Hrvoje Appelt u intervjuu za H-alter: Mladen Pleše se počeo petljati u lažima i čitatelji su to prepoznali, a situacija će kulminirati kad ti čitatelji počnu manje kupovati novine. Tiraža Jutarnjeg lista je gora nego ikada, a međuljudski odnosi unutar redakcije nesnošljivi. Novinari koji su pratili neka područja pritisnuti su uz zid jer im se trenutno nude novi ugovori, s manjim plaćama, samo zato jer ne žele pisati na način kako to odgovara nekim ministrima. To je vrlo ozbiljna situacija koja je uostalom i kažnjivo djelo.


Dugogodišnja šutnja korporativnih novinara nakratko se prekinula govorom Hrvoja Appelta pred saborskim Nacionalnim vijećem za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije. Prostor za uvid u sprege političkih, gospodarskih i medijskih aktera u ovom našem medijskom cirkusu, u zadnje vrijeme otvara se uslijed masovnih otkaza unutar velikih medijskih kuća koji se redovito opravdavaju recesijom. Otkazi su napokon naveli novinare da progovore o stanju u svojim „kućama", jasno i glasno razotkriju odnose koji u njima vladaju, progovore o temama koje su im bile zabranjene i prozovu političare, imenom i prezimenom. Koliko god takvi istupi bilo korisni i nužni ostaje pitanje koliko dugo bi šutnja svih pa i novinara trajala da ih sustav iz nekog razloga nije odlučio odbaciti ili da im se enormne plaće nisu počele smanjivati.

Govor dugogodišnjeg novinara Jutarnjeg lista i Globusa, u kojem navodi„ svakodnevna je praksa da ministri u Vladi i visoki pravosudni dužnosnici komuniciraju s predstavnicima izdavača, odnosno članovima Uprave. Njihove želje poslije se proslijeđuju urednicima, a urednici ih proslijeđuju novinarima", zastrašujuć je, ali ipak ne iznenađuje.

Strogo kontrolirane afere u kojim je jako teško prepoznati isprepletene interese, odlika su svih mainstream medija, a novinari i njihovi urednici dio su žrvnja kojem se ne znaju ili ne žele oduprijeti.

Najnoviji primjer cenzure postao je vidljiv nakon Appeltovog govora kojeg je Business.hr prvi objavio u integralnom obliku, s napomenom da „bi se svatko razuman trebao zapitati u kakvoj to državi živimo i kakve to medije konzumiramo". Sutradan je govor nestao s njihovih web stranica.

Drugi mainstream mediji u priču nisu ni pokušali ulaziti i poveli su se za politikom „gromoglasne tišine". Priča je ipak ostala vidljiva zahvaljujući internet portalima i Youtubeu.

Danas je Miomir Žužul u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2", nazvao hrvatski medijski prostor „nehigijenskim". Koliko nehigijene hrvatski medijski prostor može trpiti jasno je iz razgovora s Hrvojem Appeltom, koji smo vodili neposredno nakon objave njegovog govora u javnosti.

Koje posljedice očekuješ od svog govora? Većina afera koje spominješ su povezane sa samim vrhom vlasti?

Očekujem da državne institucije, čije zaposlenike plaćaju porezni obveznici, svoj posao promptno počnu raditi časno, ažurno i profesionalno. Isto tako očekujem da se kriminal povezan s najvišim političkim vrhom napokon počne sankcionirati, kao i da političari postanu svjesni da su oni tu radi naroda, a ne narod radi njih. Pogledajte samo koliko je političara kupilo stanove, dok je u isto vrijeme u Hrvatskoj na snazi najveća stopa nezaposlenosti i prevelik broj onih koji jedva preživljavaju od prvog do prvog u mjesecu. Njihove plaće, koje običnom čovjeka izgledaju ogromne, ipak im nisu dovoljne za luksuzan život koji vode.

Koji je neposredan povod tvog otkaza? Želja da pišeš o sumnjivoj stipendiji Sanaderove kćeri?

Pravi razlog vjerojatno nikad neću saznati iako bi se, ako analizirate govor iz Sabora, mogli zapitati je li to radi prozivke da najviši državni dužnosnici upleteni u mnoge korupcijske afere ostaju nesankcionirani. Službeno sam dobio obrazloženje u kojem piše da sam bio nedostupan tri tjedna. Pitam se kako je to moguće kad imam dva mobitela i dvije e-mail adrese, a od zgrade EPH živim na pet minuta udaljenosti. Bit će zanimljivo slušati argumente mog bivšeg poslodavca kojima će na sudu pokušat dokazat da sam bio nedostupan.

