POJMA VI NEMATE ŠTO JE TO DUBROVNIK

- Nemoj Gonzalez, molim te - reče Vaha , točno ispred recepcije u Hotelu Dubrovnik Palace, napravit ćeš totalno sranje, vuko si spid, nemaš pojma što radiš.
- Nisam vuko spid, kretenu, a ovo moram napravit , jer pojma vi svi skupa nemate što je to Dubrovnik. - odgovorio mu je Gonzalez, neznajući što priča, jer mu je druga misao bila u glavi.
.....................................................................................
- Pojma vi nemate što je to Dubrovnik. Vi ste samo pridošlice iz okolice: Hercegovci, Konavljani, Mlečani, jednom rječju Vlaji. Ne znate ništa o duši Grada, o njegovoj povijesti, o njegovom značaju. Vas boli kurac za to. Ali ima nas, doduše, malo nas je, što osjećamo tu dušu Grada, tu vrijednost, to što i UNESCO osjeća. Ne bi UNESCO bio UNESCO da to ne osjeća. Tako i ja to osjećam, isto kao UNESCO. A ne vi, vama je to goli kamen, goli kurac, palac, kurac ogoljen do samoga kraja. Vi biste sve prodali, a vrijednost tko jebe. Stranci, osim UNESCO-a to ne cijene. Isti su kao i vi, pridošlice i seljaci. Frančezi kad su dohodili, više su to osjećali nego vi sada. A zna se tko su bili Frančezi – okupatori. Vi ste isto tako okupatori, samo bez oružja. - ponavljao je ovo Spidi Gonzalez posljednjih godinu dana, svakodnevno, po nekoliko puta.

Taj nadimak je dobio, jer je u vremenu prije nego što je ovu priču, počeo pripovjedat, vukao abnormalne količine spida, te bi tutta forza po Gradu trčao za strankinjama. Bio je vrhunski galebar, strankinje su se jednostavno lijepile za njegovu pojavu. Imao je neku macho, a ujedno i tako toplu spiku.
Prema urbanoj legendi, koja se u to vrijeme morala uzeti malo sa zadrškom, iako mnogi su se, u rođene matere, kleli da je istinita, Spidi Gonzalez je postao prvi galebar na svijetu, koji je nategnuo tri generacije strankinja, u jednu noć. Hej, tri koljena je taj nategnuo, i to u istu noć. Kasnije su se ljudi, svi vrsni poznavatelji matematike i genetike, te štovatelji galebarenja i promicatelji dobrosusjedskih odnosa, skupljali u kasne sate na Stradunu za toplih večeri, te pokušavali dokučiti tu matematičku zagonetku, zvanu Gonzalezov teorem, u kojoj je cilj bio odgonetnuti, koliko su svaka, od te tri generacije, imale godina. Na kraju se došlo do riješenja u obliku brojeva 16, 33, 49, ali Gonzalez to nikada nije potvrdio, iako u zadnjih nekoliko godina, činjenično, ovo i ja mogu potvrdit, nije bio niti sa jednom maloljetnicom, a nije ni imao naviku grupnjaka.
Bilo kako bilo, preko nekih internetskih portala, prvo švedskih, a kasnije i ostalih, s vremenom se legenda pokazala potpuno točna, jer su te tri Šveđanke; Kajsa, Kim i Kajsa (jr), kako se na portalima spominjalo, izvršile kolektivno samoubojstvo, a na sprovodu je pater Kenneth spominjao nekog balkanskog dušokrvnika hispanskog podrijetla, uz konstataciju da su svi Balkanci isti, ubijali oni oružjem, bespravnom građevinom ili ljubavlju, jer sve je to isto. Tako je, preko internetskih kanala, legenda, pomalo prožeta nacionalizmom i ksenofobijom, isplivala na površinu, te se usmeno predavala dalje, sa štovanjem, pogotovo na mediteranskim prostorima, iako se Spidi Gonzalez u nijednom kontekstu, osim kuloarskih ,nikada nije pojavio, kao ni točan identitet toga balkanskog dušokrvnika ,kojeg je, onako s mržnjom, osporavao pater Kenneth.

