Hardcore ljubavni roman, preporuča se dodatan oprez kroničnim bolesnicima i meteopatima, zabranjeno za mlađe od 30 zbog neiskustva i opasnosti od nekontroliranog duhovnog samoranjavanja, obavezno prije čitanja prirediti rolu zahodskog papira i bubrežnjak za bljuvanje.
Protagonist romana je čudovište, nit čovjek, nit muškarac. Pazite da ga ne pregazite na pješačkom prijelazu jer ćete odgovarati kao za čovjeka.
Kako ga prepoznati? Jednostavno. Prepoznatljiv je po tome što mu glava raste ravno iz dupeta, a poskrivećke drka iz grma.
Sama kao brod na morskom bezdanu, obješena je na bijelom zidu galerije.
Samo je jedan trivijalan prizor iz cijele gomile sličnih, s varijacijama meteoroloških prilika. Posada, uobičajena. Kapo, časnici palublja, potpalublja, mali od makine, mali od kužine, marineri uz koje su vezane priče o ženama na drugim kontinentima, o druženjima s noćnim damama.
Upoznala sam dva kapa, jednog časnika, i dva mornara. Od tada slika broda ima toliko duša koliko sam ih u stvarnosti srela i zamislila na brodu. Toliko stvarno.
Skoro da zaboravim, na jednom teretnom brodu sam ručala kod kapa u kabini. Poslom, mada je njegov pogled odavao da bi se rado družio samnom i privatno. Sviđao mi se, imao je na licu lice morskog vuka. To je trivijalan izraz, i ja ga koristim jer je izraz kapovog lica bio baš takav. Ne znam kako bih ga drukčije opisala. Sjećam se da je rekao da je Murteranin. Sad bih ga zavela, tada nisam znala kako da se pustim. Možda više nije niti živ, tad je već imao sijedu bradu.
Trivijalnost prizora slike broda trajala je do onog trenutka kada sam zamislila beskraj morske pučine.
Vrlo ozbiljna trivijalnost dogodila se kada sam zamislila čudljivost plovidbe malih mrava u orahovoj ljusci na uličnoj bujici za vrijeme i poslije kiše.
Kupio joj je haljinu jer je njena jedina nedjeljna haljina oprana kvrgom smeđeg sapuna i rasprostrta na pletivo ograde završila u gubici divljeg ždrebeta.
Kum je bio dobrostojeći. Imao je moped na brzine na kom je nju u svadbenoj, novoj, jedinoj, nedjeljnjoj haljini sve napetijoj na trbuhu drndao, postrance zasjeloj iza njega, prašnjavim putem kroz polje, u susjedno selo u matični ured.
Mladoženja je uznojen grabio za njima biciklom. Najlonska košulja, prijateljica momaka iz pet susjednih kuća, zalijepila mu se za leđa i trbuh.
Drugi kum je tamo čekao. On je bio funkcioner lokalnog značenja iz obitelji generacijskog kumovanja.
Zbunjena balavica napola dijete, napola prinudna lukavica koja odrađuje ono u što je gurana čim je propupala, izgovorila je „da“ olakšanja.
On, manje zbunjen, ponešto naivan i osamostaljen mladac, bio je seoska prilika, izgovorio je „da“, muški primajući darove obveze.
Službenik je bolovao od ispuštanja pokojeg slova iz podataka. Tako su mu kasnije ispala dva slova od njihovo dvoje rođene djece.
Slikanja nije bilo. Seoski fotograf nije imao u radnji dežurni veo i kravatu. Bila bi to posve obična slika.
Susjed Pekek je imao novca za svatove, i Kišur je imao. Moglo se skucati za neku veselicu.
Babica je zaklala pile što inače čini nedjeljom. Okuhala je pile za juhu, pa ga zapekla u pećnici s već rijetkim i smežuranim krumpirima iz trapa. Razvukla je štrudlu od sira i posula sa dijelom onih 25 deka šećera koje inače kupuje u seoskom dućanu katkada za praznične nedjelje.
Došli su mladenci, došao je deda iz polja. Ručak je počeo.
sinoć su mi narasle uši za dva broja dok sam gledala latinicu. ne, nije u pitanju pinokio sindrom, uši su mi narasle od "ćuljenja" hvatajući do u najmanji detalj nedavnu ratnu povijest propasti bosanske posavine. znala sam generalni razlog pada posavine, ali bio mi je gušt gledati i slušati mog miljenika antu prkačina. svaka mu je na mjestu, temeljito je baštinio je sintagmu "gvozdena logika" oca domovine ante starčevića (majka mu je bila srpkinja i nije volio strossmayera) ostali svjedoci u emisiji bili su vrlo ozbiljni.
u svakom slučaju cijena političke trgovine vezano za teritorij posavine pala je na grbu posavljaka, zatim na građane hrvatske. da bi se pomoglo posavljacima, tadašnja politička garnitura progledala je kroz prste iskolčavanju državnog zemljišta, divljoj gradnji koja je rezultirala neplanskim i besplatnim prikapčanjem na gradske instalacije koje se financiraju iz cijene građevinske dozvole. mnogi domaćini ostali su bez, niz godina uplaćivanih sredstava samodoprinosa za vodovodne mreže, plinovode i sl., njihov novac nasilno je usmjeren u novoosnovana naselja. kako bi se sanirala šteta učinjena posavljacima, kako su pristizali tako su mnogi zapošljavani, ciljano.
