Chi e senza veza, no meza, capito?

Poštovani gledatelji, pred vama je nova emisija talk showa Uvod u anatomiju Hrvata. Naš današnji gost je Nemanja Vezilić, novinar nezavisnog portala JaTarzan.žena Đejn.samo majmun ovo Cheeta.hr. No gosta nismo danas sazvali zbog tog portala kojeg ionako nitko ne čita, već zbog činjenice da gospodin Vezilić ima 43 godine – što hoće reći da mu je cijeli radni vijek prošao u nezavisnoj nam Hrvatskoj – ali isto tako da u tom intervalu, nikad preko nikoga nije našao posao, odnosno nikad nije imao vezu prigodom traženja istog. Je li to u Hrvatskoj zaista moguće i kako se Vezilić zbog toga osjeća neka su od pitanja koja nas očekuju u današnjoj emisiji.

Gospodine Vezilić za početak vas molim da mi kažete koje ste nacionalnosti? Oprostite na pomalo intimnom pitanju, ali ako ste zaista Srbin kako ime Nemanja sugerira, to bi mogao biti vrlo važan razlog cijele naše današnje priče, pa bi ga stoga odmah na početku bilo vrlo važno razriješiti.

Nisam Srbin, Hrvat sam. Iz Konavala. Vezilići su iz Konavala. Čudna je ta priča oko mog imena. Rođen sam na Novu Godinu. Znate kako je bilo u Jugoslaviji. Božić radni, Nova Godina zajebancija. Ja se trebao poroditi na Novu Godinu, i stvarno bila zajebancija. Nitko od doktora nije bio u bolnici, a stari nije znao nikoga, nije imao vezu da mi sredi dolazak na Zemlju. Stara odjednom počela rađati ispred kuće na kamenu, susjeda joj Milica rekla da je najbolje roditi na buri, jer da ona sterilizira, krenula stara rađati, počela vrištati, ubado je u stražnjicu neki oštri kamen, a stari, pokoj mu duši, uhvatio se očajan za glavu, pa počeo nekontrolirano vrtiti neke rečenice: Nemam vezu, nemam vezu, nema vezu, nema, nema, nema, čak ni kod kamenja, nema, nema, kamenja, nema, menja, neman-ja vezu, neman-ja vezu, nemanja vezu kod kamenja, nemanja vezu, nemanja... Ponavljao on to tako kao mantru i na kraju kad me mater izbacila na konavosko tlo, stari se zahvaljivao Bogu i u spomen da je sve dobro prošlo bez doktora, a zahvaljujući njegovu praznovjernom ponavljanju, dao mi ime Nemanja, a trebao sam biti Luko ili Niko.

Dobro, ali sigurno imate nekih problema u vezi imena prilikom traženja posla. To Nemanja grozno zvuči. Eno i onaj redatelj četnik Kusturica se zove Nemanja.

Naravno da imam. Nije drago hrvatskom poslodavcu ni dan danas da mu Nemanja mora preuzeti dužnost. Sreća da sam bio u gardi, i da sam sudjelovao u osvajanju Ivanice. Ali najveća sreća je da sam na istoj toj Ivanici našao otkinuti prst na kojemu su istetovirana četiri c. Naravno da ga nisam htio uzeti, jer žao mi je čovjeka koji je prst(e) izgubio, htio sam ga pokopati, ali moji suborci mi rekli da uzmem to, da će mi valjati, jer se zovem Nemanja, a to je dokaz.

Dokaz za što?

Pa valjda da sam ja dobri Nemanja kad imam taj prst. Prst su mi kasnije u dubrovačkom Restauratorskom zavodu mumificirali i od tad ga svaki put nosim na intervju za posao. Čim se predstavim potencijalnom poslodavcu da sam ja Nemanja Vezilić, on ustima napravi cccc, a ja mu na to pokažem cccc na otkinutom prstu, pa mu ono cccc nestane s usana i možemo nastaviti razgovarati o poslu. Imali su moji suborci pravo da je taj prst itekako važno imati u demokratskoj nam Hrvatskoj pogotovo kada se zoveš Nemanja.

