po putu i azimutu

Nakon odmora od Biokova i Velebita morao sam ponovo osjetiti stijenu, ovaj put na obližnjem Krku. Kanjon Vrženica kod Baške je atraktivan i kratak (do raskršća za Bašku lijevo i i Rebicu desno oko 1h uspona) i osim planinara posjećuju ga i turisti.
Kako ni planinarenje po otocima nije bezazleno dokazuju dvije nedavne intervencije gorske službe spašavanja, jedna gdje je spašeno desetak turista iz Italije koji su zalutali oko najvišeg otočkog vrha Obzovo iznad mjesta Punat i druga iznad kanjona Vrženica (link) sa nekoliko izletnika (ne znam točno odakle su) koji su završili u bezvodnom kamenjaru jer nisu vidjeli inače lako uočljive putokaze za Bašku i Velu Luku.

Pogled sa plaže Vrženica (sa koje počinje uspon u kanjon Vrženica) na otok Parvić.


Naravno, treba krenuti ranije ujutro i sa dosta vode (imao sam litru vode u termosici i pola litre izotoničkog napitka) i u adekvatnoj obući. Nakon nešto po ravnome koritu bujičnog potoka Vrženica ovdje počinje pravi dio.


A ovdje kao da je zalegao neki okamenjeni div, lijevo dolje mu se vidi glava (ili su dva). U kanjonu ima raznih skulptura.


Hajde! možeš li? Ili ću zvati GSS.


Ovo je naoko lagano ali su škaline od metar.


U kanjonu je bilo puno divljih kupina, kao i gore prema Rebici i dobro su došle.


Jedan od težih detalja u kanjonu, pogotovo kod spuštanja.


Na dijelu iznad kanjona koji se zove Rebica opet putokazi i možete izabrati dokle bi išli. Prošli put sam se okupao u uvali Mala Luka ali sad sam se morao vratiti u Bašku i uvečer vratiti doma. Inače se isplati spustiti barem do Vele Luke i okupati, ručati u restoranu i vratiti se barkom u Bašku.


Sa Rebice sam se još malo spustio na drugu stranu kako bih mogao bolje vidjeti ove dvije uvale. Odavde je lijep pogled na Vela Luku sa plažom i restoranom, a gore na kraju pod stijenom odmah uz plažu ima izvor sa pitkom vodom.
(Internetski portal zadovoljna.hr u vlasništvu Nove TV uvrstila je plažu Vela Luka u Baški među 8 najromantičnijih plaža u Hrvatskoj).

Iznad uvale na brdu Sokol se nalaze ostaci nekad utvrde starih Liburna, kasnije povećane za vrijeme Bizanta nazvane Corinthia (starinski Uri Kvorita).


Uvala Mala Luka uz koju su još kameni ostaci nekadašnjih objekata za popravak brodova starih Liburna, a desno se vide ostaci prastarog naselja Bosar, napuštenog u 16. stoljeću.


Fotke za povećati (brzo se otvaraju) sa pogledima sa Rebice na Vela Luku (domaće Velaluká) i otok Prvić (domaće Pârvić).


I pogledi u povratku na Bašku i Velebit.


Dok sam poslije u blizini plaže u sjeni borova marendao sletio mi je leptir ljepokrili admiral na odloženu koru banane.


Uvečer doma za obnovu pirjane gljive sa povrćem uz dosta zelene salate iz vrta.
(Gljive vrganji i plemenita pečurka (fr. champignon), povrće kapula, paprika, tikvica, rajčica, razni začini, malo vina, par kapi soja umaka i na kraju pokapano sa dosta maslin. ulja).

Još jedan detalj iz kanjona Vrženica.


Dodatak:
Zaboravih reći kako mi je ovo 501. post i evo još jednom uvećane (ustvari crop) kamene skulpture spavača u kanjonu.

