Zlatno predvečerje

20.07.2008., nedjelja

Filmaši i fotografi zovu ga "zlatni sat" - kasno popodne kad je sunce nisko i uljepšava sve što takne svojim zlatnim svjetlom. Nije svako popodne zlatno, ali bude ih kad samo pogledate kroz prozor i zaželite biti vani. E, jedno takvo popodne me sačekalo kad sam izlazila iz faksa, pa sam samo istovarila laptop, zgrabila fotić i krenula u šetnju.

Spominjano rižino polje blizu moje zgrade...

Navečer se skrivene u njemu raskrekeću žabe.

Kad ga tako slikam djeluje kao da je usred nekog sela, pa ga evo u kontekstu.

Ukrasni crijep s likom Ebisua, šintoističkog božanstva ribara, pa obilja, pa sreće.

Odvodni kanal jarka oko Nisanzai tumula.

Gospođe u šetnji nasipom oko jarka.

Vidim da sam uhvatila i jedno vretence, nikako nisu htjela mirovati dovoljno dugo da ih snimim izbliza. Pogolema su, iz nekog razloga su (neki) japanski kukci veći od naših. A ja mislila da su otočne vrste u prosjeku manje od svojih kontinentalnih rođaka...

Nasip uz jarak.

Tumul i jarak.

Nemojte se zavaravati - voda u jarku izgleda plavo samo zato što odražava nebo.

S nasipa.

Cvijeće neko veliko.

Bicikl ostavljen u travi.

Podno nasipa (gdje god u gradu ima mrca zelenila, gazde šeću svoje pse, bio to parkić oko tumula ili lokalni hram).

Oblaci.

Još neidentificiranog cvijeća

Ulaz u tumul.

Sumračna polovica tumula.

Svratila sam i na kampus (5 minuta od stana, sjećate se). Zgrada "mog" faksa:

Jezerce iza fakultetske zgrade, u kojem se ogleda drugi kraj kampusa.

Trska u jezeru.

Šetajući oko jezera uočila sam budućeg cvrčka kako se penje na stablo na kojem će se, pretpostavljam, iščahuriti kao punokrvni cvrčak. I on je veći od svojih dubrovačkih rođaka.

Već tjednima ovdje cvrčci cvrče na sve glase, a naišla sam i na par praznih čahura... Čekala sam ga oko pola sata, ali nije se htio početi presvlačiti u javnosti. Razumijem ga. Možda čeka noć?