...though nothing can bring back the hour of splendour in the grass...
29.10.2006., nedjelja
I see the ghosts of navigators, but they're lost ...
|
U zadnje vrijeme stalno slušam Iron Maiden, i samo Iron Maiden. Heh, našla sam se u metalu, a pogotovo u njemu(Iron Maidenu). Danas nisam uopće svjesna sebe, danas sam izgubljena u vremenu i prostoru, čak sam u jednom trenutku imala osjećaj da je škola gotova, iako je vani kišovito i hladno. Ne mogu se baš koncentrirati na povijest, sutra se treba dogoditi čudo, trebamo učiti novo iz povijesti, ne smijem biti pitana, iako sam cijelo prije podne(to se računa otkad sam se probudila...) učila neka sranja iz povijesti koju mrzim. Idem se vidjeti s tatom. Da, treba se dogoditi čudo, ili dva, to naređujem sebi, tom čudu, svojem životu, svojim mislima, svojoj iluziji. Treba, i ako si ja to tako zacrtam u mozak, tako će onda i biti. To znači da cijeli dan moram meditirati utuvljujući si to u glavu. Jebiga, to je isto dio života. Sve je dio života. Čitala sam danas poeziju, malo Jacquesa Preverta(Rappelle-toi Barbara), i njegovu pjesmu "Barbara". Lijepo, lijepo, tužno, pomalo veselo, tamno, čudno. Da. Ne. Ne znam. Možda. Tko zna? Koga briga uopće? O čemu ja to? Joj daj. Bok. |
22.10.2006., nedjelja
With the venomous words you told me I'm killing this fear of the dark ...
|
Umm...da. Ovaj naslov se spoj dva naslova pjesama koje sam malo preuredila. Ma, koga briga. Danas se samo želim moliti, nije mi do ničeg drugog. Da, želim se moliti, slušati depresivnu tamnu muziku, ležati u mraku, stajati pod tušem plačući, zatim opet leći u krevet, moliti se, slušati muziku, malo pjevušiti, plakati, buljiti u mobitel čekajući poruku određene osobe, i otploviti u mislima negdje daleko...daleko od stvarnosti, daleko od ovog sjebatitisa. Danas je jedan od onih(u zadnje vrijeme sve češćih)dana kada želim umrijeti. Da, baš umrijeti, bezblono(!!!). Jednostavno želim, danas me nije strah smrti. Jednostvano bih htjela trčati do njega, reći mu da ga volim, zagrliti ga, poljubiti ga, zatim se okrenuti, trčati natrag i usput se rasplakati, doći doma, leći nepokrivena, lagano se smrzavati i plakati zatvorenih očiju, bez ikakvih pomicaja lica, samo neka suze teku, prekrižiti ruke na grudima, zaspati, i umrijeti. To bi bilo sasvim dovoljno. Ne bih žalila. Najiskrenije ne bih žalila. I...da, osjećala bih se kao osoba koja je bila faraon, i koja je moćna umrla. Zamišljam svoju dušu kako se jednostavno diže, vrti se u krug, i odlazi kroz zid, odlazi negdje gdje će biti bolje. A tijelo... well, it will always remain trapped here, where nothing is as it should be, where we barely feel, where emotions are lies, where everything is the same, where real values are nothing but thoughts being thrown to the reckless wind, where everyhting will be forgotten...moliti se, to je jedino što mi preostaje, i voljna sam to činiti dok ne bude bolje. |
18.10.2006., srijeda
Ummm...could you just kill me?
No
, wait...don't do it
, maybe it will get better...
|
Sreća jednostvano ne želi biti na mojoj strani. Danas su mi opet potonule sve lađe, oko 17:30, da budem precizna. I još sam tu  , i smijem se, tako naviknuta na tugu i depresiju da su mi već najbolje prijateljice, stalno su uz mene , joj, kako su dobre . Kako sam se rasplakala, ali ne zadugo. Uzela sam knjigu iz grčkog, malo učila to, malo biologiju, onako sva dekoncentrirana i u suzama, i odjednom sam se osjećala bolje. I ne može mene ništa, ništa, NIŠTA toliko potisnuti dolje da se ja ne mogu smijati, jer sada mi je, koliko god ja tužna bila, super, ma skoro pa mi je savršeno. Šta si vi mislite da teenagericu poput mene(ovom prilikom pozdravljam sebe  ) može srušiti ljubav i njeni problemi? Neeeee, varate se vi. Ja sam zadovoljna i s deprom, i tugom, sve pet. Pa to su osjećaji koji mi daju najviše inspiracije za pisanje moje knjige, i zato im hvala, ...! Naravno, ne bih se sad baš žalila da je bolje, ali ovako mi je zaaaaakon ljudi. Ja danas volim svoj život koliko god sjeban bio, i sebe, i super mi je. Oh, gle kako vedra idem svome kraju...(preuređeni citat Cesarićeve pjesme). I jebe se meni za tu ljubav, bit će bolje, znam to, sigurna sam u to...MY LIFE IS SUCH A MIRACLE!!! MY LIFE IS SUCH A MIRACLE!!! Ja sam officially prolupala , ...well...! |
15.10.2006., nedjelja
So never mind the darkness, we still can find a way, 'cause nothin' lasts forever, even cold November rain ...
