...though nothing can bring back the hour of splendour in the grass...

24.11.2006., petak

Vodu ne možemo nacrtati jer nije plava a prozirna ne postoji.

Nda. Taj sam naslov stavila bzvz, uopće ne znam zašto sam ga stvaila, ni otkud mi ta rečenica. Sasma mi je lijepo. Nema školesmijeh. Ne znam koji je kurac blogovima da stalno nešto zajebavaju, meni pol podataka nemamad, pa sve to moram vraćati, pa kaj ja znam, ne da mi se. ja npr. neć ustavljati slike razreda kao što je to učinila Widian, jer na njenim fotkama ima nekog života, i nekako me oraspolože(ne znam kako ni zašto, Widian, ne pitajrolleyes). Kada bih ja stavila sliek svog razreda na blog, to bi bila katastrofa. Ništa. Dečki bi ispali onakvi djetinjasti kakvi jesu(igraju se nekih vojničkih baza k'o oni klinci u vrtićunamcor), a mi cure bi bile raspoređene u klanove, i pričale bi o ne znam kakvim sranjima- opetnamcor. I da, svi su zacopani(Lana kaže, Widian nabraja) i sve je puno ovih-cerek. Pa da i ja kažem. I ja sam zaljubljenacerek. I svi znaju tko je tosmijeh. I meni je baš super što to svi znaju. On je ...zgodanyes. I njemu sam rekla da sam zacopana u njega i ne gleda me čudno niti tak' neš'rolleyes. Pa da pozdravim Niku, Ninu, Brunu, Filipu, drugu Niku, Mateu, Tenu, Lanu, Widian, Ivanu(Ivančica Maslačko-tututu), i sve moje ostale obožavatelje(LoLsmijeh) i vas u studiju i režiji(sad sam se sjetila Hugawink). Papa kiss
- 15:43 - Komentari (37) - Isprintaj - #

19.11.2006., nedjelja

The Omen

Baš sam gledala "Pretkazanje", ali pravi "The Omen", ne onaj "Bogomdan" ili "The Omen 666"(usrane kopije)...hmm...nda...ok film...nda...nema se tu puno za reći...dobar film.

Di Oumn

Image Hosted by ImageShack.us

Litl Dejm(LoL, baš sotonistički izgleda)

Image Hosted by ImageShack.us

666...nda...slikice sam naravno s mobitelom slikala na kompu...LoL...mali Dejm- mali Sotona. Mali Sotona. K'o Mala Lu. LoL.
- 17:39 - Komentari (23) - Isprintaj - #

15.11.2006., srijeda

Hmm... rolleyes ...nda.

Bolesna sam. Kako je to zapravo lijepo-biti bolestan. Da, sada sam čak i fizički bolesna, naime, to je prolazno. Ovo ostalo-nono. Dane provodim ležeći, dopisujući se s raznim osobama, slušajući Iron Maidena i Children Of Bodom, i čitajući Harryja Pottera, trenutno mi je prvi pri ruci bio peti dio, pa sam njega zgrabila. Da, zamislite, ja čitam Harryja Pottera, po valjda stoti put, i to bez ikakvih fizičkih sredstava prisile. Kako sam ja kuuulyes. Ja volim čitaticerek. Dobro, lektiru naravno nenono. Pafrem mi je bila lijepa knjiga, i film je dobar. Nema više Zakona braćeno. Ahh, nda, neću sada valjda žaliti. Idem ja sada, zima mi je, moram u krevet, onak, imam virozu, moram u krevet. Gladna sam, a ne mogu jesti. Pojela sam neki sendvič, i ...hoću još! Hoću još! Hoću još! njami. Nda. Nema ničeg novog, sjebatitisrolleyes, kao i uvijekrolleyes. Ciao. Seljački pozdravrolleyes. Bok(to je već bolje). wave

Image Hosted by ImageShack.us
- 21:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

11.11.2006., subota

I don't give a fuck if you hate me!

Ovako, necu moci pisati slova s kvacicama jer to ne mogu zahvaljujuci ovoj pozadini koji mi se iskreno ne da mijenjati, ali sam zasrala onu staru i tak...rolleyes. Sjebatitis, sjebatitis. Ne znam ni zasto pisem novi post. Slusam Children Of Bodom i dosadujem se. Moram ici u shopping, a ne da mi se. Kako sam ja lijeno dijete...rolleyes. Sve su mi samo "rolleyes", to je dokaz moje zbunjenosti. Ja sam retardiranalud. Gledala sam Borata, koji je to zakon ludaksmijeh. Izsarala sam mobitel markerima i korektorima, jebe mi se, iovako ionako mi je tata rekao d ce mi kupiti novi jer ovaj D500 imam vec dosta dugoyes. Ne da mi se raditi nista, smo lezim u krevetu i slusam Iron Maiden i Children Of Bodom. I da, prckam po kompjuteru. Katastrofa. Zima mi jerolleyes. Odoh jawave.