Naime, bio sam itekako dostupan i dolazio sam na posao, a posljednja tri tjedna nitko od urednika sa mnom nije prozborio ni riječ. U redakciji su me izbjegavali kao da imam kugu, a kad sam glavnom uredniku Nenadu Polimcu predložio da istražim stipendiju Sanaderove kćeri, kazao je da će mi se javiti. Sljedeće što sam dobio, bio je otkaz koji je potpisao Stipe Orešković, osoba koji mi je nebrojeno puta čestitala na dobrim tekstovima.

Zašto nisi o aferama koji istražuješ i koje spominješ u svojem govoru, pisao za neki drugi medij?


Prije svega, utjecaj koji imate kao novinar EPH-a je užasno velik u odnosu na cenzuru koja se, s vremena na vrijeme, provodi. Naime, nije mi bilo teško boriti se s urednicima mjesec, dva ili tri samo zato da tema bude objavljena. Osim toga želio sam vidjeti do koje granice su urednici i novinari spremni ići odnosno do koje mjere Vlada kontrolira medije. to je također istraživačka priča.

A kad me pitate zašto nisam nigdje pisao, jedino vam mogu odgovoriti kako sam morao zadovoljiti pravnu formu. Nakon što mi je uručen otkaz, naime, morao sam se žaliti i ispuniti rokove koje zahtjeva pravna forma, a to iziskuje neko vrijeme. U suprotnom, kada bi objavio negdje članak EPH bi mogao kazati da mi je otkazao suradnju jer to po ugovoru nisam smio raditi. No, sada su stvari puno jasnije i brzo ću se vratiti, još čekam pravu ponudu. Mene ne zanima prvenstveno novac, već mijenjanje stvari. Onaj tko mi omogući najveću slobodu, za njega ću raditi. Ne bojim se za svoj posao jer mislim da ga dobro radim.

Kako je cenzura bila mala ako o tim aferama nisi imao priliku pisati?

Mislim da sam to već objasnio. Nije, dakle, toliki problem bio objaviti priču koliko i držati priču do kraja. Ni za jednu od afera koje sam nabrojao u medijima niste vidjeli kako su završile. Problem s cenzurom najčešće nastaje kod forsiranja teme, npr. pokazivanje računa za satove premijera Ive Sanadera.

Bio si korporativan novinar. Postoji li uopće način da se unutar medijske korporacije doskoči sprezi vlasti i medija, a da se izbjegne otkaz? Do kojih granica to sve skupa može ići, u zadnje vrijeme imamo primjere novinara/ki koji su otpušteni i sa svojim pričama izlaze u javnost. Što je s onima koji ostaju i moraju raditi po zadanim „pravilima"?

Prvo bi želio reći da se nikad nisam osjećao kao dio korporacije. Čak nisam ni bio ni u sindikatu jer pomoć od drugih nisam očekivao, a ni tražio. Jedino me zanimalo kako da objavim stvari koje sam istraživao i vjerovao da one mogu pridonijeti promjenama na bolje.

A to su najčešće bila pitanja sukoba interesa i korupcije koja su rak rana naše države, što dokazuju stalne pritužbe koje dolaze iz EU. Jedan sam od primjera koji pokazuju koliko se dugo može opstati u korporaciji iz koje nema izlaza, osim otkaza, a da iskoristite njezin utjecaj. Ta korporacija će ipak zbog svega snositi posljedice jer ću ih tužiti. Iz te korporacije sad izlaze izjave o meni koje su nevjerojatne laži. Misle da su svemoćni, što nije točno jer prava snaga leži u ljudima - čitateljima, slušateljima i gledateljima raznih medija. Moj govor su pokušali cenzurirati svi, od državne televizije do najvećih korporacija; EPH i Styrie te nekih portala koji se pokušavaju prikazati neovisnima. Ipak, govor je na Youtubeu dosad pogledalo više od četiri tisuće ljudi. Otvorena je je Facebook inicijativa u koju se u prva dva dana uključilo više od dvije tisuće ljudi. Govor je prvotno objavljen na Business.hr i prvi dan ga je pročitalo više od pet tisuća ljudi.