|
Obavještavam vas da mi je opet najdraža pjesma November rain, obožavam je. November rain rulllzzz... Danas sam shvatila kako definirati jedan dio vlastite prošlosti. "Trinaestogodišnja cura stoji na kiši, i plače. Dan je izuzetno tmuran, a ona stoji na pruzi, bulji u vlak koji dolazi, a ona se ne miče. U pozadini svira "November rain". U sebi ponavlja rečenicu: "Sve je moje: svaki dodir, svaka suza, svaki udisaj...". Apsolutno je prepuštena svojim osjećajima. Slijedi depresija koja sa sobom nosi vrisak inspiracije. Ona to jednostavno voli. Ne zna zašto." Eto ga, to bi bilo to. Bila sam s Kapuljkom vani, ne da mi se pisati kako je bilo, samo vam mogu reći da je bilo dobro. I ništa više. Nemojte me pitati, možda vam sama kažem jednom drugom prilikom. Danas nije dobar dan. Tako je prosječan. Hladno je. Sve je tako čudno, ne poznajem ovaj "danas". Ali osjećam, i razmišljam, sve je tako dosadno i ne volim ovaj "danas", što je znak da ne sanjam. Niti želim sanjati. Danas je dan za meditiranje. Danas je dan za moljenje. Ništa nije čarobno. Neću stvaljati smajliće jer mi se ovako sve doima ozbiljnije. Čudan post, znam. Apsolutno nikakav sardžaj. I koga briga? Nitko ništa ne shvaća. Danas čekam. I čekam. Ništa, još uvijek. Ne ptrepostavljajte, krivo ćete pretpostaviti. I ovo je jedna vrsta inspiracije. Ne razumijete vi to. Ni ja to ne razumijem, ali ja to osjećam za razliku od vas. Umrijeti, usnuti- ništa više. (W. Shakespeare) Oh, tako hladno, tako...  . |
09.10.2006., ponedjeljak
There are two things you have to know. One is that there is nothing to say...
Odlučih prestati pisati o školi, školskim problemima i ocjenama, jer to je sasma nepotrebno. Nitko ne pokazuje zainteresiranost za tuđe ocjene, niti bi trebao. Sljedeći petak označen je datumom 13. Ali realno(i logički) gledano, sasma je iracionalno bojati se broja 13, no ljudska praznovjernost jača je od toga. I danas sam provela cirka tri sata na naizgled izuzetno trivijalnu stvar, na buljenje u zid . Ali buljenje u zid može služiti kao svojevrsni odmor, čak može biti i neka vrsta meditacije. Potpuna relaksacija, i psihička odsutnost pojedinca može biti veoma korisna. Čak i Einstein je rekao(je li to on rekao?): "Bez ljenčarenja ne možemo doći do velikih otkrića i ideja", ali ta rečenica je trenutno potpuno irelevantna. Katkad se toliko udaljim od stvarnosti da zaboravim da sam u svojoj sobi, i da buljim u zid. Tko zna o čemu tada razmišljam, koji film vrtim u glavi, i po koji put ga gledam, možda razmišljam o nekim sasma banalnim razgovorima iz prošlosti, npr.:"Kako je lijepo vrijeme danas...", a možda razmišljam veoma dubokoumno, maybe I'm contemplated thinking about thinking... dodatni izvor inspiracije koja se rađa apsolutnim ljenčarenjem je muzika koju slušam, neka kao npr. Placebo, ili System Of A Down. trenutno sam u nedostaku inspiracije, pa se zabavljam tako da se pravim pametna, i koristim riječi koje inače ne bih koristila, mislim, pogledajte malo ovaj post... no, bilo kako bilo, ja vas ovom rečenicom napuštam , i očekujem komentare kao i u prošlom postu. |
07.10.2006., subota
We are the ones that wanna choose, always wanna play but ya never wanna lose...