Emocionalnog Spidi Gonzaleza je ta storija dovela na rub živčanog sloma, iako spid je tu imao veće zasluge za psihopropadanje, od samopogibije triju mladih Šveđanki, za koje on i nije bio kriv, iako se znalo da u toj priči ima puno toga osobnog. Ipak Gonzaleza je savijest prala, sjećao se kad mu je Kim govorila za svoje depresivne faze, koje nastaju iz nesređenih obiteljskih odnosa, a on joj je uvijek govorio da su te faze, tu zbog polarne noći i loše depresivne klime, te je odlučio da više neće vuči spid i poradi sebe i poradi drugih. Zabranio je da ga se zove Spidi Gonzalez, i to po cijenu šake.
Tako je ostao samo Gonzalez, iako, i to mu se nije sviđalo, htio je i to ostaviti iza sebe, ali trag tog nadimka je bio predubok, pa je izmislio priču, kako je dobio taj nadimak, ljudima, koji ga nisu dovoljno dobro poznavali.
- Gonzalez, kako si dobio taj nadimak Gonzalez? - pitali bi.
- Navijam za Porto u nogometu, Porto je veliki klub, dva puta prvak Evrope, nisam ja komercijalan kao drugi, da navijam za Inter, Milan, Manchester, Real, ja sam poseban, a tamo igra Lucho Gonzalez, i još je kapetan, pa eto odakle.- imao je Gonzalez spreman odgovor u rukavu.

Kada se riješio nadimka, od nekog straha da ne poludi, zbog onoga što se dogodilo sa Šveđankama, htio je napraviti nešto dobro za javnost, iako nikad nije definirao što je to dobro za javnost, osjećao se odgovoran nešto dati, poduzeti i smišljao je što bi to moglo biti.

Volio je Dubrovnik i palo mu je napamet da se Dubrovnik devastira, prodaje, mlade obitelji nemaju gdje živjeti, i htio je preko političke aktivnosti ukazati i promijeniti neke događaje u Gradu i usmjeriti ga nabolje. Proučavao je i Republiku, njezine povijesne vrednote, znanost, umjetnost. Postao je pravi znalac dubrovačke baštine, te je po uzoru na Jehove svjedoke nastojao obraćivati političare, advokate, ministre, prokazajući im sav značaj dubrovačke povijesti. Elita ga je u čudu gledala, mora se reći i da ju je lagano peglao, te su ga polako počeli izbjegavati, a i njegova legenda, koja mu je u početku otvarala politička vrata, i sjaj njegovog galebarskog djela, bili su pomalo zaboravljeni.