Ali bez obzira na taj prst, sudjelovanje u Domovinskom ratu i činjenicu da ste Hrvat, teško ste dolazili do posla. Što ste radili iza rata?

Htio sam obnoviti kuću u Konavlima, ali nisam imao dobru vezu. Za obnovit kuću trebalo je znati nekoga, recimo Šimu Đodana. Samo ako znaš čovjeka kao što je Šime Đodan, znači da si prodan. Mislim prodao bih se i ja, samo ne znam kako se to radi. Je li treba negdje dati oglas? Tereza Kesovija je tako bez problema to napravila, a da nije skoro ništa potrošila iz vlastitog džepa. Čak se tu našao i bazen, valjda kako bi lakše ostvarila zen . Ja tada čak nisam uspio ni razminirati svoju zemlju, jer nisam znao ljude koje trebaš znati. Ne za razminirati, nego financirati. Sadio sam nešto tih godina da bi preživio. Red pomadora, red mina.

Niste valjda godinama preživljavali sadeći oko mina. Što ste sve radili devedesetih?

Ponajviše sam konobario. To je jedini posao za koji u Dubrovniku tada niste trebali imati vezu. Prvo sam konobario u novootvorenom kafiću Adolf. Vlasnika naravno nisam znao, pa mi je napamet pala jedna ideja. Zalizao sam kosu i pustio brkove poput Hitlera, a vlasniku se taj stajling toliko svidio da mi je dao posao. Godinama sam izgledao kao pljunuti Hitler, pa me i dan danas ljudi zovu Hićo. Naposljetku ime kafića više nije bilo politički korektno, pa se trebalo prezvati. Vlasniku se ta ideja nije sviđala, jer su se ljudi upravo zbog imena Adolf skupljali u njemu. Baš je bila zabava u tom kafiću:  potezali su se pištolji, bilo je i ranjenih, pa je na kraju kafić zatvoren i ja sam ostao bez posla.

Dalje...

Baš tako. A što dalje, promislio sam. Završio sam gimnaziju, znači ništa, i nisam imao zanimanje. Dalje sam mogao nastaviti konobariti, samo nije u to vrijeme bilo ni hotela, a ni puno ugostiteljskih objekata. Sreća po moju egzistenciju da je u to doba, jedan svećenik, zvao se don Pero Vuletić, otvorio kafić unutar crkvenih prostorija. Na ideju je došao jer je 'bolje da se djeca i mladi opijaju blizu crkve nego po ulicama i parkovima'. Valjda je mislio da kad ih uhvati riganje, bit će im lakše jer je Isus blizu. Kafić je radio kao lud,  cijena alkoholnih pića bila je znatno jeftinija nego bilo gdje drugo. Trebao je konobara, a ja sam se već dokazao u kafiću, pa je bilo logično da napredujem kao konobar. Poslije Adolfa – Crkva. Otprilike isto. Mislim posao.

Niste znali don Pera?

Sreća da nisam. Teško bi mi dao posao jer se zovem Nemanja. Kasnije je bilo kasno, kad je vidio da radim krasno.

Je li to bilo zadnje što ste radili kao konobar?

Jest, nisam više mogao, zasitio sam se. Znate kakvi su ljudi. Naseru se, pa tlače. Mene su stalno peglali da im pokazujem onaj prst s četiri c. Ja imam poštovanje prema tom čovjeku, pa im ga nisam pokazivao. A oni bi me toliko izmaltretirali da sam za vjeke vjekova otišao iz kafića.

Gdje?

