Počela sam se vraćati prema središtu mjesta, i mimoišla jedno šinto svetište koje izgleda služi kao parkiralište. Barem ima zgodni torii...
Seiryo-ji ponovno pati od šljunkaste sumornosti, ali barem ima rascvalu trešnju da razbije monotoniju.
Voljela bih da znam tko je:
Dok sam se šetuckala po dvorištu Seiryo-ji, privukli su me bubnjevi. Što sam zatekla nego predstavu (ne znam ni je li kabuki ili no) u kojoj pauk napada zaspalog samuraja. Nisam je odgledala do kraja, ali su specijalni efekti kad pauk baca paučinu na samuraja fantastični! A nije loš ni pauk kad nestane s pozornice skačući jedan kat niže... Pauka se prepozna po mreži na kimonu.
Samuraj u paučini, pauk pobjegao.
U hramu ima i lijepih starih drvenih zgrada:
A ni ulazno/izlazna vrata nisu loša.
Taman kad pomislim da sam shvatila hramove - zbunjujuća kapelica sa zbunjujućim kipovima:
Do sad su mi noge već otpadale, pa sam na tren bila u napasti unajmiti rikšu. Ima ih hrpa, i istovremeno služe kao vodiči. Pošto pola vremena vuku rikšu uzbrdo, divim se njihovoj kondiciji.
A i obući – ne vidi se, ali riječ je o kombinaciji debele crne bječve s odvojenim palcem i gumenog rebrastog đona (i on s odvojenim palcem). Kombinacija praktičnog i tradicionalnog, izgleda da su popularne i za razne druge terenske radnike jer se mogu kupiti u dućanu s alatom i opremom za kampiranje. U napasti sam da nabavim par, ali ne znam kad bih ih nosila.
Tako slatki...
Zadnji hram koji sam obišla je možda i najslavniji, zen hram Tenryu-ji (hram nebeskog zmaja), sagrađen na mjestu bivše vile cara Go-Daiga (koja je pak sagrađena na mjestu prvog ikad zen-hrama u Japanu), gdje je svećenik sanjao zmaja koji se diže iz rijeke i protumačio to kao nemiran duh pokojnog cara. Go-Daigo je onaj isti car koji je poslao Kusonokija u izgubljenu bitku. Svrgnuo je Kamakura šogunat ali njega je svrgnuo Ashikaga čime je počeo novi šogunat... nije ni čudo da je bio nemiran.
Kao i većina japanskih hramova, svetišta i dvoraca, Tenryu-ji je gorio nekoliko puta, tako da je sadašnji hram iz Meiji razdoblja (restauracija carstva u drugoj polovici 19. stoljeća). Ali iza njega je jedan od najstarijih vrtova u Japanu, iz 14. stoljeća, i proglašen svjetskom kulturnom baštinom. Zato je ulaz u hram 100 jena, a u vrt 600. :)
Ulica do Tenryu-ji je praktički preko puta tramvajske stanice, a uz nju ima još nekoliko hramića, svetišta i vrtova.
Quo Vadis na japanski.
Ne znam uzgajaju li ovu žabokrečinu namjerno, ali ne bi me čudilo.
Zavjetne pločice s molitvama ili zahvalama.
Sivih čaplji po Osaki i Kyotu ima k'o golubova.
Napokon, Tenryu-ji! Pola sata prije zatvaranja, ali što se tu može. Brzinski obilazak već pomalo sumračnog vrta ipak je vrijedio ulaznice, vrt je krasan.
Gle! Japanska dunja! :)
Chaenomeles speciosa, a Englezi je zovu Kineska cvatuća dunja. Kako to znam? Uz svako stabalce ima ploča s natpisom:
Lijepo piše: boke, iz porodice ruža. A poslije sam u riječniku našala latinsko i englesko ime...
Genpei tužna breskva (isto kao tužna vrba – obješene grane).
Zašto genpei? Primijetite kako na istom stablu svatu bijeli i crveni cvjetovi (kako su jasno razgraničeni, pretpostavljam da su crveno-cvatuće grane nakalemljene). A bijela i crvena bile su boje Genji i Heike klanova (tj. Minamoto i Taira) čije je međusobno ratovanje prešlo u priču, pa je i to razdoblje dobilo ime po njima: Genhei -> Genpei. Crvena i bijela ostale su boje suprotstavljenih momčadi u raznim natjecanjima...
Jedino što mi je malo pokvarilo dojam bili su drveni trupci od – betona.
Svejedno sam bacila koji jen (doslovno, kovanice od jena) gađajući pliticu pred velikom žabom u jezercu, kao znak nakane da se vratim (na japanskom žaba se kaže kaeru, jednako kao i glagol vratiti se).
I divila se bočnim žabama, koje kao da su izašle iz dućana s vrtnom opremom (a vjerojatno i jesu).
Uz zgradu je bio klasični japanski vrt, s jezercem punim velikih šarana, koi.
Možete pogledati i ne pretjerano uzbudljivi hi-res filmić koija kako plivaju naokolo:
(na tablama piše Zabranjen pristup)...
Ako ne mogu ja na verandu, može moj fotić!
Zatvaranje! Zatvaranje!
Moj prvi budistički svećenik! ;) U ruci drži drvene udaraljke da nam privuče pozornost.
Oh, da, nisam vam pokazala sami hram:
Već je padao mrak, vrijeme za povratak u Osaku. U Arashiyami ima i željeznička stanica pa sam mogla ravno na vlak. Pokraj kolodvora:
Torokko je vlak/uspinjača koji do Arashiyame vozi kroz ona krasna brda... idući put.