Gonzalez nije uspio u svom naumu, a trebalo je živjeti, raditi. Ipak uvjerenja su ostala, uvijek je bio tvrdoglav i uporan u vezi svojih stavova, što ne bi uvijek ispalo na dobro.
Nakon godinu dana što je propovjedao, prestao je pričati o Dubrovniku i njegovoj povijesti, te se zaposlio kao portir u dubrovačkom hotelu Palace.
Jednoga dana hotelom se počela širit priča kako će doći američki potpredsjednik Dick Cheney i otsjesti u tom hotelu.
Priča je bila istinita, Dick je dolazio u Grad, i bilo je dogovoreno da će spavati u Palaceu.
Gonzalez je taj dan radio, bio je zamišljen, gledajući povorku crnih limuzina kako dolaze. Bila je gužva, svi su bili u nekoj strci, jedino je Gonzalez bio miran kao bonaca. Samo su mu se oči na trenutak zasjaile, a osmjeh mu nevidljivo pobjegao preko lica.
U hotelu, kao i cijelom Dubrovniku, osiguranje je bilo zastrašujuće. Skoro da su i novopridošle tigraste komarce, ovi iz osiguranja, kontrolirali. Zaposlenici Palacea, nakon dolaska na posao su imali pregled, sličan kao u zračnoj luci prilikom leta, te su se nakon njega mogli nesmetano kretati i raditi svoje uobičajene poslove, pa čak i približavati američkom potpredsjedniku.
Gonzalez je to, itekako, dobro znao. Jednom prilikom ga je vidio na baru recepcije i priupitao:
- Dick, let me ask you something!
Dick se pravio da ga nije čuo i Gonzalezu je bilo malo neugodno. Drugi put, ga je vidio sa predsjednikom Mesićem i ostalim evropskim državnim dužnosnicima, dok su tražili put do hotelskog restorana, te je jedva skupio snagu i prišao.
- Dick, sorry man, i would like to talk with you - reče Gonzalez drhtavim glasom.
Dick je u čudu gledao portira, mislio si je u bradu, gle ovog debilnog maloumnog portira koji hoće razgovarati s njim, ej s potpresjednikom Amerikom, što si taj umišlja.
- You can not talk with me - reče Dick odriješito, iako ga je pomalo zaintrigiralo, to, što ovaj hoće s njim pričat.
Naredio je svojim agentima da se raspitaju o tom momku. Ovi su to i napravili i rekli mu da je bio đanki, galebar i zna biti neugodan, te da je i policija s njim imala posla. Dick se toga malo prepao, te bi tijekom prolaska pokraj recepcije, pogledavao na sve strane je li Gonzalez tu u blizini.
Priča o nekim čudnim Gonzalezovim namjerama se proširila hotelom, svatko tko je radio u hotelu, zna kako je to, kad priča krene i dobije krzno od dodavanja i prepričavanja. Međusobno su si zaposlenici govorili da će Gonzalez ubiti Amerikanca, jer svi su znali da je lud, pa je li i one Šveđanke ubio, doduše indirektno. Ali jeben je taj mali, sranje će napravit, bio je zaključak.
Gonzalez je imao svoju namjeru, svoj plan, doduše klimav, ali ipak plan. I nitko za njega nije znao. Čuo je priče po hotelu, čuo je i da ga agenti prate, mora se priznati da se malo pokolebao.
Odlučio je nabaviti spida, spid će mu pomoći za biti hrabar, samo jedanput će ga još uzet, samo jedanput, ovo što radi pamtit će se, pričat će se o tome, on to jednostavno mora napraviti.
Sljedeći dan je došao na posao odlučan, kao nikad u životu. Bio je to zadnji dan boravka Dicka Cheneya u Dubrovniku. Sad ili nikad. Dan D.
Stigao je u garderobu. U popodnevnoj portirskoj smjeni, s njim je taj dan bio Vaha. Zajedno su se presvlačili. Nakon što je Gonzalez obukao odijelo i zavezao kravatu, uzeo je piz spida i razmotao ga. Cijela garderoba je zamirisala.
- Vaha, hoćeš i ti crtu? - upita kolegu, uzimajući osobnu.
- Ej, otkako ponovno uzimaš - iznenadi se Vaha.
- Danas mi je rođendan, pa znaš, da mi je malo lakše odradit, kad već nisam mogao dobiti slobodan dan, hoćeš li ili ne? - ubrza Gonzalez proceduru, bio je malo nervozan.
- Nisam znao da ti je rođendan - iznenadi se Vaha - e pa sretan ti rođendan, može onda jedna mala.
- Hvala - odgovori Gonzalez, i razvuče dvije.
Jednu pozamašnu, drugu manju.
Sniiiiiiif.- povuče Vaha.
Sniiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiif - povuče Gonzalez
- Hajdemo - reče mu, gledajući se u ogledalo je li mu krvari iz nosa.
Prošli su hodnik i krenuli prema liftu. Bili su ubrzani, spid je bio dobar. Svatko u svom filmu.
