02.03.2009., ponedjeljak
Godišnji, dan sedmi. Hachinohe, najsjevernije odredište.
Posljednji dan godišnjeg otišla sam do trenutačnog terminala Tohoku shinkansena, Hachinohe u prefekturi Aomori. Nekoć je Aomori bio pokrajina suma, jer je mnogo seljačke i ribarske djece bježalo od teškog života na sjeveru postajući sumo hrvači. No vjerojatno do Hachinohe nikad ne bih došla da tamo ne živi Yuko, rođena Aomorka i moja internet poznanica (zahvaljujući sumu, naravno). Hachinohe sam po sebi nije pretjerano zanimljiv grad, ali na kolodvoru ima spektakularna festivalska kola. A i pacifička obala tog lučkog grada je impresivna, pomalo me je podsjećala na irsku/škotsku obalu.    Kao dobra domaćica, Yuko me provela najljepšim dijelovima grada, uključujući vidikovac na mjestu bivše obalne utvrde...  ...i lokalno šinto svetištance na hridi, poznato po obilju galebova koji se tamo okupljaju dijelom i zato što ih vjernici hrane.  Okolica i hram su stoga prilično zasrani, ali bili su pristojni prema gošći i nisu nas gađali. Zato ih je gradska plaža bila puna...  Sve u svemu tokom ovih 7 dana prošla sam 2900 kilometara, od toga 2650 km shinkansenom, potrošila preko 72000 jena (3600 kuna) samo na prijevoz, i ukupno putovala preko 19 sati (ne računajući čekanja). Ali vrijedilo je, Tohoku svakako vrijedi vidjeti, i to ne samo radi slavnih atrakcija kao što su Matsushima i Chuson-ji... To je drukčiji Japan, mnogo ljudskiji i ugodniji od nakrcanih južnijih krajeva, s jeftinim voćem i zelenilom u gradovima... Preporučam svakom posjetitelju Japana da se barem na par dana makne s utabane rute Tokyo-Kyoto u zabačenije krajeve Japana. |