Ostao sam u ugostiteljstvu, ali nisam konobario. U to vrijeme Linić je dao Štroku hotel Excelsior za kunu i pol, počela je i obnova drugih hotela, pa sam sreću potražio u turizmu. Zaposlio sam se kao hotelski portir. Za to zanimanje vam također ne treba veza koju ja naravno nisam imao, nego samo znanje vožnje auta. Tako da sam dobio posao. Naravno sezonski. Pošto ostatak godine nisam radio u hotelu, morao sam naći neko drugo zanimanje kako ne bih upao u sranje, jer je žena zatrudnjela. Novinarstvo me jako počelo privlačiti, pa sam krenuo u tom smjeru. Ljeti bi radio u hotelu, zimi pisao. Na kraju je novinarstvo prevladalo, i evo danas tu gdje jesam. Na portalu Tarzan, Đejn, koji nitko, pa ni majmun ne čita.

Nije valjda da se tako slabo čita taj portal. Nedavno ste koliko sam vidio imali eksluzivu. Milanović je prespavao kod običnog građanina na Hvaru.

Niste to baš najbolje shvatili. To je bila satira. Milanović je u toj fikciji zaista prespavao kod smrtnika, ali ujutro se, srećom po njega, probudio iz noćne more. Tako završava tekst. On u javi spava u Tedeschija, tojest ljudi koji su besmrtni.

Tko stoji iza portala?

Nas par zanesenjaka. Koji nemamo vezu.

Ali tekstovi su zaista dobri bez obzira je li satira ili ne. Kako je moguće da to nitko ne čita?

To je internet. Slobodni medij. Ti slobodno pišeš da to nitko slobodno ne čita. Od šume informacija, ne vidiš stablo.

Ili točnije od šume ljudi, ne vidite vezu, hahahhaha. Kad ste već toliko nesposobni u vezi veza, imate li uopće internetsku vezu kad već radite na portalu, hahahhah?

Imamo, ali šteka. Svako malo nas mreža odspoji.

Ali dobro, zovnete čovjeka iz T-coma, pa vam on to riješi. Nije li to neka vrsta veze, ipak?

Jest, polurobovlasničke. Vežu vas ugovorom, pa vas muče. Takva je to veza.

Hahahhaha. Znači ni u jednoj vezi ne stojite dobro. Što dalje?

Ništa, tražim vezu. Veza umire posljedna. Bez veze je bezveze tražiti posao. Gubljenje vremena. Napokon sam to shvatio. Nakon 20 godina.

Fala kur.., ovaj Bogu. Zaista mi nije jasno kako vi cijeli život živite i radite bez da vas je itko zaposlio preko veze. Vi ste stvarno special one, rekao bi Mourinho.

To se i ja pitam. Evo dvadeset godina u Hrvatskoj živim, a da mi nitko ništa nije sredio. Ni sam ne znam kako. Da se snimi film o tome strpali bi ga pod žanr znanstvene fantastike. Ali nadam se da će i meni jednom krenut. Da ću i ja uspjeti u životu, ostvariti vezu, ali onu pravu, ne ljubavnu i internetsku.

Ali i vezu treba potencirati. Kako ljubavnu, tako i poslovnu. Čak i internetsku. Jel' da?

Ma jasno. Evo baš sam prije par dana čitao o ovim Čačićevim mejlovima i zapošljavanju podobnih kadrova. Odlučio sam mu se i ja obratiti, iako jasno ne znam Čačića osobno. Pokušao sam izvesti nekakav trik po uzoru na Hitlerovske brčiće. Pošto smatram da ok pišem i imam neku kreativnost odlučio sam zaigrati na tu kartu. Možda se svidim čovjeku. Napisao sam mu mail radnog naslova 'Dragi Čaćo'. Ovako otprilike ide: E-mail pišem, tinta mi se proli, daleko je Mirela Holy. Holy, Holy, daleko je ona koja Čaću ne voli. E-mail Čaćo pišeš, u medije to curi, pa te gamad izlaže torturi. Turiiii, turiiii, Holy nije u Vladi, nego na manikuri.

I što je bilo? Je li Čačić odgovorio?

Nije.