- Gdje je Dick - upita Gonzalez - je li u Magnoliji, tamo u predsjedničkom?
- Što će ti Dick?
- Imam mu nešto reći.
Uđoše u lift. Vrata se zatvoriše. Vaha je oduvijek imao malu klaustrofobiju, nije nikada volio liftove, ali je nekako ipak uspijevao savladati strah, jer bez svakodnevnog korištenja lifta, ne možeš ni biti portir. Ipak obuze ga neka nelagoda. Valjda radi spida, promisli.
- Što mu imaš reći? - preplašeno će Vaha - ti ga hoćeš ubiti, svi u hotelu to znaju.
- Nije bitno, samo mi reci je li u Magnoliji?
- Da, tamo je, ali nemoj ići.
Vožnja je brzo prošla, lift se zaustavio, vrata se otvorila, bili su na recepciji.
Gonzalez isti tren ubrza korak, Vaha ga je gledao kako se udaljava. Lice mu se zgrči.
- Nemoj Gonzalez, molim te - reče Vaha , točno ispred recepcije u Hotelu Dubrovnik Palace, napravit ćeš totalno sranje, vuko si spid, nemaš pojma što radiš.
- Nisam vuko spid, kretenu, a ovo moram napravit , jer pojma vi svi skupa nemate što je to Dubrovnik. - odgovorio mu je Gonzalez, neznajući što priča, jer mu je druga misao bila u glavi.
Još više je ubrzao korak, oči su mu se caklile, bio je jak. Otvorio je master ključem vrata namijenjena samo za VIP goste i visoke dužnosnike. Vidio je Dicka i njegovo osiguranje u hodniku VIP krila.
- Dick I want to talk with you - reče na prvu.
Dick šapne nešto osiguranju i oni krenu prema Gonzalezu.
Gonzalez ih je gledao u oči, nepokolebljivo.
- I am telling you again that I only want to talk with you just couple of minutes - potvrdi i frajerski šmrknuvši kroz desnu nosnicu, nadoda - Four times S-2, once 3-A my friend of friend Harry Whittington, man.
Cheney se smrzne na Gonzalezove riječi. Napravi korak prema portiru i zastane.
- Come - izusti i pokaže osiguranju da se razmakne.
Uvede Gonzaleza u predsjednički apartman i upita ga, pomalo bezveze, uvodno pitanje da se riješi nelagode.
- What is your name?
- Gonzalez - ponosno će portir i ubrza se malo - like yours twenty millions imigrants from Mexico and whole Latin America. Why you hate them?
- You wanna talk with me, why I hate men called Gonzalez?
- No, I want to talk wih you something different but I wanna know that, you piece of shit - drsko će Gonzalez.
Dick nije imao pojma što mu se događa. Nalazio se, u tamo nekoj bezveznoj državi Kroejši, u nekom bezveznom hotelu, ispred bezveznog portira, koji mu ubrzano nešto serinja na lošem engleskom, u predsjedničkom apartmanu. Mislio je da ludi, a i bio je pomalo lud, te je ukočeno, u nekom, samo njemu svojstvenom bunilu, gledao portira Gonzaleza kako se sprema za monolog. Izgleda da je Dicku.......
- You do not have any idea what is Dubrovnik. You are only stupid American from Nebraska. You dont know anything about soul of this town, about his history, art. Your dick is sick about that, my president Dick. I have feelings about this town, I can sense a spirit of history, significance, like UNESCO. For you this town is only naked dick, my Dick, naked finger, naked dick, bald till the end. You will buy this beauty, and you even dont know what is representing. Napoleon was better than you, and people like you, naked Diče - u jednom dahu izgovori Gonzalez.
........ dolazio napad fobije. Znao je to, osjećao. Isti onaj napad, koji ga je spopao kad je propucao svog prijatelja Harryja u lovu, i isti onaj napad koji ga je spopao, kada su ga htjeli mobilizirati za Vijetnam, a on se jedva jedvice, izvukao sa šifrom S-2 i to četiri puta, a jednom sa šifrom 3-A, i isti onaj napad koji ga je spopao kad je saznao da mu je kćer lezbijka. Mislio je da će umrijeti. Počeo je vrištat, osiguranje je ušlo u sobu, svladalo Gonzaleza, i stavilo mu lisice.
Gonzalez je svo to vrijeme pričao, jedva je primjetio da je uhvaćen.
- .........and one thing yet, my Dick, and its over and than you can suck my dick, you motherfucker Dick, stupid jerk and everybody else who is like you - nije se mogao izgasiti Gonzalez, spid je kiptio - Dubrovnik Republic was first state who confess America, you know that?
Jedan od crnaca iz osiguranja, što je oduvijek mrzio povijest, nije mogao slušati ova trkeljanja, te je Gonzaleza onesvijestio drškom od pištolja.

