17.11.2008., ponedjeljak
Kamakura, dan prvi. Dio prvi: od hrama do hrama
|
Kamakura je još jedan od onih nekoć slavnih gradića koji sad žive od turista koji dolaze posjetiti ostatke te slave. Smještena na obroncima brda koji se spuštaju do Pacifika, Kamakura je danas praktički jedno od predgrađa Yokohame, koja je pak praktički dio Tokya (od tokijskog kolodvora do Yokohame pola sata, od Yokohame do Kamakure pola sata). Tako sam rujanski veliki vikend (državni praznik u ponedjeljak je sjajan izum) potrošila na izlet u Kamakuru i Yokohamu, uz jednodnevni skok do Tokya na malo suma. Kamakura je bila prijestolnica istoimenog šogunata, kojeg je nakon pobjede nad suparničkim Taira klanom osnovao Minamoto Yoritomo i koji je potrajao kroz cijelo 13. stoljeće... Kamakura je odabrana jer je bila daleko od utjecaja kyotskog dvora, baš kao što su nekoliko stoljeća kasnije Tokugawe za svoju prijestolnicu odabrale jednako daleko i nepoznato mjestance Edo, današnji Tokyo. Kamakurina glavna atrakcija je Veliki Buda, ali kako nije u centru grada, nisam do njega došla prvi dan. Prvo sam svratila do najbliže atrakcije - Tsurugaoka Hachimangu (gu = šintoistički hram). Ovaj hram Hachimanu u kvartu Tsurugaoka najveći je šintoistički hram u Kamakuri.  A možda najspektakularniji dio hrama su jezera lotusa...  ...na koje, naravno, Japanci bacaju novčiće.  Hramski kompleks smješten je na šumovitim obroncima, što uvijek pomaže šarmu.  Hramska riznica bogata je kipovima od kojih su najimpresivniji 12 nebeskih generala sa staklenim i vrlo živim očima (nažalost je slika ispala mutež).  Malo neobično, zar ne, budistički kipovi u šintoističkom hramu? Takav je Japan... Starinske zvjerčice čuvari me uvijek razvesele (u pozadini veliko, staro pa dakle i sveto stablo ginka).  Na jednom od obronaka je hramčić rižobogu Inariju (kojega čuvaju lisice), i kakve sam u međuvremenu naučila prepoznavati po hodnicima od torii.  Golubovi su Hachimanovi, pa ih možda zato toliko ima u hramu... a pomaže i što ih posjetitelji hrane.  Kamakura je inače prilično gospodski gradić, s luksuznim privatnim kućama i lijepim vrtovima.  Osim po Velikom Budi, Kamakura je poznata po brojnim budističkim hramovima, skoro da se može mjeriti s Kyotom po načičkanosti. Krenula sam od Hachimangua prema sjeveru i željezničkoj postaji Kita-Kamakura (Sjeverna Kamakura, kita = sjever), svraćajući usput u hramove... prvi na putu bio je Kencho-ji (ji = budistički hram), sa svojim impresivnim Sanmon vratima (san = planina, mon = vrata).  Hram je osnućem star, ali je gorio dovoljno puta da većina hrama potječe iz 19. stoljeća. Najstarije drvene strukture u hramu su tako 700-godišnja stabla smreke (vrsta koju sam dosad proglašavala čempresima, ali otkad se razumijem u botaniku?) čije je sjeme navodno iz Kine donio sam osnivač hrama.  (u pozadini proviruje Butsuden, dvorana s kipom Bude, Butsu = Buda, den = dvorana) Tako da nema ni spektakularne budističke skulpture (koju sam dosad počela cijeniti), samo uvijek zanimljivi kip asketskog Shakyamuni (Siddartha) Bude.  Kao svaki pošteni hram, i ovaj ima (zen) vrt, koji nije kameni ali je jednako teško shvatljiv. Zato su na stražnjoj verandi hrama postavljene klupice da bi ga se moglo kontemplirati u miru.  U duhu suživota budističkih i šintoističkih hramova, kad prođete kroz Kencho-ji i nastavite zavojitom stazicom uzbrdo, doći ćete do šintoističkog hramića Hansobo kojeg ne samo da brane impresivne zvjerčice...  ...nego i tengu!  Tengu su jedna od neobičnijih bića šinotističke mitologije, leteći mrzovoljni ratnici/redovnici s kljunovima ili (kad se prikazuju u ljudskijem obliku) iznimno dugim nosevima. Donekle slično kentaurima u staroj Grčkoj, tengu su podučavali legendarne junake ratničkim vještinama.   Nakon dugotrajnog uspona, malo sam predahnula i za vaš užitak snimila koju minutu šintoističkog napjeva i zavjetne/molitvene pločice na ulazu u hram. I opet me podsjeća na indijanske ritualne napjeve... Od Hansobo vodi jedna od dvije planinarsko-pješačke staze u Kamakuri, s koje se, u dobar dan, može vidjeti - Fuji. Kako je vrijeme bilo toliko mutno da su se jedva vidjela brda s druge strane grada, nisam se uputila u planinarenje. Dobri dani za gledanje Fuji su vjerojatno tek u zimu, kad je snimljena i ova fotografija, koja za utjehu namjernicima visi na odmorištu.  Skalini do još jednog šintoističkog hramića u sklopu Kencho-ji (do ovog mi se pak nije dalo).  Obilazak hramova nastavlja se u idućem blogu. Još slika može se naći na Photobucketu... |