kaubojskom gradiću po Main Street hodaju i konji i osjećam njihov vonj.




Uspio sam pogoditi poneku potkovu, sa lasom mi teže išlo.


Ovaj konj se zove Hugo i dosta je pitom (za sada ne misle nabaviti konje za rodeo).


A ovaj psić sa lijepom znamkom u obliku ptice se zove Whiskey, ne znam zašto se većinom motao oko mene.


A kad smo već kod viskija, točio se u saloonu do kojeg se trebalo popeti po nekoliko drvenih stuba (valjda da je atraktivnije kad te izbace na prašnjavu ili blatnjavu street sa balegom). Točila se i kaubojska crna kava u limene šalice, ali već sam bio popio doma.


Sviđa mi se strop i rasvjeta u salunu, a po zidu su naljepljene tjeralice raznih odmetnika, obično piše dead or alive.


Kad je došao pijanist koji dobro zna sve poznate country spontano smo bacili kaubojac.


Moderna latrina malo sakrivena iza daščara, ali bolje i takva...


Iznenadio me nalaz otrovnog velebilja (lat. Atropa belladonna, engl. deadly nightshade, fr. cerise du diable)), koje inače ne raste blizu naselja nego u divljini, ali ovo je Divlji zapad.


Ali i puno malina, samo preblizu prašnjavog puta kojim se kreću konji i kočije, i drugi put ću potražiti nešto dalje, ako me ne potjera grizli.


Ovdje i na još nekim lokacijama se snimala novija trilogija o Winnetou prema romanima Karla Maya, a općina Fužine je dodatno uložila u održavanje ovog gradića uz razne sadržaje jer bi bilo šteta da propadne, kao što su mnogi iz amer. westerna, gdje su ustvari bile samo fasade oko glavne ulice. Ovaj put nije bilo Indijanaca, ali navrate svakotolko, i podignu šatore iznad grada. Može se prići kolima iz mjesta Vrata, a najbliže je sa ceste nedaleko vidikovca nad Lokvarskim jezerom.


Zašto ne i dvije vrste salata za objed, sa slanutkom i ječmom bila je sa bučinim uljem, a zelena sa maslinovim. Ali dan prije bila je prava američka; grah, paprika, kukuruz, luk, bučino... .


Fotke koje se bolje vide nakon klikova: pogled na ovo zanimljivo mjesto i otrovno velebilje koje nikako nemojte kušati.


Kad sam već obećao evo i Fužinsko jezero najzad sa puno vode, a privuklo je i puno šetača.