po putu i azimutu

Nakon par dana u Novom uz nešto radova u vrtu i pituranja metalnih vrata i ograda moram se i vratiti, a ovaj put osim preko Vinodola i jedan dio preko Gorskog Kotara kroz mjesta Lič i Fužine.

Volim u vrtu imati puno razne lisnate salate.


Prije povratka malo i kupanja u moru uz istraživanja pokoje špiljice.


Nad mjestom Grižane stara gradina Belgrad koja se još nekako drži.


Nedaleko vidikovca Mahavica polijeću paraglajderi iznad vinodolske doline.


U planin. domu Vagabundina Koliba na Ravnom u Bribirskoj šumi naručujem kolač od zobi za dalji put.


Na putu za Gorski Kotar ima livada sa puno encijana lincure, na koju vole slijetati bumbari (nije mi jasno po kojim zakonima fizike debeli bumbari mogu letjeti?!)
ovo je teško oštrije snimiti i sa boljom makinom.

Fužinsko jezero izgleda kao pustinja.




Fotke za povećati: Fužinsko jezero sa vodom i bez vode.


Salata sa slanutkom prije puta.


I leptir prugasto jedarce .

Uobičajeni lagani đir preko Vinodola do Novog i nazad. Usput zastanem na nekoliko mjesta, npr. Drivenik, Tribalj, Grižane, Bribir, a putem ima dosta hlada i pitke vode.

Gradina Drivenik.



Patkice na Tribaljskom jezeru.


U mjestu Grižane u zgradi stare osnovne škole nalazi se Kuća Klović.


Iznad Grižana na grižima zanimljiva stijena Kuk Baba do koje vode i penjački
smjerovi.


U Bribiru stara šterna; "Frankopani učiniše u Kaštelu a Bribirci prenesoše k ovom vrelu".


Mora se nešto i pojesti, za ovaj put parb. riža, kvinoja, grašak, paprika, rajčica, kukuruz, celer, peršin, razni začini, maslin. ulje...


Pred par dana bila je i pomrčina mjeseca, sa poluidijotom nisam mogao bolje snimiti.


Par fotki koje se bolje vide kad se povećaju klikovima. Kuk Baba i vinogradi u Novljanskom polju.


U Novom je na Frankopanskom trgu bila i Vinska izložba, a kad već poznam neke od izlagača...
i

Zadnjih godina nisam bio na noćnim usponima na vrh Učke Vojak i sad se prisjećam jednog od uspona.

Prije više od 160 godina, 4. srpnja 1852. godine, riječki planinari poduzeli su prvi zapisani uspon na Učku koji je objavljen u zagrebačkom časopisu “Neven” pod naslovom “Zora na Učki”, a koji predstavlja i najstariji planinarski putopis u hrvatskoj književnosti. Planinarsko društvo Kamenjak organiziralo je i ove godine tradicionalni noćni uspon na Učku koji se održava od 2001. g., a dok je prije bio u sklopu Memorijalnoga pohoda na Učku u rujnu , sada se održava prvog vikenda u srpnju kad je najbliže vremenski tom povijesnom usponu. Pohod se organizira u znak sjećanja na taj prvi zapisani noćni uspon na Učku dana 4.7.1852. godine koji je s prijateljima riječkim planinarima izveo tada istaknuti hrvatski političar i publicist Avelin Ćepulić.



Krenuli smo u 2 h ujutro u nedjelju sa Poklona, a pred kraj uspona vidjela se Rijeka i okolica. Gore zvijezda Danica (Venera), a dolje svjetlo lampe nekog od učesnika pohoda.


Rekli su da svi moramo imati lampe.


Dolaskom na vrh Učke (1401 m) već se pojavljuje zora i bolje se vidi.


Čekanje sunca pred kulom na vrhu, većina u jaknama i kapama.


Pogled sa kule vidikovca na obližnji TV toranj i radarsku stanicu.


Greben Učke prema Sisolu gdje sam nedavno bio. Lijevo je more i otok Cres, desno Istra djelomično u magli i još uvijek u mraku.




Pogled na Snežnik, najviši vrh Notranjske u Sloveniji.


Sunce samo što nije.


Ekipica na vrhu se sada može malo ugrijati (makar je i do sada bilo pokušaja grijanja toplim čajem i kavom, pa i...).


Sunce je izašlo točno kad smo i gdje predvidjeli.


Izlazi sve više i više i možemo krenuti nazad.


Fotka dijela ekipe prije spusta.


Spust sa Učke preko istarske strane.


Istra je još u magli i mraku (ali zato će kasnije zaći sunce)..


