15
ponedjeljak
veljača
2010
What the Fak!
What the fuck! - promislio sam kad sam čuo da je Jakov Fak osvojio broncu u biatlonu za Hrvatsku. U zemlji gdje snijega godišnje ima za izgraditi omanjeg Sniješka Bijelića, čovjek osvaja treće mjesto, i to u biatlonu. Biatlon je sport, za koji je u Hrvatskoj, da se provede anketa pokazalo bi, čulo, brat bratu, 5 posto ljudi. A od tih 5 posto ljudi, 0.5 posto zna pravila. I ovaj stasiti Mrkopoljac izabere baš taj sport. Mogu samo zamišljati kroz koje je sve golgote prolazio kada je kao juniorski prvak svijeta htio naći sponzora.
- Dobar dan – pozdravi Fak.
- Dobar dan – otpozdravi nadobudni menađer državne tvrtke – Vi ste?
- Fak, Jakov Fak – kaže mladi biatlonac.
- What the fuck! – nasmije se iznenađeno menađer – vi mene zajebavate?
- Ne to mi je prezime.
- Odakle ste, odakle su vaši, iz Pripizdine s Pelješca – kaže menađer sjetivši se da je jednom kada je išao na Korčulu, vidio čudnu tablu pored puta. Nije mogao povjerovati svojim očima što je pročitao.
- Ne iz Mrkopolja smo, deseto koljeno.
- Ajde dobro pusti sad. Ovaj, što vas dovodi k nama? – vrati se menađer na temu.
- Ja sam juniorski prvak svijeta u biatlonu i tražim sponzora.
- U čemu, dizanju utega? – iznenadi se menađer – dignuo si tonu?
- Ne, ne u biatlonu.
- Kakav je to sport, pobogu?
- To vam je – stade Fak objašnjavati – skijaško trčanje s puškom. Važno je i brzo trčati i pogađati metu.
- Mali stani – ovaj će – prestani me zajebavati. Ako hoćeš lovu, možemo se nekako dogovoriti, ne bi ti bio ni prvi, ni zadnji. Imaš dobro prezime, da se to marketinški iskoristiti. Uostalom, ako voliš pucati iz puške, ne moraš mi prodavati te priče. Ja sam dao masu love za branitelje, a nekima i sredio upis za mirovinu.
- Ali ozbiljno, biatlon je....
- Prekini, izlazi – ogorčeno će državni službenik – imam ja posla.
Tako bi se nekako moglo zamisliti traženje novca u raznih sponzora. Biatlon je 47. sport po važnosti u Zagrebačkom savezu sportova. Ako je vaterpolo peti, možete samo pokušati zamisliti koji se sportovi nalaze između petog i četrdeset sedmog mjesta. Na dvadeset četvrtom je street ultimate fight kojim se bavi U.F.S.C. Skinheads sa Zrinjevca. Klub Skinheads, kojemu gradska vlast ne da ni kune, čak ih nastoje ugasiti, ima široki dijapazon djelovanja. Premlaćivanje pedera, tovara, cigana i inih. Sad zamislite koliko love dobije od gradske vlasti biatlon, dvadeset tri mjesta ispod slavnih Skinsa. Nula. Ništa. A Jakov Fak je treći najbolji na svijetu. Ustvari drugi, ako ne kontamo legendarnog Olea Einara Bjorndalena, čovjeka koji se okitio sa 13 naslova svjetskog prvaka. Pet godina nakon neuspješnog iskamčavanja financijskih sredstava Fak grabi prema cilju svjetskog prvenstva. Približava mu se, slina mu se ledi poviše gornje usne, zubato korejsko sunce se prelijeva po mišićavim rukama u kojima štapovi ritmično rade u ritmu razdraganih Korejka koje viču: „ Fak, Fak“. Zvuči kao scenarij za holivudski film, međutim istina je, Fak je dao nadu svim ljubiteljima nordijskih disciplina da ćemo uskoro gledati Hrvata na Novogodišnjoj turneji. Ako ovaj Mrkopoljac može bez ikakve, doslovne ikakve logistike, osvojiti treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u biatlonu i biti jedan od najboljih puščanih gađača, onda je sve moguće. A on je osamdeset osmo godište, što znači da nije bio u prilici trenirati u ratno doba. Koji talent. Zvuči kao san. Norveška zastava se polako uspinje, s desne joj Hrvatska. Svjetsko prvenstvo u biatlonu, Pyeongchang 2009. What the Fak!
komentiraj (2) * ispiši * #
04
četvrtak
veljača
2010
EKSKLUZIVNO - Intervju Gorana Milića s Milanom Bandićem
Gospodine Bandić, imate li vi kakvu titulu?
