22.03.2009., nedjelja
Dan četvrti: okolica Hiroshime. Dio prvi: Kintai-kyo.
Sljedeće jutro smo se opet ukrcali u bus i krenuli u istraživanje okolice Hiroshime. Na putu smo prošli Hiroshima-jo (jo = dvorac), modernu repliku originala koji je, naravno, stradao u eksploziji. Put nas je vodio uz Nishiki-gawu, Brokatnu rijeku (gawa = kawa = rijeka), ugodno neuređene obale.  Pokraj gradića Iwakuni rijeku premošćuje slavni Kintai-kyo (kin = brokat, tai = pojas, kyo = most), Brokatni pojas na Brokatnoj rijeci, ponos kraja i turistička atrakcija još od kad je sagrađen.  Primijetite Iwakuni-jo na brdu iznad mosta...  Kintai-kyo je konstruiran tako da pruža otpor proporcionalan sili opterećenja, jer je feudalni gospodar želio sagraditi most kojeg rijeka neće moći odnijeti. Zahvaljujući takvoj građi most je uspješno odolijevao poplavama, ali u bijedi nakon Drugog svjetskog rata nije bio propisno održavan i napokon ga je sprala poplava nakon tajfuna 1950. Rekonstruiran je 1953, pri čemu su arhitekti zaključili da ni sami ne bi mogli napraviti bolju konstrukciju s tradicionalnim materijalima.  Kako za prelazak Kintai-kyo treba platiti ulaznicu/mostarinu (vrijedi za tamo i natrag), lokalno pučanstvo i vozila prelaze preko običnog mosta parsto metara uzvodno.  Kako je most i gradić jedno od popularnih japanskih turističkh odredišta (opet smo bili okruženi đačkim ekskurzijama) uređeno je priručno parkiralište za turističke autobuse na suhom dijelu korita Nishiki-gawe. Gdje se parkiraju za vrijeme kišne sezone, ne znam.  Ma koliko se činila neuređenom, ni Nishiki-gawa nije pošteđena arhitektonskih zahvata kao što su umjetni brzaci.  Za razliku od europskih mostova gdje lukovi prenose opterećenje ali je gornja površina ravna, japanski mostovi (pogotovo u feudalno vrijeme kad se upotreba kola obeshrabrivala) su jednako povijeni i na gornjem dijelu, što čini njihov prelazak zanimljivim iskustvom.  Iwakuni je samurajski gradić, središte istoimene feudalne pokrajine čiji je prvi gospodar bio Hiroie Kikkawa koji je to postao 1600. i čijom se zaslugom od početnog prinosa od 30 000 koku razvila do bogatstva od 100 000 koku (bala riže, standardno mjerilo bogatstva feudalnog Japana). Nije ni čudo da je Kikkawa zavrijedio spomenik, iako moderni. ;)  U gradiću je ostalo nekoliko starih samurajskih rezidencija, ali nisu sve u najboljem stanju...  ...no svejedno njihova dvorišta mame obećanjima tajni. Nažalost, kako sam bila s grupom nisam imala vremena za skitnju (ah, navikla sam se na usamljeno skitanje).  Jedno od slikovitijih japanskih stabala, koje sam prozvala čempresima a u međuvremenu doznala da su smreke.  Središnji gradski park (s prilično impresivnom i ugodno svježom fontanom) uređen je na mjestu bivše rezidencije gospodara Kikkawa.  Shirayamahime-jinja, šintoistički hram u daljini do kojeg, na svoju stalnu frustraciju, nisam stigla doći. Uzevši u obzir koliko smo se čekali u podnožju žičare, trebala sam poslušati svoj instinkt i trknuti do njega. Tsk.  I lokalni budistički hram...  Do vrha brda i dvorca na njemu išli smo vrlo nakrcanom uspinjačom, a zatim smo do dvorca produžili duljim, ali slikovitijim putem.  I japanske su šume zapaljive ljeti.  Ma koliko staza djelovala lijepo divlje, skoro svako stablo ima botaničku oznaku, kao u vrtu...  Uspon do samog dvorca nije bio baš mačji kašalj.  |