Jao, koliko novosti, ne znam otkud da počnem, i ne znam je li to što se događa dobro ili loše...onak, dopisujem se s Kapuljkom(!!!!), samo što on ne zna da sam to ja, nego misli da sam netko drugi, tj. da sam osoba koja ne postoji. I on je prvi poslao meni poruku, i tražio moj broj. Mislim, tip nema mobitel, ali se dopisuje s nečijeg moba, kaj ja znam čijeg. I sada, pitao me za furanje, hoće da se nađemo(i još kaže-što prije), i kako ću se ja njemu pojaviti kao osoba koja ga ganja po hodnicima, i kao osoba koja nije ona koja se predstavljala da je, jer ta neka cura ne postoji. onak, NE POSTOJI! I kako će se onda jadnik osjećati kada shvati da se dopisivao s osobom koja ne postoji ? Ali da se ja nisam predstavila kao netko drugi, i d sam mu rekla istinu, nikad ni ne bi došlo do ovoga(da se mi trebamo naći), i u tom slučaju je izmišljanje bilo nužno. I zato nemam preveliku grižnju savjesti. A zakaj je sve tako glupo moralo ispasti ??? Onak, ne znam kako će to završiti, i ne znam hoće li se kao i prije sve pretvoriti u ništa drugo nego jednu veliku jebenu KaTaStRoFu ?!? Molim Boga da sve ispadne dobro (mislim da ovaj mali okrugli vrišti: Molim te, molim te, molim te!)... idem sad, pa-pa |
04.10.2006., srijeda
You think that I'm strong, you're wrong, you're wrong...
Uopće ne znam zašto sam stavila taj naslov. Danas nije bilo nikakvog napredka što se tiće Kapuljka(Vjeke)... ...onak, odlučila sam i stavljati ove smileiće u svoje tekstove. Slušam "Panic! At the Disco", pjesmicu "I write sins, not tragedies". Ne znam kaj ste mi zdrljali u komentarima, nekaj sam ajmo reći skužia, one neke osnovne pojmove, ali ne kužim Ninin komentar(nešto da me ne poznaje...). No dobro, whatever, sutra nema škole! Baš me zanima kaj je to bilo s Mateom, i kak je, kaj je, blabla, nadam se da će mi javiti preko komentara, i danas je sjebano vrijeme, čak je i padala tuča dok smo imali zemljopis, a meni se pišalo, i nisam se okncentrirala na niš' kaj je Dubica pričala, ali znam da samo radili nešto u vezi rijeka, voda stajačica, sjećam se pojma "bifurkacija", koji smo učili u 6. razredu i... ne znam, još neke sitnice. Nije pitala! Kaže "hannah2" da je Vjeko lijepo ime. Hvala na utjesi, ali mislim da ću ipak ostati na "Kapuljko", možda se nekim čudom jednog dana prebacim na "Vjeko", ali neće to tako skoro... čini se da Tena, njezin mobitel, Marin(Zeleni) i njegov mobitel napreduju... pomirili su se, kao što piše u komentaru s prošlog posta. Imam osjećaj kao da će danas biti smak svijeta, ne znam zakaj, valjda je vrijeme uzrok toga. Tamnije nebo u životu nisam vidjela, dobro, možda jesam, kada smo išli jedriti negdje kod Kornata, davno je to bilo... moram si kupiti Kosu anđela, hoću to čitati...wee wee. Hoću tu knjigu--- danas!!! Kme, kme...! Poslala sam mami sms, pa će reći: "Ne bebi možda jedan drugi dan, šugavo je vrijeme..." Ne znam koji da kurac(ne smijem biti prosta, ne smijem biti prosta, ne smijem biti prosta...) radim danas i sutra. Zakaj nam nisu spojili i petak, koji im je to jebeni štos? Dobro, fala Bogu da je barem nešto...četvrtak. Sad je mami bad jer je u šosu. Pa rekla sam joj da ću joj dofurat neke seljačke dokoljenke, i da kaj sad filozofira. Kako ja to sve lijepo prenosim vama, svaku radnju. Kako sam dobra...recite: "Hvaaala, Mala Lu." Ali nećete vi to, tko je vidio zahvaljivat se, jer ste vi face , a face se ne zahvaljuju...jeste face ku*ac(napreduje moja pristojnost("ku*ac")...)...looosers ! I sad en idem u grad, mislim, rekla je da ne garantira, lai d aćemo se dogovoriti kad dođe doma, što znači da je to jedan veliki glasni DEFINITIVNO NE! I kaj bih ja sad trebala... ! Eto kako mi je. I onda mi kaže da se ne ljutim...mislim, fakat ono---! Ali dobro, to je moj život, to je sve fucked up, i više sam predugo u toj fazi pa se i ne žalim je rne osjećam da mi je loše, jer mi je to postala kao neka rutina. Kažu: "Oprosti životu što savršen nije." A ja bih trebala reći: "Oprosti mami što savršena nije." Ja to ne vjerujem, ide mi se kod bake... sutra idem s curama van, konačno nekaj normalno, i boli nas za vrijeme i slične jebene sitnice, to nas ne može zaustaviti. That's teen spirit, that smells like teen spirit! Nothing can stop us! Gladna sam, idem papati nekaj malo dok mama ne dođe i ne napravi pravu hranu , idem malo slušati muziku i dosađivati se, srljati(koja je to riječ ono...?) po blogovima etc. Do slušanja...hehe, . |
02.10.2006., ponedjeljak
I didn't lose my mind, it was mine to give away ...
