17
srijeda
siječanj
2007
SAD, mrzim te
Nije baš da sam u životu previše optimističan ni previše pesimističan, ali SAD mrzim. Ne diraju me neke stvari kao neke ljude, ali SAD mrzim. Kao što se drugi ljudi bore protiv svojih problema tako se i ja borim protiv SADa. Teško je. Iz dana u dan pokušavam. SAD je jak. Muči me, mrzim ga. Ne baš do kraja, ali kada mi smeta volim koristiti tu riječ. Okrećem se smislu života, tražim ga, pokušavam ga naći, ali eto ti SADa.Do globalizacije nisam ni znao da SAD tako utječe na mene. Vjerojatno je i prije to bilo tako, ali sam tek preko medija saznao koliko je jak i opasan. Malo zaboraviš na njega dok je ljeto, sunce, more, ali vrag nikad ne spava.Čim završi ljeto, eto ga. Ne mogu se pomaknuti-spazam. Ide mi na kurac. Iš, SAD, iš. Razmišljam kako je prisutan u svim državama svijeta, nekim više, nekim manje. Ubija me u pojam što nemam gdje pobjeći, sakriti se, biti miran. Doći će me prisluškivati što mislim, dovesti do ludila. Ma mora postojati negdje gdje ga nema. Uzeo sam kartu svijeta i proučio je. Nakon dosta vremena vidio sam dvije države u kojima sam bio siguran da nema SADa. To su bile Irak i Afganistan. Nazvao sam Osamu bin Ladena i pitao:
-Halo, Osama, šnju, flju šnjaf vlju bljaf hlju, Seasonal Affective Disorder in jor kantri?
-Njot, onli USA- unlimited sun association.
Ma oduvijek sam znao da je Afganistan zemlja za mene. Beskrajna polja rascvjetanih biljaka, sunce, nema umora u kostima zbog nedostatka svijetla. Samo ugodna fjaka ispred ruševne kuće s Al Jazeerom u (vidnome) polju...
komentiraj (0) * ispiši * #
