Thompsonova Bosna, zemlja unosna

Marko Perković Thompson na svom novom album Voda iz lavora, pardon Ora et labora, nimalo nije iznevjerio fanove. Sve pršti od mitova – više dvije pjesme Thompsona imaju legendi nego cijela trilogija Gospodara prstenova.

Čak i u toj šumi mitova gdje lutaju duhovi ratnika i gdje su grobovi puni sinova jedna se pjesma ističe količinom iskrivljene povijesti. Riječ je o numeri koja se zove Bosna.

Thompson je odao Vodi iz lavora, u prijevodu Bujici Vladimira Bujanca, zašto je napisao tu pjesmu. Reče Marko da je važno ukazati na probleme našeg naroda u susjednoj zemlji pogotovo jer je današnja Hrvatska ustvari tamo i začeta. Ali evo danas nitko je ne šljivi, čak ni naši tamo Hercegovci ne sade šljive, nego duhan.

I stvarno lijepo nam Perković govori što se to tamo dogodilo prije puno stoljeća (za one koji o 'povijesti' Hrvata žele znati više neka upravo u ovom trenutku upale pjesmu).

Bosna će ti reći sve
odakle nam prezime


Čekaj malo, je li to stvarno istina? Da svi mi Hrvati vučemo od tamo prezime?

Zamišljam jednu neobičnu sportsku scenu. Najdaljeg pretka Marka Perkovića Thompsona nosi roda ali odjednom poviše samog srca „Bosne, zemlje ponosne“, slučajno ga ispusti, a čukunčukunčukunčukun Perković uspije nekako otvoriti padobran i spustiti se sred Duvanjskog polja široka i ravna (iz korijena riječi roda, tako nastaje izraz hrvatski rod, shvatili ste).
Vidio ga je jedan starosjedioc što je čuvao ovce, promislio čovjek da je to opet netko tko na njegovu zemlju juriša, kao da mu nije dosta snjegova i kiša, te ga pitao tko je on. Ovaj reče: „Perković, James Perković“.

Prema Thompsonu svaka hrvatska obitelj ima sličnu povijest. Ako su vaši preci bili lijeni i nisu s koljena na koljeno prenosili priče predaka, a vi se pitali odakle ste točno, eto sad lijepo znate.

Međutim, pade mi sad jedno pitanje na - je li bosansku ili hrvatsku? – glavu. Ako je ta zemlja Bosna, domovina naših predaka, jesmo li mi možda Rimljani? Što je bilo prije – kokošinjac čukunčukunčukunčukun Perkovića ili lijevo - pardon da se Marko ne ljuti - desno jaje rimskog legionara?

Naravno ovo drugo. No dobro zaboravimo to sad, nije ta kasnoantička i rana srednjovjekovna povijest tako jednostavna za shvatit. Nije tad bilo e-mailova i ostalih čudesa, pa da nam ostane pregršt pisanih tragova. Ma u biti i da je toga bilo, opet ništa iz tog hrvatskog doba ne bi znali i shvatili, jer su svi Hrvati bili nepismeni, a ruku bih iz meraka mogao staviti u vatru da pola tih Hrvata, uopće nisu znali da su Hrvati i da imaju kralja zvanog Tomislav. U onom serijalu Hrvatski kraljevi, povjesničari govore da se u to vrijeme jahalo iz Knina do Nina par dana, a ne'š ti udaljenosti – znači za prijeći slovo K trebalo je minimalno pedesetak sati.

Da je kralj Tomislav cijeli svoj život proveo u galopu teško bi prošao sve granice koje se danas trpaju u tadašnju Hrvatsku.

Tko li će to znati, pa stoga hajmo mi na bližu povijest, ona je ipak kako tako razumljivija. Kaže Marko, ponovit ćemo, da je važno da se svaki Hrvat sjeti svojih sunarodnjaka u Bosni, jer:

Dala Bosna Tomislava kralja
prvog kralja od loze Hrvata
a kraljica dobra bješe Katarina
u narodu zbog nje nosi se crnina

Pa ajde dobro Thompsone, ako je Bosna dala, daj i ti nešto! Mislim, teritorija. Hrvatskog.

Jer ako je hrvatski rod nastao od prelijetanja rode u Bosni i danas se svi mi moramo toga prisjetit, pitam ja tebe Marko Perkoviću Thompsone smijemo li se prisjetiti odakle nam ostatak današnjeg hrvatskog teritorija ustrojenog u – vidi koincidencije! - u Bosni – i opet vidi koincidencije! – u lijevom, pardon da se Marko ne ljuti, desnom predjelu grada Jajca gdje su se okupili komunistički legionari i dali Hrvatskoj granice kakve ona do tad nikad u svojoj povijesti nije imala?