No, tekst je skinut nakon samo jednog dana sa Business.hr?
Zašto je tekst skinut neka odgovori Silvana Menđušić, moja dojučerašnja kolegica. Prema mojim informacijama, zvalo ju je najmanje dvoje visokopozicioniranih ljudi koje ne bi imenovao. Ona je skidanjem teksta sa stranica pokazala da je spremna na cenzuru i zato je vrlo dobro plaćena. Prosječna plaća glavnih urednika u EPH nije manja od dvadeset tisuća kuna, a vjerujem da ni njena nije manja.

Danas govorimo o lošem stanju u istraživačkom novinarstvu za koje će mnogi reći da više gotovo ni ne postoji u RH. No, ako se uzme u obzir cjelokupno stanje, pritisci, velika vjerojatnost da tekstovi neće biti objavljeni, omalovažavanje u materijalno i svakom drugom smislu, može se reći da je motivacija za baviti se takvim poslom zapravo mala...

Tako je. Vlasnici medija pokazuju da njih uopće ne zanima istraživačko novinarstvo. Sve što će se prodavati pod egidom istraživačko je zapravo često vrlo delegirano novinarstvo, zato se pravi novinari istraživači u Hrvatskoj mogu izbrojati na prste jedne ruke.

Osim toga, ako nemate dobar ugovor kao istraživački novinar, koji će vam osigurati dobre uvjete rada, nema velike šanse da se u Hrvatskoj pojavi netko tko će raditi ovo što sam ja radio. Meni je čast važnija od materijalnog stanja, a danas imamo korumpiranu vlast koja čini sve da bi zadovoljila svoje prevelike materijalne apetite. Zbog toga, očito je, utječe i na sudbine novinara istraživača.

U svom govoru prozivaš i HND. Možeš li malo pojasniti njihovu ulogu u tvom slučaju i misliš li da oni imaju moć i poziciju da štite novinare i utječu na probleme s kojima se njihovi članovi suočavaju?

Nakon što sam dobio otkaz došao sam u HND na poziv predsjednika Zdenka Duke koji mi je pokazao priopćenje koje su željeli poslati medijima. Iako sam ga odobrio, priopćenje nije poslano niti je stavljeno na stranice HND-a. Mene u ovom slučaju ne zanima što je napravila strukovna organizacija, već što će se desiti nakon mog govora - kako će završiti afere koje spominjem i kad će napokon biti sankcionirani političari i najviši dužnosnici koje spominjem.

Inače, kako to često ponavlja i Zrinka Vrabec Mojzeš, novinari su sami sebi najveći neprijatelji. Postoji, međutim, podrška iz raznih redakcija od strane mojih prijatelja, ali mi ne mogu dati javnu podršku jer se boje otkaza. Novinar koji bi mi, primjerice, sada dao neku informaciju iznutra, koliko god ona benigna bila, vjerojatno bi bio optužen za špijunažu i dobio otkaz. Ti ljudi moraju od nečega živjeti i ja ih potpuno razumijem.
Kada se spominju ugrožena prava novinara, uglavnom se spominju slučajevi „zvijezda" kojima se ne dopušta da pišu, ali se rijetko spominje loš položaj honoraraca - početnika koji su vrlo često u puno goroj situaciji jer za male novce bivaju izloženi pritiscima bez mogućnosti ikakvog utjecaja...

Ljudi su, na žalost, prisiljeni zarađivati za život, a mladi novinar dok ne postane ime ne može postavljati nikakve uvjete. U redakcijama se stvara se klima da su svi zamjenjivi, pa urednici najčešće uspješno provode svoje zamisli.

Pokušaji ukazivanja na stanje u novinarstvu obično završe sa nekakvim priopćenjem bez konkretnog rezultata. Tako je bilo i s nedavnom inicijativom koju su pokrenule Sanja Modrić, Sanja Sarnavka i Nataša Škaričić. Ništa se nije dogodilo..

Dogodit će se. Upravo ta inicijativa, 29. lipnja, organizira okrugli stol sa temom cenzure u medijima i vjerujem da će te tri gospođe, koje izuzetno cijenim, nešto i napraviti i pomoći kada govorimo o slobodi medija. Samo pismo koje su uputile premijeru Ivi Sanaderu, suoptužujući ga za cenzuru i najgore stanje u hrvatskim medijima od 90-ih, već je velika stvar. Nažalost, to je ostalo nezamijećeno zbog kontrole medija koja očito postoji.