Kakvu titulu?
Ikakvu!
Nemam, šta će mi.
Pa, ono, mislio sam poznat ste, bogat, trebali biste imati neku titulu.
Pa ako baš inzistirate, imam titulu. I to svake godine. Dinamo je svake godine prvak Hrvatske, ja mu dajem lovu, a on osvaja titule.
Ma ne nisam mislio na tu titulu, nego ono „Sir“, „lord“, kontate?
Ne, ne kontam. Mislite sir, i kako ste rekli; lozu. Imamo ti mi toga koliko hoćeš u Hercegovini.
Opet me ne kontate. To su engleske riječi.
Pa što ne kažete odmah. Ja ne znam engleski, bezveze gubimo vrijeme na intervjuu.
Dobro, dobro, onda nešto lakše. Gospodine Bandiću, imam jedno malo nepristojno pitanje.
Ništa nije nepristojno sve dok institucije rade svoj posao.
Ok onda. Koliko košta sat na vašoj ruci?
Mislite da bi institucije trebale raditi posao na mojoj ruci.
Ne, ne mislim. To ste vi rekli.
Košta tisuću eura, ni kunu više. Ipak ne sramim se što su Sanaderovi satovi puno skuplji.
Vi da hoćete, mogli biste kupiti puno bolji sat?
Naravno da bih mogao. Netko tko radi kao ja čitav život od jutra do sutra, normalno da bi mogao kupiti skuplji sat. No meni skupi sat ne treba. Ja ću radije dati sat Trgu bana Jelačića, nego svojoj ruci. Uostalom tako sam radio i svih ovih deset godina otkako sam na čelu Zagreba.
Dobro, možete nam reći kako jedan gradonačelnik Zagreba putuje na posao?
SUV-om. 200 Konja, 4 puta 4, ubrzanje 6 sekundi.
Baš skromno. Nemate ni vozača
Ne, imam DSG mjenjač, što će mi?
Baš skromno. Vi da hoćete mogli biste kupiti puno bolje auto?
Jasno da bih mogao. No meni su građani uvijek na prvom mjestu. Tako je otkako radim, a radim otkako sam prohodao. Evo vidite ja umjesto da kupim sebi bolje auto, kupio sam tenk građanima Zagreba koji je otporan na atomsku bombu. Uostalom da novine nisu o tome pisale posprdno, ja bih kupio deset takvih tenkova u mojih deset godina u Zagrebu. Vidite da se danas svašta događa po svijetu.
Ali kako bi građani Zagreba stali u tenk?
Tko je reko da bi stali.
No dobro. Vi ste priznat čovjek, bogat, slavan. Imate svake godine titulu prvaka Hrvatske u nogometu. Mene intersira je li imate butlera, poslugu?
Imam ženu. Tamo odakle ja dolazim, a to je Hercegovina, žena obavlja posao butlera i posluge. Ja vjerujem u obitelj i Boga. Tko sam ja da to mijenjam. Tako je bilo stoljećima u Hercegovini. Ja sam radio od jutra do sutra, a žena je bila butler i posluga. Uostalom to je tako i otkako sam deset godina na čelu Grada Zagreba.
Ali vi biste ga mogli priuštit?
Miliću, jesi li ti debil? Hoćeš me natjerati da ja nešto promijenim što je u Hercegovini poznato odvajkada. Ja samo hoću natjerati Hrvate da rade, kao što sam ja uostalom radio ovih zadnjih deset godina otkako sam na čelu Grada Zagreba. I naravno, da ne zaboravim, neka institucije rade svoj posao.
Koje institucije?
Pa žena. Žena neka pere, pegla, kuha, posprema, ide u polje. Meni je moja majka vazda govorila da je žena institucija. Ja to poštujem, ja sam vjernik, meni je obitelj na prvom mjestu. Zato ponavljam neke institucije rade svoj posao.
Ali s obzirom da su vaša primanja velika za naše prilike vi biste mogli imati i bolji sat, i bolje auto i poslugu.
A vi biste mogli u sklopu vaših putopisa doći u Poganu Vlaku da vidite kako se radi od jutra do sutra. Kako rade institucije. Sramite se što niste bili tamo. Obišli ste cijeli svijet, a zaobišli ste Poganu Vlaku. To vam je kao da nigdje niste ni bili.
komentiraj (1) * ispiši * #
