Diamonds and rust

Joan Baez izvodi jednu od svojih najljepših pjesama. Nastala je nakon rane boemske folk faze kada je s još nekim kasnije poznatim likovima živjela u opskurnom hotelu u Greenwich Village-u gdje se intenzivno družila i ljubila s mlađahnim Bob Dylanom. Ta veza je pukla, Dylan se iz nekog razloga povukao mada su i dalje ostali prijatelji i uzajamni mentori. Mogući razlog je što ambiciozni Dylan nije mogao prihvatiti da s nekim prilično ravnopravnim dijeli isti stejdž i karijeru, oduvijek je bio svoj i tražio svjetla reflektora za se.

Sama pjesma je rezime te veze, a inspirirana je jednim telefonskim razgovorom iz govornice kada joj je Dylan pročitao tekst jedne svoje nove pjesme.

Joan Baez je u ratno doba nakon posjete Sarajevu pod opsadom iznenada banula u Zagreb i održala dva neformalna mini koncerta uz pratnju još jednog gitariste. Jedan na Jelačićevom trgu kojem sam čistom slučajnošću prisustvovao (spazio sam je okruženu masom ljudi u prolazu iz tramvaja), a drugi pred izbjeglicama u Španskom. Više nije mlada, ali i dalje je bila naočita žena, egzotične hispanske ljepote koju duguje roditeljima iz mješovitog braka. Pjevali smo zajedno Gracias a la vida, Forever young, The night they drove old Dixie down, Amazing grace.. Pjevali smo dok su tramvaju tutnjali i škripali pored nas, izbjeglice tražile spas a u Sarajevu padale bombe..Valjda uprkos svemu jer ionako smo tih godina malo toga mogli izgubiti. Sve ili ništa bile su poprilično bliske opcije.

Inače, još mi je iz jednog razloga ta pjesma catchy. Podsjetila me na to ova kišurina koja upravo lijeva kao iz kabla. U doba dok sam bio ulični svirač, jednog sam kišnog predvečerja u oktogonu naletio na meni nepoznatu curu koja je oslonjena na zid nadahnuto uz gitaru pjevala upravo Diamonds and rust. Ne znam, nije me baš lako kupiti, ali osim ove Joan Baez, ljepšu izvedbu nisam čuo. Curu sam vidio samo tu promrzlu, tužnu večer i nikad poslije. Mislim da je bila iz Karlovca.

Dijamanti i hrđa

Pa neka sam prokleta
Evo stiže opet tvoj duh
Ali nije to neuobičajeno
To je samo jer je Mjesec pun
I ti si slučajno nazvao
I sjedim tu
Ruka na telefonu
Slušam glas koji sam poznavala
Prije nekoliko svjetlosnih godina
Na putu ravno prema dnu

Koliko se sjećam, tvoje oči
Bile su plavije od jaja crvendaća
Moja poezija je bezveze, rekao si
Odakle zoveš?
Iz govornice na srednjem zapadu
Prije deset godina
Kupila sam ti neke manžete
Ti si meni nešto donio
Oboje znamo što sjećanja znaju donijeti
Ona donose dijamante i hrđu

Pa, eksplodirao si na sceni
Već si legenda
Neisprani fenomen
Izvorni lutalica
Dolutao si u moje naručje
I tamo ostao
Privremeno izgubljen na pučini
Madonna je bila tvoja besplatno
Da, djevojka na pola školjke
Držala te neoštećenog

Sad te vidim kako stojiš
Dok smeđe lišće pada naokolo
I snijeg u tvojoj kosi
Sad se smiješ kroz prozor
Tog jadnog hotela
Iznad Trga Washington
Naš dah izlazi kao blijeli oblaci
Miješa se i zadržava u zraku
Govoreći strogo što se mene tiče
Mogli smo oboje umrijeti tad i tamo

Sad mi govoriš
Nisi nostalgičan
Onda mi reci drugu riječ za to
Ti koji si tako dobar s riječima
I u tome da stvari držiš neodređenima
Jer treba mi malo te neodređenosti sada
Sve se vratilo previše jasno
Da, voljela sam te nježno
I ako mi nudiš dijamante i hrđu
Već sam platila.