15.03.2009., nedjelja
Dan drugi: Kyoto. Dio četvrti, Kiyomizu-dera.
Sad nas je obilazak vodio do možda najljepšeg od svih hramova u Kyotu, Kiyomizu-dera, Hrama bistre vode (kiyo = čist, mizu = voda, dera = tera = hram). Pri tom smo prešli široku Kamo-gawu (gawa = kawa = rijeka), koja je nekoć tekla raznim bojama kad je posao bojača svile cvao na njezinim obalama. Nad njom su kružile grabljivice, orlovi ili sokolovi. Kasnije ću ih se nagledati drugdje po Japanu, ali tad su mi bili iznenađenje. Blizu Kiyomizu-dere smo stali u obližnjem restoranu koji poslužuje tipično kyotsku kuhinju gdje su sva jela od tofua: kuhani tofu, pečeni tofu, hladni tofu... Da jelo bude zanimljivije jedan od priloga je tempura od povrća (povrće u tijestu zaprženo u ulju, jako fino): balančane, japanske tikve, slatki krumpiri. Za neidentificirani šupljikavi komad koji se doimao kao repa doznala sam od Nga da je plod lotusa. Na vašu žalost ne fotografiram svoje ručkove, ali ovaj put imam sliku zahvaljujući Nakajimi: Uspon do Kiyomizu-dere posut je suvenirnicama i restorančićima, pravim zamkama za turiste, ali sugerirano nam je da šopingiramo na povratku (znali su da inače do hrama nikad ne bismo ni došli).  Zaposlenice restorana uz uličicu odjevene su u kimona i shodno vrlo slikovite. Rado poziraju turistima, i s njima...  Nakon uspona strmom uličicom slijedio je nemali broj stepenica, i sve nam je teže bilo držati ritam s našom krivonogom ali hitrom vodičicom koja je marširala uz njih kao da to radi svaki dan... što vjerojatno i radi.   Vodičica nosi zastavicu... Prednji dio kompleksa sastoji se od neobično šarenih zgrada, a pogotovo kričave su friško obnovljene među njima. No starije/dublje zgrade u kompleksu su ugodno crno-bijele, kako tradicionalna japanska kombinacija lakiranog drveta i bijele žbuke/papira nalaže.  Novoobnovljene šare na gredama podsjetile su me ukrase Indijanaca zapadne obale sjeverne Amerike. Tu me je prvi put počela kopkati teorija o zajedničkom porijeklu Japanaca i Indijanaca. ;)  Jednom kad se uđe u crno-bijeli dio kompleksa, Kiyomizu-dera postaje pravi romantični planinski hram, okružen zelenilom i sa spektakularnim pogledima. Šteta samo što je vrijeme bilo mutno, kakvo već u Japanu jest.  Izgleda da su nekoć i ove krasne jednobojne zgrade blistale u šarenilu i kiču kričavih boja. Bljek. ;)  Glavna zgrada svakako je ona na 12-metarskoj terasi, s koje pucaju najljepši pogledi na ostatak hrama i grad. Kažu da ako iskreni vjernik skoči s te terase u podnožje ispunit će mu se želja i neće se ozlijediti. Čak ima i stepeničica da se entuzijasti lakše prebace preko ograde. Usprkos tome, nitko nije skakao dok smo mi bili tamo...  Pogled na Kyoto, iz kojeg strši Kyotski toranj po kojemu je uvijek lako naći kolodvor.  Dok sam ja slikavala lijepe poglede s terase sporedne zgrade, Nakajima je snimao nas...  Očito je imao bolji zum od mene, eh... S lijeva na desno Solange, dvije Jelene i Chyngyz.  Druga Jelena nekako je završila u grupnom slikavanju s 6 ukimonjenih Japanki, na tešku zavist kolega stipendista koji bi se rado vidjeli na njezinom mjestu.  Staro drvo hramskog stupa. Što'š ljepše?  Dalje nas je put vodio kroz šumovite obronke do pagode u šumi i onda nizbrdo do podnožja spomenute 12-metarske terase. Šarmantna i derutna šumska pagodica...  Pogled na hramski kompleks podno pagodice, možda vrjedniji uspona od same pagodice.  Šintoistički oltarić posvećen rižobogu Inariju (lisice mi ga odaju sada, iako tada još to nisam znala).  Uz put su posuti mali jizo, kao pravi zaštitnici putnika.  Nosači 12-metarske terase.  U blizini podnožja terase je i izvor po kojemu je hram dobio naziv. Tko pije od te vode bit će blagoslovljen i sretan. Kako sam već blagoslovljena, preskočila sam čekanje u redu i umjesto toga zjakala naokolo i fotografirala druge kako piju.  Kao pravi turisti, moji kolege stipendisti su dali novce za posebnu čašu u koju će točiti vodu, ne primjećujući da već postoje zaimače (iliti posude s dugom ručkom, kako vam drago) koje dosežu do mlaza i iz kojih se može ispiti voda. Spuštajući se opskrbili smo se pokojim suvenirom i jedva se svi skupili na vrijeme da krenemo do posljednje postaje. Još fotografija na Photobucketu. |