Gonzalez se probudio u pritvoru, Dick na psihijatriji.

Potpredsjedniku su se svi izvinjavali radi incidenta, političari, ministri, gradonačelnica, on je diplomatski odgovarao da je sve u redu, da je mali dobar, samo da je umoran, jer neprekidno radi, te da je jako pametan i da su pričali o dubrovačkoj i američkoj povijesti, koliko se on sjeća. Samo da je u jednom trenutku izgubio živce, te počeo vrištati i zvati osiguranje kada je čuo da bi taj momak njegovu kćer, znate već što. Političari su odgovorili da znaju, jer je on poznati galebar, iako su promislili da što bi Gonzalezu, Dickova kćer, em je ružna, em lezbijka. Ali dobro.
........................................................................................................
Ipak pravosuđe, Gonzaleza nije mazilo. Zbog uznemiravanja, te pokušaja otmice i nanošenja duševne boli, Gonzalez je dobio 15 godina zatvora.
........................................................................................................
U zatvoru je uspio doktorirati povijest sa radom Dubrovačka Republika s one strane Atlantika.
........................................................................................................
Nakon 15 godina robije, na izlazu iz zatvora Vile Palme, dočekala ga je cura od 17 godina, plave kose, ali Gonzalezovih kontura. Bila mu je to kćer Kim (jr). Gonzalez ju je čudno gledao, te joj je prišao, izgledalo mu je, da je zna cijeli život i kao da ju je očekivao.
- Tata - reče na tečnom hrvatskom.
- Kćeri - kratko izusti Gonzalez, sjetivši se, da je dobro on govorio, onoj Šveđanki, da je svršio u nju i da će zatrudnijeti, jer su joj bili plodni dani.
Nikad u svojoj galebarskoj karijeri, nije u nikoga svršio, uvijek je uspijevao ubaciti u rikverc, bio je majstor tog poteza, ali taj put, jebiga, pokvario se mjenjač i njemu pobjeglo. Dobro je on to znao, ali ipak bilo mu je drago vidjeti kćer, svo ovo vrijeme, nekako potajno, je znao da je tata.
- Moram ti samo reći da si heroj za sve što si napravio, i to svi misle - razdragano će Kim.
- Prvo mi reci što je bilo s tvojom obitelji? - znatiželjno upita Gonzalez, dok su hodali preko Boninova prema centru Grada.
- Zajebo mamu neki Bosanac, ostala bez para, htjela je tebe vidjeti, voljela te, voljela je ovaj Grad. A onda desnica pobijedila, ukinule se socijalne blagodati, mama nakon što me rodila, dobila depresivnu fazu, kao i njena sestra te majka, bile bez para, odlučile se za smrt, nisu mogle ovako više, a znaš kako je gore depresivno kad je polarna noć - u jednom dahu izgovori mala.
- Znam - kratko će Gonzalez - trebala mi se javit, pomogao bi joj.
- Mislila je da je ne voliš, ostavila je pismo na samrti, u njemu te spominjala kako si predivan, ali niste stvoreni za biti zajedno, pater Kenneth ga je našao, a i nije voljela da joj se pomaže, sve sam o njoj na njezinom blogu saznala.
- Žao mi je, mala - tužno, kroz zube, izgovori Gonzalez- A ti, kako si se ti snašla?
- Ljevica je, nakon samo jednog mandata u oporbi, opet pobijedila - veselo reče Kim - te se naša poznata demokracija vratila još jača, tako da sam imala cijelo vrijeme pomoć države u odrastanju, upisala sam studij slavistike i završila ga, interesira me povijest ovih prostora, kultura, tradicija, posebno Dubrovnika. I još nešto, mater bi ti se i javila, i možda došla živjeti u Dubrovnik, da joj svi nisu govorili:
- Na taj seljački Balkan bi išla, nemoj, ubit će te i pojest ondje.
Kim se nasmijala na to.
- Tata, je li znaš i vidiš koji su tamo primitivci na Zapadu. Pojma oni nemaju što je to Dubrovnik, njegovu povijest, njegov značaj - ponosno će mala.
- Tako je mala - od srca se nasmije Gonzalez.

Došli su do Pila, Kim mu je rekla da se kafić Dubravka na Pilama trebao srušiti prema GUP-u, ali akcije njezinog tate su zaustavile bagere. Gonzalez to nije znao, ali, svejedno, se još jedanput od srca nasmije.

Na Pilama su sreli Vahu, žurilo mu se, ali se javio Gonzalezu.
- Ej stari kako si, drago mi je da te vidim - reče Vaha pruživši mu ruku.
- Dobro, hvala, ti?
- Super, samo nemam vremena, imam posla, sad sam direktor Palacea - nabrzinu reče Vaha - ispričat ćemo se jednom, ali molim te, sad mi reci tajnu teorema, ne mogu više čekati.
- Teorema? Ženska je imala 23, nema tu tajne - otkrio je Gonzalez karte.
- A tri generacije?
- Nije ih nikada bilo, to je legenda, samo sam spavao s jednom.- ogolio je slojeve urbane zagonetke, nastale prepričavanjem, do kraja.
- Uf - razočarano će Vaha - žurim, ajde vidimo se, pa ćemo se ispričat.
- Ok - potvrdi Gonzalez okrečući se svojoj kćeri, te joj namigne i uhvati je za ruku.
Krenuše prema Dubravki.
Sjeli su na veliku taracu kafića, mjesta koje je još napravljeno za vrijeme Republike, te naručili dva kakaa, i nastavili ugodno čavrljati, obasjani suncem, sa pogledom na staru gradsku jezgru Dubrovnika.