Nekako ste me ganuli vašom pričom. Mislim ono Hrvatska je mala, iako u prošlom stoljeću tri put ratovala – dobro oprostite nema sad to veze s ničim – nego što sam vas htio pitati da ako je Hrvatska mala, svi se znaju, riješi se posao na kavi uz zaključak svaka ti dala, pa mi nije jasno kako vi tu nemate mjesto. Imate li vi uopće mobitel?

Imam i to smartphone.

Pa nije vam baš taj mobitel smartphone kad unutra nemate pametan imenik. Koliko ljudi imate u imeniku?

Jedno šestotinjak.

I svih njih 600 je bez veze?

Ma nisu oni bez veze, nego sam ja bez veze.

Čekajte, ako oni nisu bez veze, a vi imate neku vezu s njima, jer su ipak u vašem imeniku, kako je onda moguće da nemate vezu?

Joj, joj, joj – sad ste me iznervirali. Sve to što govorite je točno, ali ja opet nemam koristi. Razumijete, nemam koristi, jer ne znam kako ostvariti vezu. Jednostavno ne znam, nigdje to ne piše. Hoćete mi molim vas nacrtati? Imate li vi vezu?

Jasno da imam, ne bih bio televizijski voditelj da je nemam. Veza jednako meza, kontate, bez veze, nema hrane. Chi e senza veza, no meza, capito? Ma to je vrlo jednostavno ostvariti, ja zaista ne znam kako ste vi tako nesposobni. Recimo ja vama nešto sredim, onda mi vi dugujete, pa mi morate vratiti kad tad. Ako ne vi, vaša djeca, ali morate, što god ja hoću, razumijete?

Razumijem, ali valjda sam glup kad ne znam vezu u praksi ostvarit.

Oprostite, ali moram vam opet postaviti neko intimno pitanje. Kako ste vi uopće našli današnju ženu kad ste tako nesposobni i ne znate nikoga važnog? Što je ona, molim vas, u vama vidjela?

Ne znam zaista. Prohodali smo kad sam imao Hitlerove brčiće, ona se tad furala na punk i anarhiju, pa možda to, jer drugog objašnjenja uistinu nema. Nimalo nije romantično što se mučim upisati dijete u jaslice, jer ne znam nikoga. Nimalo nije romantično što mi policija napiše nekakvu kaznu, a ja ne znam nikoga u policiji da to stopira. Nimalo nije romantično što ja ne znam nikoga po bolnicama pa da preskočimo red za operaciju ili porod. Sreća da je moja žena rađala na radni dan, pa je ipak bilo doktora. Inače da nije, bojim se da bi ona kao moderna žena bila u stanju roditi na kamen kao moja stara. Mislim ono, da ako uskoro ne nađem neku analnu vezu sa strane da će me žena ostaviti, razumijete što mislim.

Vaš život je stvarno nevjerojatan. Vi zaslužujete da vas UNESCO zaštiti kao nešto endemsko, nešto što je u Hrvatskoj rjeđe od sredozemne medvjedice.

Ništa od toga. Da vas UNESCO zaštiti, trebate imati vezu. Tu mi ni onaj moj mumificirani prst ne bi pomogao.

Cccc, jadni vi Nemanja Veziliću.

Red i palice uvijek idu skupa, prisluškivanje i grobnice ne

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko djeluje kao molto opasan čovjek. Nema s njim ispričaš mu vic, pa će se on nasmijat. Ozbiljan je kao normalni čovjek koji se po prvi, naravno i posljednji put, susreće s asteroidom poviše njegove glave koji je samo tik do uništenja planete Zemlje. Za njega svjedoci kažu da se u životu nasmijao samo jedanput: onomad kada je uspio prisluškivati 24 tisuće 328 telefona odjedanput. Zaposlenici koji su svjedočili tom upečatljivom događaju prepričavaju kako je to bilo: kladili se Karamarko i njegov zamjenik Jebodarko u mjesto ravnatelja soe, poe, boe, uskoka, poskoka, kako li se već zove ta tajna služba tajnija i od masonske inicijacije, da će Tomo uspjeti isprisluškivati odjedanput – rekli smo već tu brojku pa da je ne ponavljamo jer je oveća – i ne samo to, već i prepričat s barem dvotrećinskom točnošću podatke koje je čuo. Dali su si međusobno ruke, pa je presjekli zig-zag, a ostalo je povijest.
Nikad nitko prije, a bogme ni poslije Karamarka nije uspio isprisluškivati toliki broj razmjene informacija u tako kratkom vremenu, čak ni najveći stručnjaci za njemačku Enigmu. Kako bismo dokučili svu tu genijalnost i ozbiljnost koja isijava iz predsjednika Hrvatske dezinformacijske zajednice, odlučili smo popričati s jedinom osobom koja takvu ličnost može voljeti. To je naravno njegova rođena majka.