I ovaj put sam došao u Novi vidjeti Ružicu Vinodola, ali dan prije finalnog natjecanja i proglašenja jer sam žurio negdje drugdje. Dajana Jurčić iz Kraljevice postala je Ružica Vinodola ove godine (otac joj je iz Drivenika u Vinodolu, tako da ispada domaća) a do laskave titule najdivojke u ovogodišnjoj berbi došla je nakon tri dana natjecanja u devet igara vezanih uz berbu, koje su se održale u Pavlomiru i Novom Vinodolskom. Prva pratilja je Erna Huremović, a druga Marija Jurić, obje djevojke iz Bosne i Hercegovine.


(Preneseno sa stranice TZ Novi Vinodolski)

Dolazim na Frankopanski trg i trg Vinodolskog zakona gdje je bilo puno štandova sa raznim proizvodima, ali uglavnom ručni radovi i domaća hrana i piće. I dosta nakon zalaska sunca još je uvijek 30° po Celzijusu kao što piše gore, ili ako vam se više sviđa 303° po Kelvinu.


Između ostalog zastajem kod začinskog i drugog bilja.


Ovi sirevi su vjerojatno došli iz Like, koju sam gledao pred malo sa Velebita. Fotka je dosta mutna jer nisam koristio blic, a nije zgodno blicati među štandovima.


Događanja su se odvijala na Precrikvi, tj. trgu ispred crkve svetog Filipa i Jakova, a najprepoznatljiviji simbol Novog Vinodolskog je ovaj zvonik crkve visok 36 metara, sagrađen na visoravni kamene litice koja se gotovo okomito spušta prema moru.


Predstavljanje svih Ružica na Precrikvi.


Tamburaši iz obližnjeg Bribira bili su dobra glazbena pratnja, uglavnom sa pjesmama iz Kvarnera, uz istarske i dalmatinske, naravno i sa -Danas je naša fešta, danas se vino pije...


Ovdje se Ružice natječu u ispumpavanju brentače za prskanje vinograda (imam jednu staru u konobi, možda je kasnije snimim i prikažem, dugo nije korištena). Desno sa mikrofonom je voditeljica Sandra Radiković koju znam od prije jer je bila i na ljetnom karnevalu u Novom a i na onom pravom u Rijeci. Vesela i vrckava, a usput je i pjevala skupa sa Bribircima i navela neke Ružice da zapjevaju s njom. A zna i ingleški i dojče i parlat na italijano.


Mislim da je u ispumpavanju 5 l. vode iz brentače pobijedila zadnja natjecateljica, Sara Šajnić iz Zagreba, a u ovom vezivanju koncem 25 smokava između kojih je morao biti lovorov list (vinac smokova) Novljanka Edona Hoxha, koja je do sada nakon natjecanja u Pavlomiru uz Mariju Jurić iz BiH bila vodeća. U zadnjem nadmetanju te večeri, a mislim da je ovo bilo prvi puta u mljevenju kave , pobijedila je Novljanka Marta Filipović ispred Ružica iz BiH.
Ipak je Dajana iz Kraljevice bila ukupna pobjednica te večeri i to je zadržala u završnom natjecanju u subotu na Prekcrikvi u Novom, a svečano proglašenje bilo je na Frankopanskom trgu. Osim sedmodnevnog krstarenja za dvije osobe Jadranom pobjednica je osvojila i beauty tretman u salonu Joy, a sve Ružice su dobile neke nagrade.

Za večeru sam prije odlaska na Ružicu Vinodola uz pirjane gljive imao mladu salatu iz vrta, dvije vrste, rezanu škarama, koja se "topi" u ustima,, pripremljene sa malo soli, balzam. octa, limun. soka i maslin. ulja.


Fotke za povećati: bina na Frankopanskom trgu gdje se isprobava rasvjeta i ton prije glavne fešte i Trg Vinodolskog zakona sa spomenikom i fontanom.


Drugo jutro sam doručkovao u vrtu smokve i grožđe direktno sa stabala i brajde i poslije ubrao nešto i za put dalje.


Dodatak:

Novljansko korzo


i smokve u vrtu.

