Bajka i karakteri

utorak , 13.11.2012.

Jednom, pa drugom, nakon par godina trećem i na kraju Maloj često sam čitala oko Božića istu priču godinama. Bajku o siromašnoj dječici, koja su učinila neko dobro djelo božićnih dana i onda su u šumi tražeći malo suharaka i bilo što za jelo, našli okićenu blještavu jelku okruženu bogatim darovima.

Prvi bi razrogačio oči, sav u čudu kako je tako nešto moguće, sav sretan zbog gladne dječice i zaspao bi cijepljen osjećajem pravde da se dobro dobrim vraća. Za njega je bajka bila istina.
Drugi je raciom bio sumnjičav od uvoda, i na kraju bi pitao kako je moguće okititi jelku lampicama usred šume, od kud im struja i koliko bi kablova trebalo dovući do stabla, tko bi to napravio, donio sve darove i tko bi to platio. Zaspao bi u mislima tehničke izvedbe čuda, koja poriče vezu dobrote i nagrade. Za njega je bajka bila varka.
Treći je slušao nestrpljivo, i kad bih pred kraj priče nabrajala što su sve djeca ispod jelke pronašla i dobila i on je to sve želio dobiti, siromašna djeca i njihovo veselje ostajali su u šumi, a pokloni u njegovoj mašti postali stvarni i svi njemu pripadali. Dobro djelo i pravda bijahu tek usputni, nagrada najbitnija. Za njega je bajka bila zanimljiva ako bi u njoj pronašao ono što njemu odgovara, inače besmislena.

Mala nikad nije imala koncentracije dočekati kraj. Ona bi zaspala pri sredini priče; umirivši se, gledala me kako čitam, slušala je samo moj glas, odsutna mislima, polako bi utonula u san. Za nju je dovoljna bajka bila stvarnost, biti kod kuće, a ne u bolnici, u svom krevetu slušati majčin glas.

Danas, kad su sva trojica odrasla i žive svojim životima, u njihovim razmišljanjima i postupcima često prepoznajem shvaćanje božićne bajke. I narasla Mala, koja već odavno dijeli stvarnost od bajkovitosti, a koncentraciju ima zastrašujuću, ponekad, kad ne može zaspati, kaže: Čitaj mi nešto, samo da ti čujem glas.

Otkazi i fotografija bez komentara

četvrtak , 08.11.2012.

20 uručenih otkaza danas u mojoj bivšoj tvrtci, a da je jedan više poslodavac bi bio obavezan izradit plan zbrinjavanja radnika, a ovako pričeka mjesec dana, pa može opet otpuštat kako ga volja, samo pripazi da ne otkaže u šest mjeseci više od 10 posto ugovora o radu, a najmanje petorici kod njega zaposlenih radnika, a ako i ne pripazi, napiše plan, a otpušteni na plandovanje.
Ovih današnjih 20 pravac na hzz s velikom utjehom, dobit će nadoknadu pa će platit struju i kupit malo namirnica. To je puno, jer plaće nije bilo skoro pol godine, a kako se preživljava zna samo onaj tko je preživio.

I ako netko sad bude pametan pa kaže: ne bih ja ostao dana tamo gdje ne isplaćuju plaće, taj ni ne sluti u kakvo stanje čovjek zapadne, kako ta patologija napreduje mic po mic, koliko nade i beznađa istovremeno kola venama, strah za egzistenciju grozan je, on ledi razum, stvara lažnu mantru: biti u radnom odnosu, imati kakav takav ugovor, trebalo bi jamčiti neku isplatu kad tad, makar iz stečajne mase.

Iako nikakvog stečaja još nema na vidiku, nego se agonija produžuje dan po dan, isplata u petak u 12h, pa u 14h, pa banke nisu provele transfer, pa vikend u gostima kod onih koji kupuju meso i peku kolače. Evo već je ponedjeljak, nikakvog transfera nije bilo, plaća krajem tjedna; no krajem tjedna, izgovor poslodavca još jedan, onda vam dijete završi u bolnici ili umre prijatelj, rješavate tekuće kućne probleme. Već su prošla dva mjeseca, polako ne plaćate sve režije, održavate privid, kupujete djeci čizme i ne registrirate auto.

Istovremeno, vaše kolege vaši su supatnici, crni humor postaje okrutan, vama i njima je smiješno, ono što druge zgražava, za ručak riža na vodi s malo sezama, tijesto sa češnjakom sutradan, ima li netko konzervu ribica, taj je rastrošan. Ne primjećujete novonastale tikove niti vidite sav očaj svoje situacije, sve više nemate razumijevanja za one sa redovnim plaćama, nekim životima gdje nema sindikata, štrajka, nade i obećanja, vi tamo ne pripadate, ušli ste u svijet opomena i ovrha, a ipak niste sasvim propali, svaki dan ustajete s razlogom, odrađujete, i znate gorku istinu, da ako stvarno završite na burzi, male su šanse od tamo otići, a kad istekne vrijeme zakonske nadoknade i dođe doba mizerne socijalne pomoći, vi ćete biti sami u svemiru.

Ovako imate posao, niste baš sasvim besprizorni, niste nezaposleni, kategorija ste gubitnika s radnim paravanom. Dok radite na momente zaboravljate gdje ste i što ste.
Kod nekih već zamjećujete stockholmski sindrom, neki sretniji uspijevaju otići, vi ste tražili kod svih znanih i neznanih, našli ste samo isprazna obećanja, ostajete na poslu bez prihoda, jer lakše je ujutro otići i na takav posao, nego nikakav.

Zbog tog molim one koji to nisu preživjeli, neka se ne čude, nek sebi ne prispodobljuju, nisu bili iscrpljeni od borbe do nemoći, nisu osjećali, mogu samo suosjećati.




U doba dok sam tako živjela, snimljena je ova fotografija, a potpis ispod glasi: cappuccino vrlo rijedak posjetitelj radnog stola, toliko rijedak da se morao ovjekovječit, poklonjene jabuke ubrane u vrtu jedni obrok tokom radnog dana svima u sobi, token u pripravi, možda kojim čudom stigne plaća, olovka ostala samo jedna, neispravna. Mi radimo s riječima, svjedoče leksikoni, ali ne postoje ili ja ne nalazim riječi kojima bih mogla opisat osjećaje prijateljstva i podrške naše sobe u neimaštini i nevolji o kojoj ova fotografija govori.