Obasjani zrakama sunca.


Nekima se još neda sa vršnog dijela.


Za večeru prije puta heljda sa povrćem i dosta maslin. ulja, a putem energ. pločice i čaj.


Ovaj put prije uspona, a i naravno poslije, u planinarskom domu Poklon koji održava PD Opatija mogli smo nabaviti piće za okrjepu.

Dodatak

Evo prikaz izlaza sunca po fazama. Fotke nisu neke ali se donekle vidi.

Nakon povratka iz Istre odmorili smo kod mene i drugo jutro krenuli kao usput obići još neke obližnje vrhove.
Kamičina ili Kamenjak (838 m) je mala ali lijepa osamljena skupina vapnenačkih strmih stijena na istočnom dijelu Grobnišćine, do koje se lako dolazi sa Lujzijane, stare ceste za Zagreb. Ove stijene vole i penjači i jedan bunker od bivše Rupnikove linije su uredili kao sklonište.

Nije mi daleko i skoro svake godine navratim do ovih stijena. Ovo je Mala Kamičina, j.i. vrh koji vole penjači.


A kad se već moja fotografija Kamičine nalazi na koricama dnevnika planinarske obilaznice "Pola stoljeća PD Kamenjaka", u kojem teba otisnuti žigove sa 50 vrhova, a jedan od obaveznih je i ovaj vrh.


Na stijenama prije vrha Vele Kamičine primjećujem noviju instalaciju, pretpostavljam da ste je prepoznali.


Pod vrhom uz stazu mulatjeru je nekoliko stabala lipe koja su mirisala.


Ovo je vrh, ali nismo se baš penjali gore.


Pogled na cestu odakle smo se popeli.


Zanimljive stijene, a posebno je atraktivan, ali ne baš i lagan, put preko cijelog grebena, a tuda sam jednom i vodio pohod prilikom prvih obilježavanja Dana PD Kamenjak.


Pogled ispod na naplatne kućice autoputa ZG-RI na Kikovici.


I iznad na Crni Vrh (1335 m)u Grobničkim Alpama na kome smo bili pred par godina, a uspon ide direktno po ovim stijenama.


Nakon spusta sa Kamičine dovezli smo se do Platka i malo daljeg Pribeniša gdje se nalazi Veli dom Platak. Na terasi doma bilo je dosta gostiju , čuo sam i talijanski, i bilo je ugodno na oko 1100 m.n/m popiti kafe i pojesti nešto lagano.


Nakon odmora i okrjepe vraćamo se na Lujzijanu i krećemo prema Gorskom Kotaru. Iz Delnica preko Polana uspinjemo se na Črmažov vrh (1104 m), susjed Petehovca.
Uspon je bio većim dijelom kroz šumu, a pri vrhu je travnati dio. Vidjela se Bjelolasica, ali nisu bili neki vidici za panoramne slike.

Kad smo već u Gorskom Kotaru zašto ne kušati šumske borovnice. Ove sam kupio, ali jednom sam učestvovao i u berbi negdje iznad mjesta Ravna Gora, uz posjet planinarskom domu Javorova Kosa.
Ako ste slabokrvni navalite na ove borovnice.

Dvije fotke i za povećati: najviši dio Kamenjaka i i pogled sa njega na vrhove Grobničkih "Alpa".


Za večeru miješana salata sa klicama alfalfe, rotkvice i zelja, sa maslin. ulje iz Istre, uz grobnički sir na drugom pijatu, a dobro bi došla i palenta kumpirica.


Na usponu za Črmažov vrh pratili su nas i ovakvi ljiljani.

Istarski planinarski put (IPP) polazi od sjeverozapada Istre blizu Savudrije, ide preko središnje Istre do najviših vrhova Ćićarije i Učke i zatim se nakon brda iznad Plomina i Labina spušta do mora kod lanterne na Crnoj Punti. Najzahtjevnije dionice sam već prije prošao, neke vrhove Učke i više puta, i još mi je ostao ovaj sjeverni najniži dio i zadnja točka Crna Punta. Za proći ovaj dio IPP-a mora se doći nekim vozilom i onda raditi kružne pješačke ture, i makar se ne prolazi kroz planinske predjele ima dosta strmih dijelova na stazi.