Nakon silaska sa Kize srećemo dvije mlađe planinarke koje nas pitaju o uvjetima na vrhu jer se na prolasku između stijena osjećao jak vjetar. Nešto niže sreli smo tri starije iz PD Strilež iz Crikvenice s kojima sam ja malo više pričao jer su mi bile poznate, a bio sam više puta na izletima koje to društvo organizira, čak i na gljivarenju, jednom sam i spavao u njihovom planin. domu Kurin između Ravnog i Bribira.


Još jedan pogled na dio Kize.


Kako treba za sobom uvijek pomesti, nakon uspona na Kizu i okrjepe u domu Vila Velebita krenuli smo na drugu stranu prema vrhu Metla (1288 m). Prvo se ide po šumskoj cesti a zatim po jedva vidljivoj stazi u gustoj šumi i treba paziti na markacije.


Nakon šume prolazi se proplanak i opet ulazi u šumu gdje dolazi strmiji uspon do vrha. Ovdje sam na vrhu Metle na kome se nalazi piramida od naslaganog kamenja.
Nije bilo jakog vjetra kao na Kizi, tek povjetarac i dosta je zatoplilo tako da nam je bilo ugodno odmarati neko vrijeme na vrhu.

Metla ja lijep vidikovac prema drugim vrhovima Velebita i Ličkom polju sa Gospićem jer je vrh travnat sa nešto grmlja i kržljavog drveća. Ovaj crni vrh na fotki se zove Crni Vrh i preko puta je Metle, a iznad njega u daljini prema jugu je visoka Visočica, na kojoj sam bio pred više od 30 godina, dok je još bio stari dom (sjećam se dobro spavanja na Visočici jer su puhovi trčali preko mene i lupali sa loncima na stolu, valjda su imali neki party).


Pogled prema Kizi na kojoj smo bili ujutro.


Ove dvije fotke se mogu klikom povećati: pogled na Gospić sa Metle i cvat divlje mrkve koje je bilo dosta ispod vrha.


Na jednom kamenu uz stazu pozira mi mladi skakavac. Već je nabildao stražnje noge ali još nema krila.


Vraćamo se u Vilu Velebita kako bi se pozdravili sa domaricom i planinarima koje smo sinoć upoznali i nastavili dalje jer se obojica moramo vratiti večeras doma. Kad smo došli sinoć imali smo za večeru lički škripavac uz koji sam dodao miješanu salatu koju sam kupio u Makarskoj, a sa sobom uvijek nosim bočicu sa maslin. uljem. A bili smo i žedni...


Iznad kamina stoji ova drvena tabla koju su izradili planinari iz Varaždina i poklonili domu. I dobro piše.


Bio je ugodan boravak u planinarskom domu Vila Velebita na Baškim Oštarijama (jednom ću ostati pet dana).

Nakon povratka sa Kimeta spustili smo se autom Biokovskom cestom do Makarske i otišli popiti nešto u restoran ispod planinarskog doma Velikobrskih Ledara u Velikom Brdu, pozdraviti se sa domaćinima i riješiti spavanje. Domara nije bilo i kad smo ga dobili preko mobitela rekao nam je kako nije u blizini i da platimo konobaru koji će poslije predati njemu, tj. planin. društvu. I konobar je bio drugi, a ne Mario koji nam je sinoć donio večeru, ali ovdje se izgleda svi poznaju i imaju povjerenja jedni u druge, i konoba gdje smo navraćali prošlih dana bila je veći dio dana otvorena, a za korištenje imali smo i ključ. (Nakon javljanja drugi dan rekli su nam da je sve bilo u redu, a tako je to kod planinara).