Što se dogodilo s Centrom za istraživanje koji je osnovan na inicijativu Stipe Oreškovića?

To je bio pokušaj kojim su se nastojali umiriti neki novinari u izdavačkoj kući. Kad je Nataša Škaričić predložila temu o zdravstvu niti jedan sastanak više nije održan, a Centar nikad nije oformljen.

Mislim da će medijska kuća koja napravi pravi istraživački centar pokupiti veliki dio kolača na tržištu jer su ljudi gladni takvih tema.

Jesu li uistinu sve „opasne" teme kontrolirane?

Mogu reći da nijedna moja tema nije bila kontrolirana, iako neki urednici vjeruju kako su oni zapravo ti koji "drže sve pod kontrolom". Upravo zbog toga što im nisam unaprijed najavljivao sve što radim, od nekih urednika trpio sam mobbing, vrijeđanja i omalovažavanja. Neki su tražili da najavljujem teme, što sam odbijao jer mi se prije znalo dogoditi da političar dozna da se njime bavim prije i nego što mu dođem. U istraživačkom novinarstvu kod osobe koju istražujete idete tek na kraju, kada već imate svu dokumentaciju, cijelu priču složenu, a razgovor s njim radite samo zbog toga da vidite koliko će laži izreći.

Kako u praksi izgleda sprega uredništva i političara?

Posljednji primjer koji jasno ukazuje na tu spregu je situacija sa studentskom blokadom, kada je ministar Dragan Primorac osobno došao u redakciju. Što je i s kim dogovarao nitko ga nije pitao, što dodatno oslikava stanje u medijima. Nakon njegova posjeta se pokušao difamirati studentski pokret. Strašno je kad imate urednika koji to prihvaća kao normalno i ubacuje u članak karticu i pol novog teksta koji potpuno mijenja smisao prvobitno napisanog teksta. Na to je reagirao ogranak HND-a Jutarnjeg lista, ali je sve ostalo pred zidom jer nije bilo odgovora uprave. To pokazuje koliko je moćna trenutna vladajuća garnitura u Hrvatskoj. Sprega medija i najviših dužnosnika među kojima je i premijer Sanader je vrlo opasna.

Osim sprege vlasti i medija postoji još jedna, koja je i najopasnija-sprega sa ekonomskim akterima i korporativnim moćnicima tj. oglašivačima. Dobra ilustracija takve situacije je reportaža Nina Đule o Todorićevom gospodarskom carstvu?


Dok će god urednici ili novinari pisati o gospodarstvenicima na takav način stanje u hrvatskim medijima neće biti dobro. Takve navike treba sasjeći u korijenu ali ih, budite sigurni, čitatelji prepoznaju i to kažnjavaju. Sjećam se kako su reagirali čitatelji, ali i novinari i PR-ovci nakon tog članka, taj je tekst proglašen "najboljim PR tekstom godine".

Kazao si i da urednici u EPH pišu tekstove kojima se pokušavaju rehabilitirati političari. Možeš to malo pojasniti?
To je točno, no zanimljivo je da je u Jutarnjem listu nakon mog govora u Saboru objavljen negativistički članak o Miomiru Žužulu. Jer, otkad je Mladen Pleše postao glavni urednik Jutarnjeg lista nijedan negativistički članak o Žužulu nije prolazio, dapače, stalno ga se pokušavalo rehabilitirati. Mogli ste čitati tekstove o tome kako se Žužul vraća u politiku, pa kako će zamijeniti Nevena Juricu... stalno se stvarala atmosfera da je jedan Miomir Žužul jako potreban hrvatskoj politici. No, ja mislim da je Miomir Žužul jedino potreban hrvatskom pravosuđu koje bi mu trebalo izreći kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina zbog utaje poreza.

Isto tako je zanimljivo i kako Pleše reagira kad ga se proziva da piše afirmativne tekstove o Žužulu. Prvo kaže da nikad ne piše pod pseudonimom i da je Žužula spomenuo samo u jednom tekstu iz St. Moritza. A taj tekst je potpisan pod pseudonimom Ištvana Križa!? Tko tu laže, zaključite sami.

Koje je tvoje mišljenje o Državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, odnosno njegovoj ulozi?