Image Hosted by ImageShack.us
- 23:34 - Komentari (65) - Isprintaj - #

06.11.2006., ponedjeljak

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
Noćas se moje vijeđe pote:
I moje misli san ozari,
Umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći:
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Image Hosted by ImageShack.us

Boli me glava, boli me cijeli dan, jako me boli, ne znam kada će popustiti...
Plus, još sam danas u komi jer sam se sjetila nečega čega se nisam trebala sjetiti...
Plus, onak, fakat me boli glava...
Plus, danas je ponedjeljak...
Plus, 11. je mjesec...

Ali najveća je katastrofa to što sam se sjetila toga...zašto sam se, pobogu, morala toga sjetiti?
Sada ćete svi k'o neki kreteni pitati- čega si se sjetila?

A mslite li vi, draga djeco, da ja to ne bih napisala kada bih htjela da to znate...?
I sada, naravno, nitko neće pitati to jer će pročitati da sam ja tu napisala neka me ne pitate k'o kreteni čega sam se to sjetila...

Čudan je ovaj svijet...

- 20:19 - Komentari (39) - Isprintaj - #

03.11.2006., petak

My time will come ...

Veoma sam se začudila kada sam shvatila da sam ja, onak, Mala Lu, pospremila svoju sobu. To je... čudo. I da, još uvijek nemam svijetla u sobi, ne da mi se mijenjati žarulja, pa sam još uvijek okružena svijećama... moj iMac je kao novi, mislim, obrisala sam prašinu s njega, i onda sam tek skužila koliko je zapravo bio prljav. Gledam svoj radni stol, sav je izšaran markerima, i na njemu samo dvije knjige: Cesarićeve i Matoševe pjesme. Ja sam opsjednuta poezijom. Baš mi je dobra Prevertova "Rappelle-toi, Barbara", tak je...tužna. Ali nije za plakanje, više je za cendranje. Koja sam ja jadnica. Soba mi je ultraštreberska, trebam je prefarbati u crno, s grafitima. Kladim se da nijedna jadnica to nema. Danas moram gledati Seinfelda. Padao je snijeg, dvije minute, pomiješan s kišom. Ali snijeg. Danas sam super, iako mi je Kapuljko jučer bezrazložno poslao poruku da odem u kurac. I nije me to pogodilo. Napisala sam: "No comment. Doviđenja." Kako sam kuuul. Ma bravo ja. Kako ja lijepo bezbolno podnosim bezrazložne spontane odjebe dečkiju koji mu se sviđaju. Je li to "dečkiju" kao...dvojina? Mislim, je neka iznimka, dečkiju, vratiju, ustiju, ne možeš sada reći nema mi čarapiju, a bome ni hlačiju. LoL. Ne da mi se pisati više. Papa.

Kisi kisi in the rain...kako isfurano. Dddddaaaaa, losers.

Image Hosted by ImageShack.us
- 18:22 - Komentari (33) - Isprintaj - #

01.11.2006., srijeda

The little Antichrist(?) says hello...

Jučer je bio Halloween. Najgori do sada, u pozitivnom smislu. Sjeb, sjeb, sjbeatitis. Nisam u depri. Jednostvano sam čudno. Ne da mi se ništa raditi. Očekujem svoje Tako-Tako vijesti, ne dolaze. Jedino što mi se radi je šaranje markerom po namještaju, odjeći, sebi...slušam Iron Maidena, u sobi mi je pregorila žarulja, jebote i to, oko mene svijeće.

Image Hosted by ImageShack.us

Pssst.

Image Hosted by ImageShack.us

I wanna do it, like, bang.

Sve to izgleda nekako tako.

Imam nešto za vas(ali više za sebe): Click
- 13:26 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

HoLoGrAm:

Kao prvo, javljajte mi se na:

lucijakokic5@yahoo.com
malalu363@hotmail.com
malalu@icqmail.com
ICQ nr.- 467 727 480

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-01

Name: doesn't matter
Age: doesn't matter
Sex: doesn't matter
Location: doesn't matter
School: doesn't matter
Loves: hanging out
Hates: ambivalence
Contemplates: CENSURED

Ovo je VoLdEmOrT:
Voldemort
I adopted a cute lil' baby Voldemort fetus
from Fetusmart! Hooray fetus!


Placebo
Pink Floyd
Skin/Skunk Anansie
The Verve
David Bowie
Prodigy
Phoenix
Led Zeppelin
Lacrimas Profundere
Azra
Bob Marley
Pendulum
Sisters of Mercy
Iron Maiden
London After Midnight
Robbie Williams/cure for the lonely days/
Kaiser Chiefs
Franz Ferdinand
Yeah Yeah Yeahs
Children of Bodom
Cradle of filth
The Clash
Sex pistols
Nine Inch Nails
Queen
Ramones
Nirvana
Gunsi
Jimi Hendrix
Evanescence
Garbage

I još dosta toga...
(Aha, ima dana kada mi je i neki pjesmuljak poput Karma Cameleon u glavi...=D)


LiNkOVi:

Poezija (obožavam je i jebite se ako vam to ne paše) ...

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

GAVRAN

Gavran
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad Brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kišom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

Sjeti se toga dana
ne zaboravi

Neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

Sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

Sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenala
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

Oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa tobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

A onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

Oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

Ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad Brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

UVIJEK POZDRAVLJENI

Ja
Ja
Ja
Ja
...
i još jednom
...
Jacerek!