U zadnje vrijeme stalno slušam Iron Maiden, i samo Iron Maiden. Heh, našla sam se u metalu, a pogotovo u njemu(Iron Maidenu). Danas nisam uopće svjesna sebe, danas sam izgubljena u vremenu i prostoru, čak sam u jednom trenutku imala osjećaj da je škola gotova, iako je vani kišovito i hladno. Ne mogu se baš koncentrirati na povijest, sutra se treba dogoditi čudo, trebamo učiti novo iz povijesti, ne smijem biti pitana, iako sam cijelo prije podne(to se računa otkad sam se probudila...) učila neka sranja iz povijesti koju mrzim. Idem se vidjeti s tatom. Da, treba se dogoditi čudo, ili dva, to naređujem sebi, tom čudu, svojem životu, svojim mislima, svojoj iluziji. Treba, i ako si ja to tako zacrtam u mozak, tako će onda i biti. To znači da cijeli dan moram meditirati utuvljujući si to u glavu. Jebiga, to je isto dio života. Sve je dio života. Čitala sam danas poeziju, malo Jacquesa Preverta(Rappelle-toi Barbara), i njegovu pjesmu "Barbara". Lijepo, lijepo, tužno, pomalo veselo, tamno, čudno. Da. Ne. Ne znam. Možda. Tko zna? Koga briga uopće? O čemu ja to? Joj daj. Bok.
Post je objavljen 29.10.2006. u 15:21 sati.