Hopsanje u ritmu

nestala sam.. nije me bilo. puno sam razmišljala, a malo pisala.
na neki način polako sam se povukla u sebe, a na drugi, toliko jako trebala društvo. osjećala sam samoću, strah, izgubila sam vjeru, izgubila nadu. nisam imala želju, niti volju za bilo što.
već neko vrijeme pokušavam shvatiti što i kako dalje. što učiniti kad čovjek dosegne svoje prijašnje ideale? što kad dosegne ono što je mislio da je vrh vrhova? ja sam bila ta koja je prva govorila: uvijek moraš znati što želiš! nikad ne prestani sanjati! uvijek mora biti nešto čemu težiš!
ove godine , od proljeća, imala sam osjećaj da imam baš sve. čak i moja sebična želja, da se doseli netko mog godišta u moje naselje s kim bi šetala pse, se ostvarila. bila sam presretna od prve, a onda neka tupa monotonija i nezadovoljstvo. kao da je netko u meni stisnuo neki prekidač i moje uvijek nasmijano lice i sada je bilo nasmijano, ali oni koji me dobro znaju,vidjeli su razliku. pomalo sam postala suicidalna. svjesna svih svojih moči, pa tako i moči nad vlastitim životom. odjednom su mi strahovi bili zanimljivi toliko da sam danima samo mislila što bi bilo kad bi se neke od stravičnih situacija dogodile. postala sam nezadovoljna. postala sam mrgud. postala sam cendravo njurgalo. postala sam sve ono čija sam bila suprotnost. ništa me nije zanimalo. ništa mi nije odvlačilo pažnju toliko jako kao moje crne misli. i nikako nisam mogla stati. kako? zašto? molim da mi netko da odgovor, kad ga sama ne mogu naći.
kao vječiti optimist uvijek sam imala razlog više za život. uvijek razlog više za ići dalje. uvijek sam poticala one posrnule da ne potonu još dublje. a ja? što je samnom? što mi se dovraga događa?
pričala sam s nekima o tome i najzanimljiviji dio je što i mnogi drugi imaju isti problem kao ja. dal je to neka epidemija? ili je to samo došlo vrijeme za odrastanje? koji nam se to vrag događa?

krenula su predavanja i s time moja razmišljanja prestaju. još su prisutna kad imam pms, ili puše jugo. ( a možda je svemu tome kriv samo jugo... ) počele su vedrije teme. počela su nova razmatranja nekih tema, i počela je moja angažiranost oko učenja. htjela bih biti najbolja što mogu. htjela bih pokazati da znam. htjela bih imati najbolje ocijene. jednog dana htjela bih raditi na fakultetu. to je ono što me vuče, što me traži da se trudim. to je ono što me drži na životu.

Brmba se još uvijek nije pomirila s tim da imamo psa. sad je već on skoro 2.5 godine. još ga nije potpuno prihvatila. niti nikad neće. uvijek se svađamo i ja ga uvijek branim. on je ipak moja velika-mala ljubav. djelom je i on zaslužan što sam i dalje tu gdje jesam. možda je jedino on stvarni razlog mog života.

ne plešem. moja grupa se raspala i čekamo novi nastanak. novi početak. novu ekipu. nije da se previše trudimo, niti da smo previše aktivni. ispravak, sam. želim, fali mi, ali nekako svaki put nešto bude bitnije od plesa.

htjela bih naučiti svirati gitaru. mama kaže da ju imam otkad hodam, i da je to nešto, da bih odavno naučila sama sebe svirati. možda je u pravu. a možda sam samo lijena. eh, lijena... meni je u DNA upisana lijenost. ja to iskonski jesam. a opet, kad si dopustim da budem lijena, onda sam jako nezadovoljna. kako iskorijeniti lijenost? kako ju izbrisati? da bar znam...

pjevanje...oslobađa me, uveseljava, opušta. najveća zamjerka mami je što me nije dala u glazbenu školu.

shvatila sam zapravo i da moja mama misli da ono što je najbolje za nju, da mora biti najbolje i za mene. to nikako nije točno. niti me je pustila u glazbenu školu, a niti mi dozvoljavala kućne ljubimce. jedine 2 stvari koje nisu stvari i bez kojih ne mogu zamisliti svijet.

ljubav... shvatila sam da nisam tako ružna kako ja mislim da ljudi misle. sviđam se čak i onima koji su meni jako zgodni. krenula sam ovo ljeto u pohod na kratkotrajne ljubavi i zabavu. prošla sam par i iskreno, za skratiti vrijeme mi je dobro došlo, ali ništa drugo nisam uspjela doživjeti što sam očekivala. postoje ljudi koji obožavaju avanture. ja ne spadam u tu grupu. i dalje se prebrzo prejako vežem za osobe.

bojim se prolaznosti vremena. povezala sam se s ljudima oko sebe i već nakon povezivanja se pitam, a što kad se više nećemo viđati? glupo , ali eto.

tu sam ovako bez reda i redoslijeda nabacala neka svoja razmišljanja... možda ih netko i pročita, a možda i ne, ali meni će biti lakše...