Evo primjerice – Dubrovnik. Najpoznatiji hrvatski grad u državu Hrvatsku po prvi je put u povijesti ušao malo prije prošlog tjedna. Dobro, Hrvatska ga je začela na zasjedanju AVNOJ-a u Jaj(aš)cu, ali nijedan normalni hrvatski domoljub koji drži do šahovnice i nosi crninu kad mu tvrde sile mraka iz meraka pojedu kraljicu Katarinu, neće priznati da su Hrvati imali državu u Jugoslaviji bez obzira na federaciju.

Ako je već Bosna naša i trebamo je se sjetiti, zašto se onda Thompson na novom albumu nije sjetio nekome dati taj izdajnički Dubrovnik? Tu je s nama samo dvadesetak godina, ali znatno bitnije od toga jest da taj petokolonaški biser Jadrana cijelu svoju povijest mrzi sve ovo o čemu Thompson pjeva u epu Bosna.

Pa da se jedan trenutak vratimo na Thompsonov stih:

Čuvali te, Bosno, usamljeni vuci
slavio ih narod, zvali se hajduci

Dubrovačkoj Republici u svih nekoliko stoljeća slavne povijesti najveći neprijatelji su bili upravo usamljeni vuci hajduci. Ni Srbi, ni Crnogorci, ni Mlečani, ni Austrijanci, ni Francuzi, ni Rusi, ni Turci, nego – uskoci i hajduci. Ne da nisu čuvali Dubrovnik, niti ih je dubrovački narod slavio, već su ga svom snagom napadali iz meraka potplaćeni od strane tvrdih sila mraka posebno Venecije. O tome postoji pregršt zapisa, čak nešto i na Wikipediji, ali lakše je Torcidi Stari Grad otići na utakmicu i podržat Hajduka, nego pročitati i shvatiti da su hajduci bili najveći neprijatelji Dubrovčana.

Ili Dubrovčani uopće nisu Hrvati ako su mrzili ove koje sad Thompson skupa sa svojim fanovima idealizira? Pa tko su onda ti Dubrovčani i taj grad sa zidinama? Gdje on spada? Zašto je u Hrvatskoj?

Jebena je znanost ova povijest, čovjek se zapetlja u hajducima, vucima, uskocima, poskocima, Turcima, kurcima, Jajcima, jajašcima, pa stoga hajmo mi malo na geografsku znanost, ipak je ona malo razumljivija.

Pjeva tako kraljević Marko:

Tamo gdje sunce putuje
vjetar nosi glas
Bosna zove nas nas

Ajde dobro, nećemo ga baciti na godinu s bine, jer ne zna strane svijeta i kamo sunce putuje – obratno od smjera u pjesmi ako ga posmatramo iz Hrvatske – nego ćemo se opet vratiti na sad već legendarnu rečenicu da se svaki Hrvat, barem jednom dnevno, mora sjetiti nekog drugog Hrvata u stranoj zemlji.

Gledajući ovu geografsku zavrzlamu, nije mi jasno zašto Thomspon umjesto pjesme Bosna, nije skladao poemu Čile. Pun je Čile Hrvata, sa i bez kravata, a kad malo čovjek bolje razmisli i u tom tamo Čile stvarala se – štoviše – još uvijek se stvara hrvatska povijest. Eto recimo ovu najmoderniju uvelike je oblikovala hrvatska obitelj Lukšić iz Čilea. Značajnije je to za naš današnji život od događanja na širokom i ravnom Duvanjskom polju. Pokupovao je sveti Androniko sve hotele na prijateljskom (ili neprijateljskom?) teritoriju Dubrovačke Republike i tako preko poreza hrani dubrovačke državne službenike, a u slobodno vrijeme, rekoh, pripadnike Torcide, koji tako nisu gladni kao vuci, pa siti odlaze na utakmicu da ih uveseljavaju hajduci. Nije li ovo apsurd nad apsurdima, to je kao da danas na Stamford Bridgeu navijači podržavaju nogometni klub Hitler?

Da je napisao pjesmu Čile čak bi mu i sunce išlo u pravom smjeru.

Tamo gdje sunce putuje
vjetar nosi glas
Čile zove nas
Čile će ti reći sve
odakle Lukšić prezime
naravno iz Bosne
točnije Hrvatsketske

Zanimljiva je još jedna poveznica između Čilea i Bosne – znači unutar granica hrvatske domovine - a riječ je o tenisaču Marinu Čiliću zvanom Čile.

Ipak Thompson je, iako nas stalno podsjeća, zaboravio sve te Hrvate po hrvatskoj domovini Kanadi, SAD-u, Australiji, Južnoafričkoj Republici, Čileu..., isto kao što je – ako historiju već ravna svojim mačem - zaboravio otpustiti po koji dio hrvatskog teitorija. Ali ima još vremena. Povijest je dug vremenski period pogotovo ako je moraš složiti od puzzli mitova.

Njegova opsesija je Herceg-Bosna, zemlja iskrivljenih legendi, ponosna, ali što je važnije za Markov džep - i unosna.

Zato – Čile, nemoj brinuti, Thompson boluje od povijesti, to se teško podnosi.