Umm...da. Ovaj naslov se spoj dva naslova pjesama koje sam malo preuredila. Ma, koga briga. Danas se samo želim moliti, nije mi do ničeg drugog. Da, želim se moliti, slušati depresivnu tamnu muziku, ležati u mraku, stajati pod tušem plačući, zatim opet leći u krevet, moliti se, slušati muziku, malo pjevušiti, plakati, buljiti u mobitel čekajući poruku određene osobe, i otploviti u mislima negdje daleko...daleko od stvarnosti, daleko od ovog sjebatitisa. Danas je jedan od onih(u zadnje vrijeme sve češćih)dana kada želim umrijeti. Da, baš umrijeti, bezblono(!!!). Jednostavno želim, danas me nije strah smrti. Jednostvano bih htjela trčati do njega, reći mu da ga volim, zagrliti ga, poljubiti ga, zatim se okrenuti, trčati natrag i usput se rasplakati, doći doma, leći nepokrivena, lagano se smrzavati i plakati zatvorenih očiju, bez ikakvih pomicaja lica, samo neka suze teku, prekrižiti ruke na grudima, zaspati, i umrijeti. To bi bilo sasvim dovoljno. Ne bih žalila. Najiskrenije ne bih žalila. I...da, osjećala bih se kao osoba koja je bila faraon, i koja je moćna umrla. Zamišljam svoju dušu kako se jednostavno diže, vrti se u krug, i odlazi kroz zid, odlazi negdje gdje će biti bolje. A tijelo... well, it will always remain trapped here, where nothing is as it should be, where we barely feel, where emotions are lies, where everything is the same, where real values are nothing but thoughts being thrown to the reckless wind, where everyhting will be forgotten...moliti se, to je jedino što mi preostaje, i voljna sam to činiti dok ne bude bolje.
Post je objavljen 22.10.2006. u 17:39 sati.