On je jedan vrlo spretan državni odvjetnik koji je izdržao ono što drugi državni odvjetnici nisu, ali mislim da se previše zanio i sam učinio nekoliko kaznenih djela jer nije pokretao istrage i kaznene prijave u zakonskom roku u kojem su se one trebale dogoditi. Došao je na tu funkciju za vrijeme koalicijske vlasti, a sa premijerom Ivom Sanaderom je dobar prijatelj. Mladen Bajić svoj posao ne radi dobro jer ne zastupa interese države nego političara. A dok god državnog odvjetnika bira većina u Saboru, dotle je i za očekivati taj državni odvjetnik radi ono što odgovara većini političara.

Misliš da će ovaj tvoj primjer sada ponukati druge novinare da „izađu"?

Iako to ne očekujem bi bilo dobro da se javi još netko jer, kako vidim, javnost na takve činjenice reagira i možda se dogodi neka promjena.

Znači li to da je trenutna situacija bezizlazna i da se treba prepustiti defetizmu?

Ponavljam da su najvažniji ljudi tj. glasači koji mogu promijeniti stvari. Nešto se ipak počelo događati. To se može vidjeti na, već spomenutom, primjeru Mladena Pleše i Miomira Žužula. Mladen Pleše se počeo petljati u lažima i čitatelji su to prepoznali, a situacija će kulminirati kad čitatelji počnu manje kupovati novine. Tiraža Jutarnjeg lista je gora nego ikada, a međuljudski odnosi unutar redakcije nesnošljivi. Novinari koji su pratili neka područja pritisnuti su uz zid jer im se trenutno nude novi ugovori, s manjim plaćama, samo zato jer ne žele pisati na način kako to odgovara nekim ministrima. To je vrlo ozbiljna situacija koja je uostalom i kažnjivo djelo. Time bi se trebale pozabaviti i državne institucije no za sada svi oni šute i čekaju.

Spominješ potrebu sustavnog monitoringa nad medijima. Tko bi ga po tvom mišljenju trebao provoditi?

To bi trebalo biti stručno tijelo čiji bi članovi dolazili iz novinarske struke i civilnog društva, bez toga će se teško nešto promijeniti. To tijelo bi trebalo biti sastavljeno od uglednih stručnjaka, a ne stručnjaka poput onih koji su u Nacionalnom vijeću, gdje sjedi i ravnateljica HINE. Ona je, podsjećam, nakon izlaganja u Vijeću rekla da će novinare koji su ostali bez posla primiti sve za ruku i sve odvesti kod Bože Biškupića da nam da novce za novine u kojima ćemo moći obrađivati teme koje želimo. To graniči s ludošću jer kada bi Božo Biškupić čak i dao novac za pokretanje novina koje bi kritički pisale o vladajućoj garnituri, što mislite koliko bi one dugo izlazile?

Da je istinita informacija da pišeš knjigu? Kada bi ona trebala izaći? Navodno se u knjizi spominješ aferu "Indeks" i ulogu Mladena Plešea u njoj?

Da, u knjizi pišem i o aferi "Indeks" koja ne bi ni počela da državnom odvjetniku nisam odnio dokaze snimljene špijunskom kamerom na kojima se vidi kako posrednik uzima novac i spominje profesore koji se danas nalaze na optuženičkoj klupi, a nakon toga i donosi indeks sa upisanim ocjenama.

U toj sam aferi od prvog trenutka znao što se događa, ali nakon što sam u lipnju napravio tu snimku i predao je Državnom odvjetništvu, Mladen Pleše me rukama i nogama izbacio iz Jutarnjeg lista. Već 1.srpnja sam prešao u Globus, a Pleše je preuzeo odgovornost za tu temu. Toliko se uživio u tu temu da je na dan početka akcije ispred zagrebačkog sveučilišta, u pet sati ujutro, čučio u grmlju kako bi slikao Mladena Bajića kad ulazi u rektorat i traži dozvolu za ulazak na sveučilište. Novinari su poslije prepričavali kako se tih dana u redakciji ponašao kao malo dijete i bio jako ponosan na svoj „uspjeh". No, on je u tom svom zanosu na najgori mogući način diskreditirao prof. Dešu Mlikotin Tomić, koju je na naslovnoj stranici objavio u kućnom ogrtaču. U knjizi koju pišem je jedno cijelo poglavlje knjige posvećeno etici, koje je napisala profesorica Gordana Vilović i njoj sam zahvalan što je sudjelovala u radu.

Međutim, smatram da bi isto tako bilo neetično objaviti knjigu prije izricanja bar nepravomoćnih presuda. Tek tada ću, naime, moći napisati i zaključak knjige.