Kod nalaženja prve kontrolne točke smo odmah imali problema jer se nismo informirali kod nekoga iz planin. društava koji održavaju ovaj put nego smo samo čitali uputstva iz dnevnika IPP-a (u novijim dnevnicima sigurno ima ispravka) gdje piše kako se polazi iz Juricaníje nasuprot Katora, ali na info tabli početka IPP-a koja je ostala pisalo je kako je polazno mjesto premješteno i mora se otići na suprotnu stranu do mjesta i TN Crveni Vrh iznad Savudrije i Kanerge. Do ove KT koja se zove Romaníja, ali je poznatija kao Sv. Petar dolazi se laganom stazom iznad Piranskog zaljeva (Savudrijska vala). Pogled na Piran i Portorož u Sloveniji.


Aerodrom Portorož i Sečoveljske soline (1989. g. zaštićene kao krajinski park) su malo ispod nas.


Nakon uspona do KT Markovac gdje se nalazi repetitor, ali i vidikovac gdje je stražario protupožarni motritelj s kojim smo malo popričali, spuštamo se do trase nekadašnje uskotračne pruge Parencana koja je išla od Trsta do Poreča i po njoj nastavljamo dalje.


Ovako piše za Parenzana (link) na hr.Wikipedia. Kao što ste pročitali, za vrijeme Musolinija 1936. 0va pruga je razmontirana i tračnice su ukrcane na brod za Abesiniju (Etiopija) koji nije nikad stigao. Trasa ove pruge je oćišćena i uređena za bicikliste i hodače i sada izgleda uglavnom ovako. Ovdje u blizini bila je KT Buje.


Kao svaka pruga i ova ima tunele, mostove i vijadukte i pokušat ću je jednom cijelu proći biciklom. Prošli smo kroz ovaj tunel Sv. Vid.
(Baš me zanima koje će biti sigurnosno pitanje prije objave.)

Uglavnom je na putu osim do prve točke bilo dosta hlada i imali smo lagani tempo sa odmorima, ali u danu gdje je bilo i više od 30 °C dobro je došao zalaz sunca i treba potražiti odmor za sutrašnji nastavak puta.


Nedaleko ove crkve Sv. Juraj (315 m) kraj Grožnjana, kojeg zovu i gradom umjetnika, bila je KT 5.
Ovdje smo popričali s jednim domaćim koji je uredio okoliš crkve.

Kontr. točka 6 nazvana "Greben" nalazi se na grebenu iznad doline Mirne i šteta je ne odmoriti i razgledavati.




Odavde se inače nastavlja za KT 7 "Buzet" koja se ustvari ne nalazi ni blizu mjesta Buzet nego na brdu iznad, blizu sela Veli Mlun, ali je sa te kontr. točke lijep pogled na okolinu i na Buzet. Taj dio smo obavili prije i sad se nakon povratka sa Grebena vozimo prema jugu za mjesto Skitači gdje se nalazi i planinarski dom Skitači od kojeg se moramo spustiti do Crne Punte. Kod ovog doma smo marendali i duže odmarali čekajući da sunce malo padne i usput upoznali još jednog protupožarnog motritelja koji i uz pomoć dalekozora gledaju sa osmatračnice i kad uoče požar odmah jave. Bilo mu je drago što je neko vrijeme imao društvo.


Komarca koji me ubo (na pregibu ispod koljena me još svrbi) nisam uspio snimiti, ali ovu miroljubivu pčelu jesam. Bilo je i leptira i muha cvjetarica, baš sam na jednom odmorištu morao objašnjavati kako oko nas ne leti osa nego bezopasna osolika muha.


Moralo se nešto i pojesti prije puta jer nećemo jedno vrijeme imati što bi htjeli (uglavnom na putu bude suho), makar smo prošli i kroz mjesto Livade poznatom po tartufima, a i na puno štancija u Istri ima dobro za pojesti. Njoki od kuhanog krumpira sa malo pirjanih miješanih kupovnih gljiva posprejani maslin. uljem sa mirisom tartufa od Žigantea uz neku frišku salatu je održalo obećanje za uspješan put.



Klik klik fotke: Pogled na dolinu Mirne i desno na vrh Učke na kojem nisam bio sada ali sam prije puno puta. Dva i po dana laganog hoda sasvim dovoljno za ekipicu >60, a putem smo razgovarali o puno toga, čak i o usponu na Kilimanđaro.


Na kraju Crna Punta kraj mora. Uspon od Crne Punte nazad do Skitače bio je po meni najteži jer se stalno uspinje, a već smo imali dosta toga u nogama. U poćetku IPP-a žig Crna Punta bio je uz lanternu ali nakon što je svjetionik iznajmljen pristup je zabranjen i tuljac sa žigom je premješten malo dalje desno uz more.



Nakon prespavane noći u Rijeci nastavili smo za vrhove u Grobniščini i Gorskom Kotaru.