Marketing
Kiza Velebit
Nakon povratka sa Kimeta spustili smo se autom Biokovskom cestom do Makarske i otišli popiti nešto u restoran ispod planinarskog doma Velikobrskih Ledara u Velikom Brdu, pozdraviti se sa domaćinima i riješiti spavanje. Domara nije bilo i kad smo ga dobili preko mobitela rekao nam je kako nije u blizini i da platimo konobaru koji će poslije predati njemu, tj. planin. društvu. I konobar je bio drugi, a ne Mario koji nam je sinoć donio večeru, ali ovdje se izgleda svi poznaju i imaju povjerenja jedni u druge, i konoba gdje smo navraćali prošlih dana bila je veći dio dana otvorena, a za korištenje imali smo i ključ. (Nakon javljanja drugi dan rekli su nam da je sve bilo u redu, a tako je to kod planinara).
Dogovorili smo to veče spavanje u Kuginoj kući na Velebitu (gdje ćemo iduće godine biti dežurni), ali nam je domar javio kako još ne može doći i da se smjestimo u planin. domu "Vila Velebita" na Baškim Oštarijama gdje je domarica Dijana. To nam je još više odgovaralo jer je puno bliže i možemo stići prije mraka, ali svejedno smo krenuli brzom Dalmatinom.
Vjerojatno svi prepoznajete ove stijene gdje se po narodnoj predaji legu zmajevi, a žive i nevidljive velebitske vile. Na žalost, u okolini još uvijek ima mina, ali ako se ne skreće sa markirane planinarske staze sigurno je.
Nakon nekog vremena zove nas domarica Dijana iz "Vile Velebita" i pita da li smo blizu odmorišta na autoputu (mislim da je bio onaj preko puta Macole nakon Zira, ako nema neki poslije) jer joj trebaju neke potrepštine, kako se ne bi spuštala u Gospić po njih. Baš smo bili blizu i obavili smo kupovinu, a i dobro je malo stati i osvježiti se. Inače, planirali smo i uspon na vrh Zir, ali tada bi morali ostati još jedan dan u Velikom Brdu ili ne ići na zaista lijepi Kimet. Na Ziru sam već bio, ali kad budem drugi put prolazio skočit ću opet do njega jer se isplati.
Nakon što smo stigli i pozdravili se sa domaricom (sa mnom je bila dosta srdačna) sjeli smo odmoriti i nakon večere nešto popiti ispod dvije velike lipe , a poslije se prebacili ovdje kod otvorenog kamina uz kojeg je skladište i stalno otvoreno planin. sklonište. Naravno, kamin nam nije trebao, ali je bilo dobro zaogrnuti se trenirkom.
Dok smo nakon doručka, pripremajući se za uspon na Kizu, pijuckali kavu ispred kamina društvo su nam pravile ove divlje patkice koje su došle sa obližnjeg potoka Ljubica, vjerojatno očekujući koju mrvicu. U tome potoku ima i žaba, a navraća i bjelouška.
Nasuprot hostela na Baškim Oštarijama skreće se cesticom i kod jednog zavoja ide se ravno u vrleti Kize. Ovako piše o Kizi na stranici HPS-a: -Kiza je atraktivan vapnenački greben u kojem se isprepleću brojni okomiti kukovi različitih oblika. Greben je dugačak oko 2 kilometra, a na njemu je nekoliko istaknutih kukova (Žuti kuk, Vranji kuk, Grabar...), dobro vidljivih od Kubusa na Oštarijskim vratima.
Put do Kize je baš lijep i svakom ga preporučam koji bude navraćao ovuda, a volim i kad nakon nekog vremena piše samo 15' do vrha.
Zbilja ima raznih, kako ih ovdje zovu kukova, a na neke ne bih išao bez osiguranja.
Ovo bi možda bio južni dio Dabarskih kukova, a na sjeveru ovog stjenovitog niza je najviši i najzahtjevniji Bačić Kuk. Nastavljamo do najvišeg dijela Kize.
Penjem se na vrh Kize gdje mi dobro dođe davno položeni alpinistički tečaj.
Pogled sa Kize na otok Pag sa najvišim vrhom Sveti Vid na kome nisam bio već dugo.
U povratku također zanimljivo, sreli smo prvo dvije mlade planinarke, a zatim nešto niže i tri starije iz PD Strilež iz Crikvenice, s kojima sam malo proćakulao, i kasnije se sjetili kako smo bili zajedno na nekim pohodima i u domovima koje drži njihovo društvo. (U divljini Velebita sretnem poznate, a na odmorištu i crpki prometne autoceste nikog poznatog)
Po običaju, bolje se vidi na fotkama za povećati: stijene Kize i i zvončike.
Dolina oko Baških Oštarija kroz koju smo došli i pogled na Dabarske kukove. Lijevo od njih se vidi Budakovo Brdo sa travnatim vrhom.
Na jednom od vrhova Kize.
Post je objavljen 15.08.2018. u 00:01 sati.