Najezda zmija

Kao i prošlog ljeta portali sve češće objavljuju članke o najezdi zmija koje ulaze ljudima u dvorišta, kuće, podrume, aute, .. Definitivno zmija ima jer je zima bila blaga, glodavci su se razmnožili, a one samo rade svoj posao i preživljavaju. A to što su se portali u poznatom kopipejst stilu o njima raspisali znači tek da se cilja na strah i senzacionalizam i da je novinarstvo već jako dugo u banani, pogotovo ovo "portalno".

Slučajno, bez obzira što se uokolo dosta vozikam biciklom (pa i uz Savu), ovog ljeta zmije nisam vidio, za razliku od prošlog kad je to bilo počesto. Lagao bih da tvrdim kako su mi jako simpa i da ih se nimalo ne bojim, ali s obzirom da sam odrastao na selu, u iskonskoj prirodi, zmije sam od malih nogu sretao i u dvorištu i u grmlju, među starim razvalinama, u šumama i uz potoke. Tako da sam se na njih silom prilika navikao. Kao ribič-samotnjak nailazio sam na njih uz Savu, rijeku Krapinu, jezera i neke zabite grabe bogu iza nogu. Doslovce sam ponekad stao na pokoju, ali nijedna me začudo nije napala makar je, znam, bilo i otrovnica.

Svi znamo onu biblijsku priču o prvim ljudima, Adamu i Evi, koji su blaženo živjeli bez grijeha u Rajskom vrtu, sve dok jedna lukava zmija nije iskušala Evu da ubere zabranjeni plod sa Stabla spoznaje. Time je Eva počinila praiskonski grijeh pa ih je Bog oboje otjerao iz Rajskog vrta, a zmiju je prokleo da zauvijek gmiže po trbuhu i ruje prašinu.
Naravno, ovo se može (zapravo je poželjno) interpretirati kao metaforu s očitim simboličkim značenjem. OpćenIto u simbolizmu zmija je pozitivni i negativni simbol; plodnosti, besmrtnosti, obnove, iscjeljenja, ali i zla, požude i opasnosti. Na kraju krajeva i očiti seksualni, falički simbol npr. kod Frojda.

Ali da sad ne filozofiram preveč, opisao bi dva svoja susreta sa zmijama koja su me se nekako posebno dojmila. Oba su još iz Zagorja.

Prvi je iz djetinjstva. U to doba dosta sam vremena provodio "pri Ivanjkima" jer dolje je bilo puno djece, a s tim i igre, zafrkancije. Franc Ivanjek je u povišenom dijelu dvorišta imao jedan lijepi pčelinjak koji je bio izgrađen uz Lavoslavov dvor, prastaru kuriju u koju su stari Ivanjki kupili. A pored tog pčelinjaka bila je jedna superfina trešnja. Franc mi ko domaćem dečecu nikad nije izričito branio da se pentram po njoj, naravno, dobro je imati mjeru i ne pretjerati.
I tako sam tog dana visoko gore u krošnji zobao te trešnje kad sam iznenada postao svjestan da je iznad mene zmija. I to kakva, protegnula se skroz uz dugu granu, a glava joj uz izvijeni vrat poput opruge bila okrenuta prema ptici koja je iznad nje nemilice cijukala, ali kao da je bila hipnotizirana. Očito je bila njen ciljani plijen, ali i ja kao da sam bio hipnotiziran tim prizorom sve dok ipak nije proradio adrenalin pa sam brže-bolje skočio s trešnje.
Prema izgledu ta je zmija bila ili bjelica ili kravosas. Bila je prekrasna na svoj način, ali frigaj ti to kad imaš deset godina.

Drugi je slučaj već iz mladosti, neposredno u blizini doma. Iznad naše hiže koja je u podnožju velikog brega, Magdalene, bio je jalovi komad zemlje kog smo zvali pustača. Konstantno pržena suncem, laporasto-pjeskovita, na njoj je rasla samo gusta žuta trava, drač, ljeskovina i nisko grmlje. Istina, nekad je na toj pustači bilo naše staro trsje, tog se sjećam iz ranog djetinjstva jer je još u grmlju bilo starih čokota koji bi rodili, a ja to grožđe zobao na putu prema školi. Naime, preko pustače je vodila uska poprečna staza preko koje se moglo prećicom doći do Toplica.

U rano ljeto kad bi počeli hodati polugoli i bosi, pustača je zbog te izloženosti suncu bila zgodno mjesto da se ulovi "prva boja", makar smo i bez toga prije ili kasnije bili osunčani po svim pravilima.
I tako sam jednom uzeo staru kariranu deku, flašu vode i neki časopis i uspentrao se na pustaču da me sunce oprži pred sezonu kupanja. Hodao sam bos, jasno. Nasred pustače s koje puca krasan pogled na jarek i cijeli predio prema Zagrebu, raširio sam deku i legao.

I tad sam doživio nešto s čime se nijedan masažni ležaj ili uređaj ne može usporediti. Ispod deke se nešto tako jako uzmigoljilo kao da me s/tresla struja. Ko oparen skočio sam i odmaknuo se. Moram priznati, bila me je frka tu deku uopće diči jedno vrijeme, sve dok intuitivno nisam osjetio da je zmija u međuvremenu ipak odgmizala s mjesta događaja. Rekao bih da je bila ili neka raskošna dvomtrešica ili čak dvije, tko zna, jer su se i one često znale u klapi sunčati, naročito kod parenja.


Zanimljiva je i priča moje mame koja je doživjela također jedan traumatičan susret sa zmijom. Dogodilo se to kad je na jednoj prilično neprohodnoj strmini brijega sjekla kolce od akacije koji su joj trebali za "nakoliti bažulj". Kad je nasjekla onoliko kolliko je mogla ponijeti, išla je potražiti tzv. "škrabutinu" (povijušu) za vezanje. U šumi akacije ima je u izobilju pa je birala malo deblju, dužu i jaču.

U jednom je trenutku upravo takvu povukla iznad svoje glave, ali se ispostavilo da je škrabutina živa, hladna i nevjerojatno vižljasta. Zmija joj potom pada na ramena, mota joj se oko glave. U paničnom trku uspijeva je zbaciti sa sebe. Nije se više taj dan vraćala natrag, kolje je sutradan donio otac.
Ta zmija je najvjerojatnije takoder bila bjelica ili kravosas, s lakoćom se penju po stablima.


Eto, to su ti zanimljiviji susreti sa zmijama, makar ih je bilo još, npr. kada sam dosta bedasto odlučio da se s ušća Save i Krapine vratim uz komad pruge do Podsuseda, gazeći po pragovima (usput, jako nespretno je to hodanje jer razmaci nisu u matrici ljudskog koraka), a između pragova barem pet-šest zmija do Podsuseda, sunčaju se na toplom šoderu ili uz vruće šinje.

Bilo kak bilo, nijedna me nije napala.

Na kraju jedan dobar znak raspoznavanja otrovnica i neotrovnica. Otrovnice imaju kraće zbijeno tijelo, cik-cak pruge na leđima, eliptične zjenice i robusniju trokutastu glavu. Neotrovne imaju izduženiju glavu i okrugle zjenice. Duljina pritom ima jedino veze s tim da ako je duža, gotovo je sigurno neotrovna. Bjelica naraste do dva metra, kravosas i više, a i bjelouška i ribarica znaju bit dugačke. Poskok i riđovka, dvije naše najpoznatije otrovnice, do sedamdesetak centimetara.

A vi, bojite li se zmija?