06.01.2009., utorak
Hida, dio sedmi: po hramovima Takayame
Kokubun-ji (ji = hram) ne spada među impresivnije budističke hramove, ali je najznačajniji hram u Takayami s lijepom pagodom i prastarim stablom ginka (nisu samo šintoistički hramovi pretplaćeni na sveta stabla).  Molitva/proricanje (o-mikuji, papirić s proricanjem sudbine koji se izvlači iz kutije i treba privezati blizu hrama uz molitvu da bi se ispunio - isto zapravo šintoistički običaj) zavezano za obližnji grm kad već nije bilo mjesta na uobičajenom stalku.  Jizo u kabanici.  Ne znam što predstavljaju ove kockice od papira, ali baš su zgodne.  Najpitomije mačke koje sam vidjela u Japanu žive oko budističkih i šintoističkih hramova...  Podno jednog od bregova (Higashiyama, istočno brdo, baš kao u Kyotu) prostire se pješačka staza uz i kroz niz malih budističkih hramova nanizanih s istočne strane ceste koji završava podno istog onog brijega s parkom i ruševinom dvorca. Obišla sam ih sve u jednoj večernjoj šetnji... Mislila sam da je budistički svećenik u punoj opremi na biciklu jedino što može biti zanimljivije od budističkog svećenika u punoj opremi na vespi...  ...dok nisam vidjela ovoga.  Još jedan od impozantnijih budističkih hramova je Betsu-in, no mene je fascinirao samo grb na lampionu pred ulazom, isti kao onaj Ura-Yagyu porodice iz sage o Usamljenom vuku:  Golemi torii na obali rijeke predvorje je šintoističkog hrama Sakurayama Hachimangu, a do njega vodi Miyamae-bashi (doslovno Most pred hramom) s odmorištem na sredini.     I ovaj je hram nekoć imao božanskog konja, što osim spomenika konju svjedoče i zavjetne slike s motivom konja u okviru hrama.   Ali ima i zavjetnih slika s drugim motivima...     Više nego hramove vrijedi vidjeti Takayama jinyu. Jinya je zgrada gradsko poglavarstva, u kojoj je u Edo razdoblju bila smještena gradska administracija, financijska uprava, te policija, zatvor i sud. Ova u Takayami jedina je preostala upravna zgrada u Japanu iz doba šogunata, jer je (najvjerojatnije zbog manjka sredstava za modernizaciju) ostala u aktivnoj upotrebi i nakon Meiji restauracije čak do 1969! Ako imate vremena posjetiti samo jednu atrakciju Takayame, jinya je svakako ta.  Kao svaka klasična japanska zgrada, i ova je labirint prostorija povezanih natkrivenim hodnicima i s brojnim unutarnjim dvorištima i vrtovima.    Da se nalazi u planinama vidi se po natkrivenoj verandi koja se izvana može zatvoriti zaslonima za zaštitu od nemilosrdne planinske zime.  Ukrasni poklopci preko čavala su također jedinstveni, u obliku zeca.  Ognjište da si državni službenici mogu spremiti gablec, ili barem čaj.  A da su Japanci oduvijek radili po cijele dane svjedoče i spavaonice za činovnike smještene uz uredske prostorije, i jedva dovoljno velike da se prostre par futona (madraca).  Inače su svi uredi i prostoriji u zgradi tzv. tatami sobe, s podom od pletene slame. Naravno, postoje iznimke, kao što je kupaonica...  ...ili kuhinja.  Čemu tolika kuhinja? Pa gradski upravitelj je s obitelji živio u jinyi... Najljepši dijelovi zgrade, s pogledom na najljepši vrt, upravo su stambeni prostori za njega i suprugu mu.  Spomenuh zatvor. U nekadašnjem (natkrivenom) dvorištu za ispitivanje i suđenje uhapšenicima izloženi su instrumenti pravde, kao što je košara za prijenos zatvorenika i inventivni načini mučenja.  Slika govori više od 1000 riječi...  (jedna kamenčuga - 40 kila!) Obilazak jinye završava u skladištima (naravno da ne možete birati vlastitu putanju, u japanskim muzejima i povijesnim zgradama gotovo uvijek imate preporučenu rutu koje se treba držati), u kojima su izložene rekonstrukcije bala riže, kojima se nekoć plaćao porez.  U dvorištu, van glavne zgrade da ih eventualni požar ne zahvati, glinena su spremišta u kojima je bila pohranjena arhiva.  Zadnji pogled na jinyu...  Još slika na Photobucketu. |