Dogovorili smo to veče spavanje u Kuginoj kući na Velebitu (gdje ćemo iduće godine biti dežurni), ali nam je domar javio kako još ne može doći i da se smjestimo u planin. domu "Vila Velebita" na Baškim Oštarijama gdje je domarica Dijana. To nam je još više odgovaralo jer je puno bliže i možemo stići prije mraka, ali svejedno smo krenuli brzom Dalmatinom.
Vjerojatno svi prepoznajete ove stijene gdje se po narodnoj predaji legu zmajevi, a žive i nevidljive velebitske vile. Na žalost, u okolini još uvijek ima mina, ali ako se ne skreće sa markirane planinarske staze sigurno je.


Nakon nekog vremena zove nas domarica Dijana iz "Vile Velebita" i pita da li smo blizu odmorišta na autoputu (mislim da je bio onaj preko puta Macole nakon Zira, ako nema neki poslije) jer joj trebaju neke potrepštine, kako se ne bi spuštala u Gospić po njih. Baš smo bili blizu i obavili smo kupovinu, a i dobro je malo stati i osvježiti se. Inače, planirali smo i uspon na vrh Zir, ali tada bi morali ostati još jedan dan u Velikom Brdu ili ne ići na zaista lijepi Kimet. Na Ziru sam već bio, ali kad budem drugi put prolazio skočit ću opet do njega jer se isplati.
Ovo je za jednu blogericu i njezine.

Nakon što smo stigli i pozdravili se sa domaricom (sa mnom je bila dosta srdačna) sjeli smo odmoriti i nakon večere nešto popiti ispod dvije velike lipe , a poslije se prebacili ovdje kod otvorenog kamina uz kojeg je skladište i stalno otvoreno planin. sklonište. Naravno, kamin nam nije trebao, ali je bilo dobro zaogrnuti se trenirkom.
(Fotka je od jutra idućeg dana prije polaska na Kizu).

Dok smo nakon doručka, pripremajući se za uspon na Kizu, pijuckali kavu ispred kamina društvo su nam pravile ove divlje patkice koje su došle sa obližnjeg potoka Ljubica, vjerojatno očekujući koju mrvicu. U tome potoku ima i žaba, a navraća i bjelouška.


Nasuprot hostela na Baškim Oštarijama skreće se cesticom i kod jednog zavoja ide se ravno u vrleti Kize. Ovako piše o Kizi na stranici HPS-a: -Kiza je atraktivan vapnenački greben u kojem se isprepleću brojni okomiti kukovi različitih oblika. Greben je dugačak oko 2 kilometra, a na njemu je nekoliko istaknutih kukova (Žuti kuk, Vranji kuk, Grabar...), dobro vidljivih od Kubusa na Oštarijskim vratima.


Put do Kize je baš lijep i svakom ga preporučam koji bude navraćao ovuda, a volim i kad nakon nekog vremena piše samo 15' do vrha.


Zbilja ima raznih, kako ih ovdje zovu kukova, a na neke ne bih išao bez osiguranja.


Ovo bi možda bio južni dio Dabarskih kukova, a na sjeveru ovog stjenovitog niza je najviši i najzahtjevniji Bačić Kuk. Nastavljamo do najvišeg dijela Kize.




Penjem se na vrh Kize gdje mi dobro dođe davno položeni alpinistički tečaj.


Pogled sa Kize na otok Pag sa najvišim vrhom Sveti Vid na kome nisam bio već dugo.


U povratku također zanimljivo, sreli smo prvo dvije mlade planinarke, a zatim nešto niže i tri starije iz PD Strilež iz Crikvenice, s kojima sam malo proćakulao, i kasnije se sjetili kako smo bili zajedno na nekim pohodima i u domovima koje drži njihovo društvo. (U divljini Velebita sretnem poznate, a na odmorištu i crpki prometne autoceste nikog poznatog)




Po običaju, bolje se vidi na fotkama za povećati: stijene Kize i i zvončike.


Dolina oko Baških Oštarija kroz koju smo došli i pogled na Dabarske kukove. Lijevo od njih se vidi Budakovo Brdo sa travnatim vrhom.


Na jednom od vrhova Kize.

