Pregled posta

So never mind the darkness, we still can find a way, 'cause nothin' lasts forever, even cold November rain ...

Obavještavam vas da mi je opet najdraža pjesma November rain, obožavam je. November rain rulllzzz...
Danas sam shvatila kako definirati jedan dio vlastite prošlosti.

"Trinaestogodišnja cura stoji na kiši, i plače. Dan je izuzetno tmuran, a ona stoji na pruzi, bulji u vlak koji dolazi, a ona se ne miče. U pozadini svira "November rain". U sebi ponavlja rečenicu: "Sve je moje: svaki dodir, svaka suza, svaki udisaj...". Apsolutno je prepuštena svojim osjećajima. Slijedi depresija koja sa sobom nosi vrisak inspiracije. Ona to jednostavno voli. Ne zna zašto."

Eto ga, to bi bilo to. Bila sam s Kapuljkom vani, ne da mi se pisati kako je bilo, samo vam mogu reći da je bilo dobro. I ništa više.
Nemojte me pitati, možda vam sama kažem jednom drugom prilikom.
Danas nije dobar dan. Tako je prosječan. Hladno je.
Sve je tako čudno, ne poznajem ovaj "danas". Ali osjećam, i razmišljam, sve je tako dosadno i ne volim ovaj "danas", što je znak da ne sanjam. Niti želim sanjati.
Danas je dan za meditiranje. Danas je dan za moljenje. Ništa nije čarobno. Neću stvaljati smajliće jer mi se ovako sve doima ozbiljnije.
Čudan post, znam. Apsolutno nikakav sardžaj. I koga briga? Nitko ništa ne shvaća.
Danas čekam. I čekam. Ništa, još uvijek. Ne ptrepostavljajte, krivo ćete pretpostaviti.
I ovo je jedna vrsta inspiracije. Ne razumijete vi to. Ni ja to ne razumijem, ali ja to osjećam za razliku od vas.

Umrijeti, usnuti- ništa više. (W. Shakespeare)

Oh, tako hladno, tako....


Post je objavljen 15.10.2006. u 17:09 sati.