12.05.2008., ponedjeljak
Kyoto, prvi put. Dio drugi: Arashiyama uzbrdo
Gužva na izlazu sa stanice u Arashiyami je bila prava japanska – čovjek do čovjeka. Iako je već prolazilo, još uvijek je bilo doba trešnjinog cvijeta, pa je pola Kyota nagrnulo na Arashiyamu i obale Oi-gawe koja tu postaje Katsura-gawa (kawa/gawa = rijeka) diviti se ocvalim trešnjama i jesti, naravno. Glavna cesta ravno sa stanice vodi do Togetsu-kyou mosta (kyou = most) i parka na Nakanoshimi (shima = otok).  Sic transit: ocvale trešnje.  Što nije spriječilo neke da se urede za izlazak:   Osim velike koncentracije Japanaca i štandova s hranom na Nakanoshimi i mostu nije bilo previše zanimljivo, pa sam se uputila uz obalu prema pustijim krajevima. Po rijeci su čamci prevozili turiste, što ovaj put nisam iskoristila.  Kameyama park na brdašcu (yama, ne) uz rijeku je pravo utočište od gužve, s pustim stazicama (uzbrdo, puf paf) i krasnim pogledima na kanjon rijeke i okolna brda.   A na sjeveru se na park nastavlja bambusova šuma. Zvuči bezazleno ovako kad se napiše, to treba vidjeti. Bambusi rastu i 20-ak metara visoko, gusto jedan do drugoga, a starija debla poprimaju sivkasti ton... U gomili su veličanstveni, mračni i svježi. Samo zbog šume se isplati potegnuti do Arashiyame!   Nisam jedina bila očarana njima.  Iza bambusove šume bilo je jezerce, a uz njega slijepi putić na kraju kojega je čučalo malecno šintoističko svetište (ne vidi se od kombija, he he).  Neimpresionirana hramom, otišla sam vidjeti na što sliči svetište... i zatekla ovo:  Čekale su čuvara/svećenika da ih nahrani, i muvale se pred kućicom kako samo uhranjene mačke koje čekaju objed znaju.  Jedna se čak dala maziti (mačke u Sakaiju su prilično paranoične i bježe od mene). A druga je pristojno pozirala ispod torii:  Ah, da, svetište:  Uz jezerce su u busiji čekali pticolovci:  Osvježena promjenom, imala sam energije za nekoliko budističkih hramova, smještenih na obroncima Arashiyame (opet penjanje uz stazice, puf paf). Hramske zgrade više-manje, ovdje je barem teren hrama zelen i ugodan za šetnju. Pa idemo redom... Jojakko-ji. Na ulazu su mi vrlo uslužno tutnuli letak na japanskom, iako sam kartu kupila na engleskom...  Groblje koje izgleda kao mali grad – i tu Japanci imaju manjak prostora.  Mislim da je ovo stalak za privremene nadgrobne spomenike:  Volim japanska zvona...  S vrha Jojakko-ji puca pogled na Kyoto – primijetite toranj nad kolodvorom.  Odmorište uz japanski vrt...  I karakteristična pagoda.  Uz vodopadić bio je ovaj mali buda zatrpan kovanicama, i još manji buda nacrtan na oblutku do njega. Mislim da je to Jizo buda, zaštitnik putnika i koječega drugoga.  Gio-ji, vrlo skroman hram koji je služio kao samostan za redovnice, nazvan po svetici iz Heian razdoblja (oko 13. stoljeća)  Latice trešanja po mahovini... Vrlo... japanski.   Gio-ji je spokojan hramić, daleko od gužve središta Arashiyame, i prvi budistički hram koji mi se svidio, vjerojatno upravo zbog svoje jednostavnosti: jedna zgrada, vrt, i ograda od pruća.   I bambusi! S kamelijama.  Nastavak u idućem postu. Ostale fotografije možete (kao i dosad) naći na Photobucketu |