|
Kapuljko(Oh, Kapuljko, čežnjo moje biti...LoL), zove se Vjeko, potvrđeno je. Sad ću plakati. Nika se na hodniku zderala: "Vjeko!", i tip se okrenuo. Grozno, kako se netko može tako zvati, pa tako se zvao moj teacher iz engleskog. Vjeko, mislim, Vjeko. Sutra pišemo matematiku. Oh, kako sam sretna, već se cijelu godinu veselim baš tom testu iz matematike i idem u školu samo zbog tog testa. Nažuljale su me jebene tenisice, i sad to krvari, i prekrasan dan je, i to boli, i to je sjebatitis. Slušam "Negative creep" od Nirvane, baš razmišljam o Kapuljku. Kako je jedan lik sjeban, mislim, nije sjeban, čudan je. Ja se zajebajen, a svi sve shvaćaju tako jebeno ozbiljno, pa ja sam mislila da je to očito da se ja zajebajen. Ne bih se ja tako jebeno glupo ponašala prema njemu da mi je imalo stalo. Uostalom, meni se sviđa Kapuljko. I to već svi znaju. Čak i moj deda zna, i profesori znaju, i cijeli svijet to zna. I sutra idem kupiti Kosu anđela, autobiografiju Kurta Cobaina, tako da je konačno imam doma. I kaj se promijenilo tak bitno da su cijeli vikend morali zatvoriti blog. Dobro, meni to ne smeta, ja sam pisala knjigu, već sam na 150 i nekoj stranici. Fakat ću to skopirati i dati svima neka čitaju. Nadam se da će ljudima biti zanimljivo, jer je tako jebeno depresivno, ali pametno, možda neki shvate što ja zapravo želim reći. Moram i pisati hrvatski, nekaj vezano za autobiografije, jeeej, time se ja bavim već godinu dana pišući svoju, i ide mi, samo što je moja neka vrsta veoma refleksivnog polu-dnevnika. To zapravo pišem da bi drugi čitali i da shvate da ne znaju ku*ca o meni, jer da znaju, ne bi sa mnom razgovarali niti se družili sa mnom na način na koji to čine sada. I želim da to pročitaju, da vide tko je Mala Lu, i da ih uvjerim da su bili u krivu što se tiće mene i mojeg karaktera, nisam ja baš zabavna i normalna(a možda i misle da sam nenormalna i možda me mrze ali se prave da smo si dobri da bi izvukli nek korist, ali jebe mi se...). A i meni je to na neki način neka vrsta psihoterapije, iako sam ja preteški bolesnik, i ne možete mene izliječiti i vratiti u normalu, niti ja to želim ni tražim od vas. Imam ja tu svoju masku i nosim je kad sam među ljudima, a skidam je kad sam sama sa sobom, i volim pričati sa sobom(onak fkt vodim razgovore naglas...), jer sam ja zapravo dvije osobe. Postoji Lucija, to je maska koju svi znaju, i postoji Mala Lu, prava ja, koju zasad poznam samo ja i nitko više. I sad vi mislite o meni kaj god hoćete, boli me, to je vaše mišljenje o meni koje nema nikakve veze s mojim mišljenjem o meni, koje je bitnije od vašeg mišljenja o meni. Gladna sam, ne mogu više pisati. Pa-pa, xoxo, Mala Lu. |
