Hrelić naš svagdašnji #2

srijeda , 27.04.2022.

Stižem na Hrelić po hirovitom vremenu, kiša opasno prijeti iz tmurnih oblaka. Ljudi su živčani, neki uz psovke pogledavaju nebo i užurbano se spremaju na odlazak, neki se nadaju boljoj sreći jer tek je 10 ujutro, dugi je dan. Pregledavam na brzaka tri reda i eto me u romskoj aveniji. S jedne i druge strane meni već znani prodavači spojili nekoliko kombija pa ispred i između njih razastrli svoja carstva krame. Mušterije pokušavaju ušićarit na cajtnotu i prijetnji s neba, pljušte pitanja, cijene, ponude i pogodbe. Odjednom kiša, ali kakva..Potop! Kisnu rashodovane flakserice, bicikli, stari radio-aparati i tehnička roba iz prošlog stoljeća, kisne namještaj, uramljene slike i posteri iz preoranih njemačkih interijera, kisne nakit, požutjela papirologija, gramofonske ploče i hrpetine odjeće.. Jedino porculan i staklo još jače blista, eto, nije sve tak crno.

Romi ni ne pokušavaju pospremiti stvari, ne stižu ni pokriti, sizifof je to posao. Tim više kaj kiša uskoro u trenu prestaje, eto sunca. Potencijalni kupci i šetači izlaze ispod cerada i streha okolnih pečenjara i improviziranih birceva i opet se vraćaju među redove. Cijene su naravno prepolovljene, pogotovo za ono kaj je pokislo. A i to je najmanji problem, osušit će se i opet izaći na sunce ili kišu Jakuševca.

U jednom trenu nailazim na zanimljivu situaciju. Sred najlona ispred jednog kombija, nekoliko mlađih Roma žustro razgovara s visokim čovjekom. Prepoznajem ex manekena i kasnije političara, člana HNS-a i saborskog zastupnika.
Ispostavilo se da je kupujući neke stvarčice posijao novčanik. Moli Rome da, ako su već našli novčanik, uzmu novac ali mu vrate dokumente, kartice..Ovi pak prilično uvjerljivo niječu da su išta našli, uostalom, to se zbilo prije dva sata, puno ljudi je poslije glavinjalo tim prostorom a i teško je reći je li novčanik čovjeku ispao baš tu ili negdje drugdje.. Sklon sam im po/vjerovati barem po govoru tijela i smirenoj argumentaciji. Čovjek u jednom trenutku spominje kako ne bi htel zvati policiju, ali na kraju ipak odlazi, ponavljajući "ako ste našli ili ga nađete, novce zadržite, ali.."
Znam kak je to, jer mi se ponekad dogodilo slično. Ostavljal sam torbu, vrećicu, ruksak.. Srećom, novčanik nikad.
Ona kiša je ipak potjerala ili bar demotivirala podosta ljudi, nije to više to.

Sad kad su demoralizirani prodavači jednim dijelom odustali od svoje jalove, pokisle krame, na Jakuševec stižu tzv. higijeničari. Prebiru po hrpama odjeće, knjiga, rasparenog suđa i plastične galanterije pokušavajući naći nekaj vrijedno saginjanja. U pravilo toga se nađe podosta jer nakon njihove inspekcije, ledina ostaje relativno čista.

Šetajući polako prema izlazu, na trenutak zastajem kraj hrpe knjiga i još nekih drangulija. Ususret mi dolazi poznata 'faca s placa", čovjek kog znam bar dvadesetak godina i pamtim u nekim bitno boljim izdanjima. Naprimjer, kao visprenog šmekera akademske naobrazbe koji (uvjeril sam se) tečno govori nekoliko stranih jezika. Druželjubiv je i polemičan, a po klasifikaciji sajmišnih tipova, "knjiški moljac". Svojevremeno se kao gost pojavljival na nekim lokalnim telkama poput Z1. U međuvremenu su se ipak neke stvari dogodile, jer sad je to neki drugi čovjek. Vidno zapušten, s bar tridesetak kila viška, dva masna ruksaka na leđima i dvije velike vreće u rukama pomalo sliči na ovovjeku repliku Perillustrisa ac generosusa Cinteka iz istoimene pripovijetke K.Š. Đalskog. U faci pak zrezani Marks s dredloksima. To i sam naglašava.

Prešutno se pozdravljamo nakon čega se doslovno uvaljuje sred hrpe knjiga i krame i počinje svoju monodramu. Prebire po knjigama i uz podosta teatralnog sarkazma komentira naslove uz politikantske opaske.

- Ovaj fantastični bestseler "Staljin o Lenjinu" poklonit ću u emisiji "Dobro jutro, Srbijo" direkt Šešelju. Kaj to nebu senzacija? Marx uručuje Šešelju knjigu "Staljin o Lenjinu"! Ha, ha, ha!

- A ovu "Sve će to narod pomlatiti" mom prijatelju, srpskom patrijarhu.
Potom uzima neki prastari ex ju leksikon, nasumice otvara stranice i buba stihove od riječi koje mu prve nalete.

Uh totalno je zabrazdil, mislim si. Usput mu dodajem knjige koje mi se čine da bi ga mogle zanimati, a on sve to kompulzivno trpa u veliku plastičnu vreću.
U jednom trenutku pod prste mi dolazi neobičan fanzin. Vid' vraga, ni manje ni više nego "Vjesnik Djeda Mraza" iz 1966. btw. štampan u samo pet brojeva. Nisam imal pojma da je ovo postojalo. Vjesnik se čini zanimljivim, puno je rubrika, stripova (Reisingerov Štefek na prvoj strani), obećavajućih članaka.. Mokar je, ali to i nije neki problem, glavno da je uščuvan. Eto mi tema za Retro.

I tak ja pozdravim Marxa Cinteka s nekim gotovo pa oduševljenjem (malo mi za sriću triba) pa uz distorziranu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa', veselo krenem prema dugavskom busu. Do Ilice čitam Vjesnik D.M-a, potom ga pred Črnekom pažljivo motam u tuljac pa skrolam na mobitelu red vožnje linije 137.
Ulazim u bus i vrlo mi brzo postaje jasno da je tuljac ostal u onom prvom.

E jebi ga, navodno se bolje rodit bez one stvari neg bez sreće, ali opet si mislim, kaj bi tek bivši saborski zastupnik na to rekel?