A kao afrodizijak. Abeceda se nastavlja pojmom o kojem su ispisane stranice i stranice teksta, na svim jezicima svijeta. Otkada je svijeta i vijeka, plodnost, seks, požuda i želja su u samom centru ljudske pažnje. Samim time, logično je da se čitavo to vrijeme razmišljalo o različitim sastojcima koji utječu na povećanje libida, spolnu snagu i nagon. Jednako tako, ne čudi da su pretežno muškarci bili ti koji su s predanošću, koja je katkada znala graničiti s fanatizmom, istraživali i eksperimentirali na ovom polju. Nemam namjeru, niti sam dovoljno stručan, da bih ulazio u geneologiju ovog fenomena. Ograničiti ću se na nekoliko svojih razmišljanja o ovom pojmu, kojeg u svojoj abecedi života nikako nisam mogao zaobići. Pojednostavljeno bi afrodizijake mogli razvrstati u dvije osnovne skupine: prirodne i kemijske. Jednako tako, postoji i ona struja koja i mozak (odnosno maštu i razmišljanje) definira kao najjači afrodizijak, ali za mene je to već filozofska kategorija. Niz raznoraznih delicija, a i onih nešto svjetovnijih, navodno prilično utječe na ljudsku želju i raspoloženje. Znanstvenici su pisali o utjecaju određenih spojeva iz različitih namirnica na ljudsko tijelo, o otpušatnju što ti ja znam kojih hormona i sl. Od čuvenih kamenica (koje su izvrsne školjke i to je glavni razlog zašto ih volim), preko šparoga i artičoka, pa sve do banana(?!). Nemam pojma zbog čega se banane svrstavaju među afrodizijake. Možda zbog sugestivnog oblika? Ili jednostavno nikada nisam smlatio dovoljno banana odjednom da bih osjetio željeni efekt? Što se kemijskih afrodizijaka tiče, paleta proizvoda je šarolika... uostalom utipkajte u vašu omiljenu tražilicu bilo koji sex shop na zemaljskoj kugli i podrobno se informirajte o proizvodima koji se nalaze na tržištu. Nekada davno, kada sam i ja bio mlad, nije se toliko pisalo, iako se vjerojatno jednako znalo, o afrodizijacima. Štoviše postojao je jedan sinonim za sve kemijske afrodizijake, a to je tzv. španjolska mušica. Sve pripadnike mlađe generacije koji zamišljaju krilato stvorenje koje na neki mističan način raspaljuje strast i oduzima kontrolu upućujem na gore spomenutu omiljenu tražilicu. Doista ne znam odakle potječe ovaj pitoreskni naziv, niti zbog čega je baš Španjolska zaslužila takvu počast. Dakle, u to moje vrijeme među mladima je bila raširena fama da popularna mušica jednostavno raspameti osobu koja je konzumira i da je ista željna žestokog i maratonskog seksa. Naravno kemikalija je samo poticala skrivenu želju a nije ju umjetno stvarala (i dalje fama, naravno). Jednako tako španjolske se mušice moglo nabaviti samo u inozemstvu ili u rijektim erotskim trgovinama ili preko narudžbenica "specijaliziranih" časopisa. Naravno, ove potonje su bile (blago rečeno) upitne kvalitete, a ako niste imali sreće u vašoj bočici bezbojne tekućine nalazila se skupo plaćena voda. Pravi raj za P.T.Barnuma (o kojem će biti riječi kada se abeceda primakne slovu "P"). Naravno da spomenuta španjolsa mušica nije proizvodila ni približan učinak. Štoviše to je znalo i pisati na uputama (ako ste ih dobili uz bočicu). Ali to nije sprječavalo generacije školaraca da ih svim silama pokušavaju nabaviti. Maturante koji su putovali na "zapad" se žicalo da ih švercaju preko granice, o studentima da ne pričamo. Bilo je to vrijeme spolnog sazrijevanja uz duplerice Starta, a kasnije i čuveni slovenski Vruči Kaj, Debbie koja osvaja Dallas i pokojnog Johna Holmesa, te nezaobilazne španjolske mušice. Jedan seksualno nostalgični post, o nekim (ne baš toliko) davnim vremenima. Toliko dobrodošao predah od svih tih afera iz prošlog posta. MaoTze |