Priča se da u knjizi postoji poglavlje u kojem Sanaderu savjetuješ kako voditi državu?

Krivo se priča. Ja ne želim nikome savjetovati kako da vodi državu jer mislim da još nemam toliko znanja da bio mogao biti premijerov savjetnik. No, isto tako, ne mogu nespomenuti da je premijerova savjetnica postala jedna osoba čija je mama osumnjičena za korupciju na zagrebačkom sveučilištu, a prije toga je sudjelovala u stopiranju istrage premijerove imovine. Mogu vam kazati da u knjizi ima poglavlje koje će sigurno biti zanimljivo i koje će odjeknuti. No, pričekajmo da se knjiga objavi.

Kad si se odlučio na pisanje knjige?

Knjigu sam počeo pisati kada su me počeli naočigled degradirati i micati iz EPH. Nakon što sam doživio da mi glavni urednik naređuje da napišem nešto što nije istina i prijeti da će mi se u protivnom nešto dogoditi i kad sam vidio da stvari izmiču kontroli. Shvatio sam da želim napisati svoju istinu koju će čitati buduće generacije novinara istraživača. Možda im ona pomogne u radu.

Kako odgovaraš na optužbe da si nemaran i neodgovoran novinar?

To je način kojim me nastoje degradirati oni koji su me cenzurirali, a na takve su optužbe naišli svi novinari kojima je uručen otkaz. Nismo mi ni neradnici ni svađalice, već se borimo za svoje stavove i borimo se da objavimo tekstove s činjenicama. Ljudi koji difamiraju su ljudi bez stava i argumenata i zato se i nalaze na tim radnim mjestima.

Mene uopće ne zanima što govori jedan Pleše jer njegov rad govori o njemu, a moj o meni. Njega ionako nitko u redakciji Jutarnjeg lista ne cijeni previše, a gospodin Pleše će biti tužen zbog svojih difamacija i zloupotreba položaja jer je ovaj put naletio na krivog čovjeka.

Optužuju te da nisi pisao dovoljno tekstova, da si lijen...

Ako je desetak naslovnica u šest mjeseci malo, onda sam lijen. No, morate znati da se jedna istraživačka tema može raditi i više mjeseci. Primjerice, da bi tekst o dugu Kamen Ingrada izazvao pravi efekt, u redakciji smo čekali s objavom nekoliko mjeseci. U to vrijeme radio sam neke manje zahtjevne teme i pripremao strategiju što ćemo raditi nakon objave prvog članka. Na kraju smo objavili seriju članaka, Vlado Zec je završio na optuženičkoj klupi, a nakon toga došlo je do promjene vlasti nakon dugo godina. No, dug koji je Kamen Ingrad ostavio za sobom do danas nije naplaćen i o tome se ne piše, kao što nitko ne piše o ulozi premijera Sanadera u toj priči, iako smo objavili transkripte iz kojih se vidi da je premijer osobno naredio ministrima da čine protuzakonite radnje.

Inače, kad me netko proglasi lijenčinom volio bi da to kaže imenom i prezimenom. Do sada su takve informacije uvijek dolazile od neimenovanih izvora. Iskreno, čuo sam i gore kvalifikacija, ali me one uopće ne zamaraju.

Draže bi mi bilo kada bi netko pitao moje urednike zašto nisam radio tri mjeseca pred posljednje parlamentarne izbore. Dolazio sam na posao, a dok su me urednici zaobilazili, teme sam dijelio sa svojim kolegama. Ništa nisam napisao, no nitko zbog toga nije radio problem. No, moram spomenuti kako sam 2003. godine, dok se prema Zakonu o financiranju političkih stranaka nije trebalo javnosti predočiti donatore, došao do popisa svih donatora HDZ-a. Dosta velikih HDZ-ovih afera kasnije je proizašlo iz toga jer su pogodovali svojim donatorima u namještanju poslova, zbog čega opet nitko nije sankcioniran. Država će zbog uzimanja dionica tvrtki u vlasništvu Darka Ostoje i grofa Eltza Vukovarskog izgubiti stotine milijuna kuna. Pitam se tko će zbog toga odgovarati? A Vlada im je direktnom pogodbom dala dionice nakon što su im donirali 500 tisuća kuna za izbore. Jeftino!

Rekao bi da sam jako lijen kad mi se ne dopušta pišem ono što želim.