netko mi je nabacio kako su bosanci sposobni ljudi. kad te sila natjera spašavaš se kako znaš. ja sam odgovorila pitanjem-kako to, kad su tako sposobni ne iskolčavaju bespravno i grade bez dozvole u njemačkoj
sjećam se ranih devedesetih, da su posavljanke prosvjedovale na markovu trgu, i da su, navodno, dobile po tamburi.
to bi bile otprilike nesreće u nesreći kako sam ih ja doživjela
narodna glazba iz bosanske posavine je specifična i meni jako zanimljiva, pa poslušajte
mora da je popizdio kad je "pozdravljao" amerikanku, pa kad je prst pošnjofao, skužio da je fulao rupu. fulao je rupu a dobio 3 godine. da je bolje gađao, dobio bi i više. eto ima sreće u nesreći
žarko je palio cigaretu za cigaretom. zrak u hotelskoj sobi postao je zasićen dimom. gubio je dvostrukom brzinom nego što je dobivao prošlog tjedna. svežanj novčanica napola se smanjio. život u hotelu pokraj kockarnice bio je upravo ostvareni san negdašnjeg mladića iz malog mjesta. prestao je koristiti room service uslugu otkako je počeo gubiti.
-još samo jednom i imat ću sreće kao prošli tjedan. osjećam to. još samo ovaj put!- navijao je u sebi
sloj od dva prsta naslaganih novčanica stanjio se za dodatnih nekoliko milimetara.
punici je poslao još jedan svežanj ruža. postupila je s prethodnim nešto ljepše nego sa plastom sijena bubnuvši ga u kristalnu vazu veličine posude za kišobrane. mogao je zamisliti puničino lice kada je prigovarala kćeri po ne znam koji put aludirajući na njenu udaju za njega, ne izgovorivši nikada riječi budala ili bezveznjak, a što je odavala grimasa njenog lica.
vlasta je prešućivala majčine opaske i rijetko bi rekla "mama, pretjerala si". Voljela ga je kao i njihovu kći pred kojom je majci zabranjivala komentare o zetu, a naročito nije dopuštala njene objede na račun njena odbijanja Karla s kojim je mogla biti gospođa kirurga sa značajnom karijerom u Torontu. ovako je žena trećerazrednog policijskog inspektora koji bi mogao ostati bez posla ako se dozna za njegove tajene kockarske sklonosti.
javio je na posao da je na bolovanju. samo je Dugi znao da je dobio na ruletu i da je iznajmjio sobu u hotelu blizu kockarnice. pozvao je starog prijatelja na Remy Martin, zatim na jastoga. posjetila ga je i Vlasta i ostala kroz noć. napokon joj je mogao pokloniti djelić sna u stvarnosti zakopčavši joj oko vrata lanac s medaljonom i briljantima. ljubav prema njoj imala je cijenu koju je napokon mogao platiti.
ovako sam u hotelskoj sobi s pogledom na more s na brzinu zadebljanim novčanikom, osjećao se napokon rasterećenim tjeskobom skromnosti i skučenosti koju osjeća otkada je dijete. majčinom smrću ostao je pritisak tuge s tajnom koju je odnijela sa sobom. zauvijek ga je osudila na bolnu čežnju za onom polovicom sebe koja je ostala nepoznata i nedovršena, ne rekavši mu tko mu je otac. sam Bog zna koliko se stidio one rubrike u kojoj je većina djece imala barem i mrtvog oca, a u njegovoj je pisalo ispod "ime oca", Majka Marica.
Svežanj novčanica u Žarkovu podstavljenom sakou topio se ispod spuštenog abažura tiffany lampe koje je osvjetljavala kolo ruleta. Krupije je vješto baratao po crtovlju i žetonima. U diskretnom muku s porculanskih lica igrača selili su se izrazi. Žarko je ispisao posljednji ček bez pokrića. Pobrao je kup žetona u šaku. Želio je zaboraviti Vlastino lice.
hns će organizirati politički tečaj za svoje saborske zastupnike
klub hns-a provest će program edukacije za svoje saborske zastupnike sa svrhom podizanja kvalitete rada u ovom mandatu. U sklopu programa bit će podučeni o saborskoj proceduri, poslovniku, snalaženju u saboru, odnosima s medijima i javnošću, te kako se pišu zakoni i amandmani-donose neke današnje dnevne tiskovine.
a ja kažem, bit će to politička škola u malom, mali kumrovec. pa kad sam se već dotakla kumrovečke političke škole koja je nedavno bila u nekom prilogu večernjeg dnevnika kako je i ona došla na tapetu kao prčija iz socijalizma koje se eto među posljednjim objektima, u vrlo zapuštenom stanju prodaje.
ako je netko iole ozbiljno doživljavao političke promjene, prva institucija koju bi čuvao u formalnom i materijalnom smislu bila bi upravo kumrovečka politička škola u kojoj je trebalo razmotriti načine tranzicije iz jednog sustava u drugi, privrednu transformaciju i onu fiskalnu ponajprije, još one devedesete, a ne po garažama i barakama.
došli divlji, otjerali pola pitomih, a s ostalom polovicom su se zbratimili i podijelili harač.
za popizdit. morat ću kupit novi.
tko mi kriv, ja nadobudna nisam vezala bic za gelender, a bila sam lijena da ga eventualno zguram u zajedničku ostavu u zgradi. inače, redom nestaju bicovi od susjeda iz haustora, i to skuplji i redom su bili zakljuičani. moj je bio nezaključan i njega nitko nije ni pipnuo. eto ti ga vraže, odšetao i moj.
imama dane žalosti kak dudek, draš katalenić, vej, kaj bum ja brez beciklina.
ti jedan uncut i tat neprekriženi, vrati moje dvonožno guzno zezalo marke limeks jeftilen!!