Gospođo majko, jeste li vi zaista jedina osoba koja može voljeti Tomislava Karamarka?

Pa sine moj, kako da ti kažem? To je moje dijete i volim ga, odnosno voljela sam ga, ali opet malo mi sve to kako da kažem. Toliko sam mu toga dala, sve što sam imala, iako nije bilo toga puno, a on meni u četrdeset godina telefonskih razgovora nije rekao da me voli. Kada se čujemo, ne govori ništa, samo prisluškuje. Umara to, brate.

Pa voli li on vas?

Ma kakvi, što vam je. Ne da me ne voli, nego me mrzi. Razlog? Pa rodila sam ga na Dan mladosti. Ubio bi me da može. Ustvari može me ubiti, nitko njemu to ne brani, on sam je zakon, nema ništa i nikoga poviše njega, pa mi zaista nije jasno zašto me već nije smaknuo. Više sam mu puta rekla: sine, ako se budeš tako ponašao, možda ti se to i vrati.

Kako to mislite?

Pa recimo da umre 4. svibnja. A za njim neće zavijati sirene u tri popodne.

Vratimo se njegovim najranijim počecima. Kakav je bio u maternici?

Isti k'o i sad. Miran, tih i povučen. Djeca se znaju prevrtati, šaketati majku iz stomaka, a on – ništa. Kao da je u debelo crijevo propao. Rekoh već, bio je miran, tih i povučen. Ali i tad je prisluškivao. Znate što mi je jednom prilikom rekao kada je naučio govoriti: zašto te tata prislanjao uza zid govoreći 'Karam li napokon kao djed Marko'. Zamislite već je tad prisluškivao seks između mene i njegovog oca, a nije se ni rodio.

Vratimo se na trenutak djedu Marku. Je li to neka obiteljska legenda?

Jest, ali ne bih o tome. Mogu samo reći da smo po djedu Marku koji je karao tako kako je karao dobili prezime Karamarko.

Pa kako je karao, dajte nam recite, vrlo je važno za našu priču?

Ajde dobro, reći ću vam. Djed Marko, pokoj mu duši, jedini je u selu unazad nekoliko stoljeća, bar što se zna, bolovao od impotencije. Nikad nitko do njegove pojave nije čuo za tu bolest. Znate o kojoj je tu bolesti riječ?

Znam, znam, kako ne znam. I mene nekad strefi vrus, čak češće otkako je vaš sin u politici.

E pa nije mu se dizao i to je bila velika priča u selu, neki su čak govorili da nam bog tako šalje poruke preko (njegova) kurca, oprostite na izrazu. Očajan je bio djed Marko, što će jadan gdje će, nije tad bilo one tabletice, kako se zove,Vragje, Vražje, a znate kako je u selu kada je netko očajan, ode se popu. Pop Jozo se čudom čudio tim Viagrinim, pardon vražjim djelima. Rekao jednoj časni:' Marku se ne diže, a meni se na tebe ne spušta, a ne smijem. Gdje je tu Božja pravda?' No pop Jozo bio u selu jedini učeni čovjek, znao čitati, pa rek'o djedu Marku da je on o toj impotenciji negdje čitao i da ima za to lijeka. Đavolje je to djelo, pa mu tako i treba pristupiti. Suočiti se sa smrću, baš mu je tako rekao.

