po putu i azimutu

Istarski planinarski put (IPP) polazi od sjeverozapada Istre blizu Savudrije, ide preko središnje Istre do najviših vrhova Ćićarije i Učke i zatim se nakon brda iznad Plomina i Labina spušta do mora kod lanterne na Crnoj Punti. Najzahtjevnije dionice sam već prije prošao, neke vrhove Učke i više puta, i još mi je ostao ovaj sjeverni najniži dio i zadnja točka Crna Punta. Za proći ovaj dio IPP-a mora se doći nekim vozilom i onda raditi kružne pješačke ture, i makar se ne prolazi kroz planinske predjele ima dosta strmih dijelova na stazi.

Kod nalaženja prve kontrolne točke smo odmah imali problema jer se nismo informirali kod nekoga iz planin. društava koji održavaju ovaj put nego smo samo čitali uputstva iz dnevnika IPP-a (u novijim dnevnicima sigurno ima ispravka) gdje piše kako se polazi iz Juricaníje nasuprot Katora, ali na info tabli početka IPP-a koja je ostala pisalo je kako je polazno mjesto premješteno i mora se otići na suprotnu stranu do mjesta i TN Crveni Vrh iznad Savudrije i Kanerge. Do ove KT koja se zove Romaníja, ali je poznatija kao Sv. Petar dolazi se laganom stazom iznad Piranskog zaljeva (Savudrijska vala). Pogled na Piran i Portorož u Sloveniji.


Aerodrom Portorož i Sečoveljske soline (1989. g. zaštićene kao krajinski park) su malo ispod nas.


Nakon uspona do KT Markovac gdje se nalazi repetitor, ali i vidikovac gdje je stražario protupožarni motritelj s kojim smo malo popričali, spuštamo se do trase nekadašnje uskotračne pruge Parencana koja je išla od Trsta do Poreča i po njoj nastavljamo dalje.


Ovako piše za Parenzana (link) na hr.Wikipedia. Kao što ste pročitali, za vrijeme Musolinija 1936. 0va pruga je razmontirana i tračnice su ukrcane na brod za Abesiniju (Etiopija) koji nije nikad stigao. Trasa ove pruge je oćišćena i uređena za bicikliste i hodače i sada izgleda uglavnom ovako. Ovdje u blizini bila je KT Buje.


Kao svaka pruga i ova ima tunele, mostove i vijadukte i pokušat ću je jednom cijelu proći biciklom. Prošli smo kroz ovaj tunel Sv. Vid.
(Baš me zanima koje će biti sigurnosno pitanje prije objave.)

Uglavnom je na putu osim do prve točke bilo dosta hlada i imali smo lagani tempo sa odmorima, ali u danu gdje je bilo i više od 30 °C dobro je došao zalaz sunca i treba potražiti odmor za sutrašnji nastavak puta.


Nedaleko ove crkve Sv. Juraj (315 m) kraj Grožnjana, kojeg zovu i gradom umjetnika, bila je KT 5.
Ovdje smo popričali s jednim domaćim koji je uredio okoliš crkve.

Kontr. točka 6 nazvana "Greben" nalazi se na grebenu iznad doline Mirne i šteta je ne odmoriti i razgledavati.




Odavde se inače nastavlja za KT 7 "Buzet" koja se ustvari ne nalazi ni blizu mjesta Buzet nego na brdu iznad, blizu sela Veli Mlun, ali je sa te kontr. točke lijep pogled na okolinu i na Buzet. Taj dio smo obavili prije i sad se nakon povratka sa Grebena vozimo prema jugu za mjesto Skitači gdje se nalazi i planinarski dom Skitači od kojeg se moramo spustiti do Crne Punte. Kod ovog doma smo marendali i duže odmarali čekajući da sunce malo padne i usput upoznali još jednog protupožarnog motritelja koji i uz pomoć dalekozora gledaju sa osmatračnice i kad uoče požar odmah jave. Bilo mu je drago što je neko vrijeme imao društvo.


Komarca koji me ubo (na pregibu ispod koljena me još svrbi) nisam uspio snimiti, ali ovu miroljubivu pčelu jesam. Bilo je i leptira i muha cvjetarica, baš sam na jednom odmorištu morao objašnjavati kako oko nas ne leti osa nego bezopasna osolika muha.


Moralo se nešto i pojesti prije puta jer nećemo jedno vrijeme imati što bi htjeli (uglavnom na putu bude suho), makar smo prošli i kroz mjesto Livade poznatom po tartufima, a i na puno štancija u Istri ima dobro za pojesti. Njoki od kuhanog krumpira sa malo pirjanih miješanih kupovnih gljiva posprejani maslin. uljem sa mirisom tartufa od Žigantea uz neku frišku salatu je održalo obećanje za uspješan put.



Klik klik fotke: Pogled na dolinu Mirne i desno na vrh Učke na kojem nisam bio sada ali sam prije puno puta. Dva i po dana laganog hoda sasvim dovoljno za ekipicu >60, a putem smo razgovarali o puno toga, čak i o usponu na Kilimanđaro.


Na kraju Crna Punta kraj mora. Uspon od Crne Punte nazad do Skitače bio je po meni najteži jer se stalno uspinje, a već smo imali dosta toga u nogama. U poćetku IPP-a žig Crna Punta bio je uz lanternu ali nakon što je svjetionik iznajmljen pristup je zabranjen i tuljac sa žigom je premješten malo dalje desno uz more.



Nakon prespavane noći u Rijeci nastavili smo za vrhove u Grobniščini i Gorskom Kotaru.