Nakon Vošca, prekrasnog vidikovca, ali samo na 1422 m n/v i manje od pola ure hoda od parkinga do vrha, krenuli smo na vrh Kimet visok 1536 m. Prvo smo mislili od Vošca doći do vrha Šibenik (1467 m), inače lijepog vidikovca na Makarsku rivijeru do kojeg od Vošca ima nešto više od 3 ure hodanja, ali nakon što nam je domar u planin. kući Toni Roso na vrhu Vošca rekao kako je do Kimeta (1536 m) samo 2 i po ure po obnovljenoj markaciji (prije toga smo čuli kako je staza zapuštena, puna teško prohodne klekovine, makar nam je Kimet bio prva opcija) od kamene kućice na Ravnoj Vlaški (1228 m) koja je i info-punkt Parka prirode Biokovo i nalazi se uz Biokovsku cestu i lijep je vidikovac, krenuli smo prema Kimetu. Ovo je ujedno i jedini markirani pristupni put na vrh Kimet i istim putem se treba vratiti. Mislim kako smo bolje odabrali, jer bi se do Šibenika i nazad dobro nagegali. I ovim putem sam kolegi morao stavljati dvaput flastere na žuljeve na nozi, makar je imao bolje cipele, ali lošije čarape. (Dobra čarapa je zakon u planini).

Detalj sa strme Biokovske ceste.


Priprema kod info punkta PP Biokovo gdje ima u blizini i voda i toalet, a vidi se i Makarska rivijera ispod.


Mislim da se ovo sa vidikovca iznad info punkta vide Tučepi (neka me isprave bolji poznavaoci).


Mislili smo na prvu ruku da je ovaj vrh koji izgleda kao najviši baš taj Kimet (to bi bila laganica, preblizu je), ali ispalo je da je onaj desno u daljini koji izgleda niži, a ustvari je najviši (Zašto uvijek najviše vrhove stave najdalje i najviše!?).


Sad je Kimet nešto bliži, onaj u sredini fotke, ali bez obzira što smo se rano digli, doručkovali, popili kafe, krenuli vozilom do Info punkta, često se na kratko odmaramo zbog vrućine kao penzići (ja jesam već 2 g., a i kumpanjon će uskoro).


Baš sam rekao kako bi mi biokovska divokoza uljepšala dan i onda smo je ugledali u daljini. Brzo je nestala, i od tri fotke ova je jedina upotrebljiva, a kako skakuće po kamenjaru ne može nitko.


Evo me na vrhu Kimeta. Imam laganu majicu sa dugim rukavima i kapu sa štitnikom za vrat zbog sunca i dobro su mi došli, kao i litra i po vode u ruksaku.


I kumpanjo je na vrhu.


Pogled na daleki vrh Vošac od kojeg smo krenuli.


U povratku me zadržala, uz mnoge druge cvjetne biljke, i ova rascvjetala čuvarkuća usred kamenjara.
Usput sam vidio i modru sikavicu, kadulju, divlju ružu, razne zečine i zvončike, divlji komorač, lavlji zub, brdski različak, stjenarsku iglicu, divizmu... , od stabala bijeli i crni grab, glog, hrast medunac, tisu, javor i klen, dalmatinski crni bor, jelu, a i patuljastu borovicu i bukvu u obliku grma na grebenu.

Za bolji uvid fotke za povećati:




Mora se nešto i pojesti; ovo pečeno povrće i gljive sam našao u obližnjem Konzumu, a o gratis večeri od domaćina sam već pričao, kumpanjo je imao što jesti i drugi dan.


Prije odlaska sa Kimeta približen objektivom visoki Sveti Jure.

Uspon na najviši vrh Biokova Sveti Jure iz bilo koje strane nije lagan jer se radi o velikoj visini, ali nakon odmora i spavanja u planinarskom domu umjesto na plažu opet smo krenuli u planinu. Planinari plaćaju 50% cijene za ulaznicu u PP Biokovo koja je za ostale 50 kn, a toliki popust za planinare je i u NP Paklenica i NP Risnjak. Za NP Plitvička jezera kraj kojih smo prošli u dolasku ne znam, ali učesnici Plitvičkog maratona uz kotizacijaciju dobivaju i posjet jezerima, plus ručak i majicu.