Pojasnite, molim vas!

Pa, evo da skratim. Pop Jozo mu je rekao da ako mu se već po prirodi kurac ne diže, vjerojatno će mu se dizati u grobnici. Neka proba jebat preko grobnica, ili još bolje u njoj.

I što je bilo?

Ma, drama. Dizao mu se neprestano, ustvari bolje rečeno, nije mu se uopće spuštao. Izjebo je cijelo selo, cijeli narod na grobnicama, ali što je jednoj napravio to se i dan danas prepričava u selu.

Što?

Bila je to jedna predivna mlada dama, čini mi se da se zvala Josipa Boljkovac. Polegao ju je djed Marko na grobnicu i udrio po njoj. Gledali su svjedoci kako Boljkovicu kara Marko preko, u i oko grobnica, a to je bilo toliko dobro da svjedoci kažu kako je pička proplakala nakon što je djed Marko svršio svoje izlaganje o važnosti izlaska kostura iz ormara.

?

U prijevodu pederluk, shvaćate. Pederi izlaze iz ormara kao kosturi, a samo pravi muškarci jebu narod preko grobnica.

Ništa mi sad nije jasno, ali nema veze... Dobro, dobro gospođo majko, umara ova priča pomalo. Amo se mi vratiti Tomu i ostaviti djeda Marka u masovnoj grobnici Karamarkovih. S kakvim se igračkama igrao mali Tomo?

Najviše kauboja i Indijanaca, tad vam je to bilo moderno. Samo nekako je on to malo krivo shvatio. Indijanci su u njegovim scenarijima živjeli u gradu i bili su građani, iako Indijanci znate i sami..., a kauboji su bili ljudi sa sela, lokalni šerifi koji bi se nekako dočepali saborske fotelje.

Hoćete reći da je mali Tomo u svoje igre o kaubojima i Indijancima ubacivao i parlamentarne spike? Kako pobogu kad je kao dijete živio u Jugoslaviji? Tamo nije bilo demokracije i tih njenih nuspojava.

Imali smo kabelsku, pa je za vrijeme igre prisluškivao CNN i BBC. Eto odakle mu sabor i parlamenti. Spojio je on u tu svoju igru Indijance građane i po cijele dane i noći govorio da ih treba ubiti na prosvjedima jer da koja korist od njih. Samo spriječavaju progres. Ja mu govorila da je pomiješao lončiće. Da nisu krivi Indijanci, nego kauboji. Oni su uljezi u toj priči. Nije mu slušao, a tako je sve i do dana današnjeg.

Znači volio je medije kada je prisluškivao CNN i BBC?

Ma kakvi. Za novinare je uvijek govorio da kome oni jamu kopaju, da će u nju sami upasti.

Opet smo na grobnicama.

Da, ljubav prema grobnicama naslijedio je logično od djeda Marka.

Za kraj, recite mi jesu li Karamrkovi radišni ljudi. Za Toma se stalno govori da puno radi, a kad ne radi da prisluškuje.

Ma mi smo vam prave lijenčine, doduše ne ja jer sam djevojački Peratović. Da je Tomo radišan, mnogi bi završili u jami. Od Sanadera pa nadalje.

Je li prisluškivao i Sanadera?

Jest, kada je ovaj kupovao grobnicu na Mirogoju. Skupa su sjebali neke ljude, opet preko grobnica. Cijelo njegov život stane u tri riječi: nerad, prisluškivanje i grobnice. Rekla sam mu sto puta: 'Sine Tomo, promijeni napokon tu ploču. Grobnice i nerad možda idu skupa, ali nikako ne i prisluškivanje'. A to će mu se dogoditi kada umre. Džaba što će mu posljednja želja biti da ga se pokopa s mobitelom. Nema tamo (dimnih) signala. Indijanci građani će na kraju ipak pobijediti.

Hvala gospođo majko. Ostanite zdravi i offline...