A kao ACAB. Prolazeći gradom sigurno ste naletjeli na zid na kojem se kočopere ova četiri slova. Ako ste se pitali što ACAB znači, odgovor slijedi - ACAB = All Cops Are Bastards! Mene ipak zanima ono dublje značenje ove univerzalne kratice. Upravo ono zbog čega se ova kratica sve češće ispisuje po zagrebačkim zidovima. U čitavoj Europi (osim Engleske, ali to je posebna priča) u tijeku je neviđena i bezrazložna represija prema nogometnim navijačima. Počevši s Hrvatskom i donošenjem famoznog "Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima" (poznatog i kao Zakon o navijačima), pa sve do cenzuriranja navijačkih transparenata u Italiji, o čemu je nedavno pisao mandrak. Kao odgovor na takvo ponašanje organa reda i na potpunu nezainteresiranost i ignoranciju vlasti navijači diljem Hrvatske, a naročito u Zagrebu, odlučili su uzvratiti udarac. Ne paljenjem policijskih vozila ili bacanjem molotoljevih koktela na policijske stanice (kakvima nas oni žele prikazati), nego pisanjem grafita kojima žele upozoriti javnost na ovaj problem. ACAB se tako uzdignuo na razinu simbola, navijačkog krika za slobodom. Prošla su vremena Zlatka Canjuge i Franje Tuđmana koji su slali policiju da brutalno mlati klince i oduzima im šalove i kape(!) s natpisom Dinamo. Iza sebe smo ostavili veremena verbalnog delikta, kada se išlo u buksu za pjesmu: "Ima jedan čovjek čudan...". Ili ipak nismo? Od novog Zagreba, Dubrave i Maksimira, preko Centra, Trešnjevke i Črnomerca, svuda se mogu vidjeti grafiti čija se poruka može sažeti u onu čuvenu parolu - Sloboda navijačima. Sloboda svima nama koji želimo otići na tribine i pogledati utakmicu, a pri tome izraziti svoje mišljenje o klubu, upravi, nogometnom savezu, politici, državi... Znate - ono što nam jamči Ustav Republike Hrvatske. Možda to vrijedi samo za šačicu odabranih koji kupuju satove i šminkaju se po Europama? Za dečke iz kvarta, kako se čini, stvari ostaju iste. To za mene znači ACAB. Ta četiri slova koja viču sa zidova i pokušavaju probuditi svijest. Ta četiri slova koja upozoravaju da su prošla vremena kada je država diktirala kako razmišljati i tko smije što govoriti. I na kraju da se vratim Englezima s početka ove priče. Da li ste znali da oni imaju poseban odsjek policije zadužen za sigurnost nogometnih utakmica. Njihov radni dan, kada se igra utakmica, počinje u 6 ujutro, iako je početak tekme tek u 16:00. Oni su profesionalci koji znaju svoj posao, koji kontaktiraju s navijačkim udrugama i znaju razlikovati nasilnika od navijača. Oni neće trepnuti kada netko pošalje Tonya Blaria u kurac, niti će krenuti u nalet ako se zaori pjesma koja vrijeđa policiju. Zašto? Jer su profesionalci koji znaju raditi svoj posao. Stoga gospodo murjaci, ohladite malo. Ako nam je ministar unutrašnjih poslova ridikul, na čiji se račun smije čitava država (a i šire) ne morate i vi biti takvi. Pokažite da nisu svi policajci bastards i da imate malo mozga i ljudskosti ispod kape, odnosno šljema. Jer u suprotnom niste ništa bolji od smiješnog i budalastog Jubitoa. Dapače, gori ste, jer on jadan nema pojma o životu, a vi se samo pravite glupi. ACAB! MaoTze P.S. Jučer je umro Edo Peročević, čuveni hrvatski glumac, kondukter Saperlot iz filma Vlak u snijegu. Neka ti je laka zemlja Edo. |