Jednom, pa drugom, nakon par godina trećem i na kraju Maloj često sam čitala oko Božića istu priču godinama. Bajku o siromašnoj dječici, koja su učinila neko dobro djelo božićnih dana i onda su u šumi tražeći malo suharaka i bilo što za jelo, našli okićenu blještavu jelku okruženu bogatim darovima.
Prvi bi razrogačio oči, sav u čudu kako je tako nešto moguće, sav sretan zbog gladne dječice i zaspao bi cijepljen osjećajem pravde da se dobro dobrim vraća. Za njega je bajka bila istina.
Drugi je raciom bio sumnjičav od uvoda, i na kraju bi pitao kako je moguće okititi jelku lampicama usred šume, od kud im struja i koliko bi kablova trebalo dovući do stabla, tko bi to napravio, donio sve darove i tko bi to platio. Zaspao bi u mislima tehničke izvedbe čuda, koja poriče vezu dobrote i nagrade. Za njega je bajka bila varka.
Treći je slušao nestrpljivo, i kad bih pred kraj priče nabrajala što su sve djeca ispod jelke pronašla i dobila i on je to sve želio dobiti, siromašna djeca i njihovo veselje ostajali su u šumi, a pokloni u njegovoj mašti postali stvarni i svi njemu pripadali. Dobro djelo i pravda bijahu tek usputni, nagrada najbitnija. Za njega je bajka bila zanimljiva ako bi u njoj pronašao ono što njemu odgovara, inače besmislena.
Mala nikad nije imala koncentracije dočekati kraj. Ona bi zaspala pri sredini priče; umirivši se, gledala me kako čitam, slušala je samo moj glas, odsutna mislima, polako bi utonula u san. Za nju je dovoljna bajka bila stvarnost, biti kod kuće, a ne u bolnici, u svom krevetu slušati majčin glas.
Danas, kad su sva trojica odrasla i žive svojim životima, u njihovim razmišljanjima i postupcima često prepoznajem shvaćanje božićne bajke. I narasla Mala, koja već odavno dijeli stvarnost od bajkovitosti, a koncentraciju ima zastrašujuću, ponekad, kad ne može zaspati, kaže: Čitaj mi nešto, samo da ti čujem glas.
Post je objavljen 13.11.2012. u 22:02 sati.