Vrh Vošac je izgleda najpopularniji u Biokovu jer od Biokovske ceste vodi odvojak do većeg parkinga blizu planin. doma pod Vošcem, od kojeg ima 30 - 40 min do vrha Vošac na kome se nalazi planin. kuća Toni Roso.


Planinarski dom "Pod Vošcem" na Biokovu je dugo godina zatvoren zbog neriješenih vlasničkih odnosa ali je najzad sudskom odlukom vraćen u vlasništvo HPD Biokovo iz Makarske čiji su ga planinari i izgradili davne 1934. godine. Dom je dan u najam jednom (bogatijem) ugostitelju iz ovog kraja tako da će imati restoransku ponudu, ali još nije otvoren jer ima dosta posla za renoviranje. Naravno, to ne smeta posjetitelje da uz njega ne odmaraju, roštiljaju i bace na balote jer ima i jog. Ovdje se nakon uspona na Sveti Jure spustio i Stipe Božić sa dosta planinara iz Zagvozda, Imotskog, Vrgorca i drugih mjesta, bilo je pjesme, čulo se i ooooj.

Na samom vrhu Vošac nalazi se planin. kuća Toni Roso koja nosi ime po tragično stradalom makarskom planinaru. Ovaj objekt je građen za vojne potrebe nakon drugog svjetskog rata, a planinarima je dan na upravljanje 2005. godine. Domom upravlja speleološko alpinistički klub "Ekstrem" iz Makarske i predivan je vidikovac.

Sjećam se vijesti pogibije planinara i prepisujem dio teksta iz Slobodne Dalmacije iz ožujka 2011. g.:

-Tijela dvojice alpinista, Tonija Rose (20) iz Makarske i Igora Skendera (25) iz Beograda, koji su smrtno stradali u noćnim satima utorka, na oko 3100 metara visine, u francuskim Alpama, na Mont Blancu, ispod vrha Les Droites (oko 4000 metara) koji su željeli osvojiti, u petak su, oko 13 sati, izvučena s planine na kojoj su izgubili život i helikopterom francuske žandarmerije prevezena u Chamonix.

Pogled prema Svetom Juri na kojem smo bili.

Pomoćnik domara kuće na Vošcu mora provjeriti posjetitelje, a zadržao se neko vrijeme kod stola dok smo marendali. U pozadini dio otoka Brača i planine iznad Omiša.

Pogledi sa Vošca prema makarskoj rivijeri su među najljepšima. Ako se ne varam, radi se o râtu Sveti Petar u Makarskoj.

Odmaram ispod doma.

Ima se što gledati.

Na vrh Vošac došla je i jedna obitelj iz Belgije i prepoznao sam flamanski (kad ne razumijem ni riječ znam da je flamanski, he), ali sam slušajući ih pretpostavio da su iz Nizozemske ili Belgije (Nije da baš ništa ne znam, bio sam u Antwerpenu). Uspjeli smo se na engleskom nešto razumjeti, i rekao sam im kako sam bio na Mont Blancu i kampirali nedaleko Chamonixa. Govorio sam im i nazive otoka koje smo vidjeli sa vrha jer ih je zanimalo. Zanimljivo da su uz pokazivanje poluotoka Pelješca spomenuli Ston. Da li trebam reći kako su im imena Brač, Hvar i Korčula bila teška za izgovoriti?

Otok Brač k'o na dlanu.


Najbolje se vidi kad se klikom poveća: pogledi sa Vošca na Makarsku.


Pogledi sa Vošca na približeno mjesto Veliko Brdo gdje smo bili stacionirani (preko puta crkve sv. Jerolima) i preko njega dalje na sjever.


Na Biokovu sam vidio raznog bilja, ovo je planinski vrijesak.