21.11.2008., petak
Kamakura, dan drugi. Dio drugi: planinarenje
Bilo je predfestivalsko vrijeme, i ulicama su prolazili kamioni s glazbenicima i festanjulima koji su reklamirali nadolazeći festival koji se održava u Tsurugaoka Hachimangu hramu.  Spomenuh već planinarsko-hodačku stazu koja vodi od Velikog Bude do Sjeverne Kamakure i hrama Jochi-ji. Danas sam se uputila njome, a predamnom je išao planinar i po. :)  Staza je mjestimice bila dosta gadna, strma... Povremeno sam zažalila što sam krenula njome u ovom smjeru, a onda sam se sjetila da bi to bile još strmije nizbrdice, i da mi vjerojatno ne ginu slične na spuštanju kod Jochi-ji. Šetnja je inače bila ugodna, kombinacija sljemenskih staza i lokrumske vrućine.   Kao Sljeme i Lokrum, i brdašca oko Kamakure su šumski rezervat, kako kaže znakić.  Oko dvije trećine puta je odmorište i odvojak nizbrdo do svetišta Benzaiten, poznatije kao Benten (koja je budistička svetica na crno, dok joj je glavno zanimanje šintoističke boginje blagostanja i umjetnosti). Ovo je svetište Zeniarai Benzaiten, gdje se na izvoru peru novci (zeni = novčić, arai = pranje) da bi se umnožili. Masovno su se prale najveće novčanice od 10000 jena, pretpostavljam s logikom da veće ulaganje nosi veći povrat. Nevjernik kakav jesam, nisam oprala ni zeni. Smještaj svetišta je spektakularan - u grotu do kojeg se dolazi kroz tunel urezan u stijeni... Neka slike same govore.      Zeniarai jedno je od rijetkih šintoističkih svetišta koje odiše tamjanom kakav se obično pali po budističkim hramovima. Atmosfera je bila gotovo zagušljiva od dima...  Natrag uzbrdo do staze i odmorišta, gdje jedna mačka besramno žica hranu i prezire one koji joj nemaju ništa dati.  Staza ovdje postaje civiliziranija i zadire natrag u grad...   (ne mogu im zamjeriti) Ima još znakova protiv zagađivača, kao dokaz i da su prethodne generacije Japanaca zagađivale okoliš:  A taman kad sam pomislila da je najgori dio staze gotov...  Bogovi su pali na tjeme! Otkad nema staklenih boca Cole.  Zadnji hram na rasporedu u Kamakuri - Sugimoto-dera, jedan od onih sitnih starinskih hramova na vrhu vlastite padine, i navodno najstariji u Kamakuri.   Pobočno šintoističko svetište, bez kojega nijedan pošteni budistički hram ne može.   Na kraju sam za oproštaj od Kamakure još jednom svratila do Tsurugaoka Hachimangu, u kojem je sada bila prilična gužva zbog prefestivalske atmosfere.   |