10.05.2008., subota
Kyoto, prvi put. Dio prvi: Nishi Hongan-ji
|
Da ne budem besposlena vikendima, svaki put nastojim potegnuti negdje. A Kyoto je blizu (po' sata lokalnim vlakom od osačkog kolodvora) i cvijet kulture Japana (kako je lijepo sročila ona davna izložba u sadašnjim Klovićevim dvorima). Tako da sam svoju drugu subotu u Japanu otputovala u Kyoto. Kako sam znala da Matsumae zaklada sprema četverodnevni izlet svojim stipendistima koji uključuje i Kyoto, za svoj prvi posjet Kyotu odabrala sam manje udarnu atrakcije. Kyoto je, naime, okružen brdima. S istoka je Higashiyama (Istočno brdo, yama = planina ali ovo su ipak brda), sa slavnim hramom čiste vode Kiyomizu-dera (tera/dera = hram) te Sanjusangendo hramom u kojemu stoji 1001 kip Kannon. Na sjeveru među obroncima brda Okitayama (Veliko sjeverno brdo) leži park s Kinkaku-ji (Zlatnim paviljonom) i zen-budistički hram Ryoan-ji (ji = hram, isto se piše kao tera) sa slavnim zen kamenim vrtom. A na zapadu se pruža brdo Arashiyama (za divno čudo, ne Zapadna već Olujna planina) s povećom koncentracijom hramova i svetišta i na glasu kao ugodan kraj. Te se zaputih tamo. Kyotski kolodvor je usred grada, nov, moderan i golem. Nije se teško izgubiti u njegovim razinama, pogotovo kad tražiš turistički centar da iskamčiš besplatnu kartu Kyota. Srećom, tu je putokaz. ;)  (Mislim da ima neki Tezuka Pro ili općenito manga muzej bilo u samom kolodvoru ili u blizini... Provjerit ću jednom.) Prvi dojam Kyota kad sam napokon našla izlaz iz kolodvora bio je prilično jadan. Zgradurine baš kao i u Tokyu i Osaki... Ali srećom me je Lonely Planet vodič upozorio da se ne dam zavarati i da se zaputim u otkrivanje skrivenih šarmantnih zakutaka starog Kyota koji još preživljavaju. I doista, kako nije zbomban do temelja tokom rata, još ima starinskih tijesnih uličica u kojima se ni dva bicikla ne mogu mimoići, drvenih kuća koje kao da su glumile u ranim Kurosawinim filmovima, i dvorišta skrivenih iza zidova.   Oh, ima i toranj na kolodvoru da olakša orijentaciju. ;)  Na putu od kolodvora do tramvaja za Arashiyamu prošla sam pokraj (pa i kroz) budistički hram Nishi Hongan-ji, sjedište Jodo Shin-shu sekte budizma.  (U međuvremenu sam malo čitala o raznim podvrstama Buda i budizama i njihovoj ikonografiji. Ukratko, Jodo budizam štuje Amidu budu koji spašava ljude koji se poslije smrti ponovno reinkarniraju u njegovom nezemaljskom kraljevstvu Jodo - nekoj vrsti raja. Tamo u miru mogu postizati prosvjetljenje kroz daljnje reinkarnacije bez paćenja s mukama ovog svijeta... Najveća budistička sekta u Japanu, navodno, a Shin-shu joj je valjda podvrsta.) Sagradio ga je Toyotomi Hideyoshi (jedan od trojice vojskovođa koji su se borili za svevlađe nad Japanom na prijelazu 16. u 17. stoljeće, a konačni pobjednik bio je Tokugawa Ieyasu od istoimenog šogunata) a 10-ak godina kasnije Tokugawa mu je sagradio takmaca malo istočnije da podijelom razbije moć Shin-shu sekte (koja očito ima i podsekte, avaj). Takmac se zove Higashi Hongan-ji (istočni) a ovaj se onda prozvao Nishi (zapadni). To je bio moj prvi susret s budističkim hramom, pa nije ni čudo da sam bila izgubljena. Ništa nisam znala: što je koja zgrada, koga predstavljaju kipovi, koja je simbolika ukrasa... Sjetila sam se japanskih turista u Rimu i kako sam se pitala znači li njima sve to išta, može li ih se uopće toliko dojmiti kao mene? Sad sam ja bila Japanac u Rimu, i znam kako im je. Sve te crkve im se stapaju u jedno, ne primjećuju zgodne sitnice, jednostavno nemaju nužnu kulturnu i povijesnu podlogu... eto, tako sam ja bila u Hongan-ji. Sve je to bilo zgodno, ali nije me se dojmilo.  Dvorište je pogotovo bilo sumorno, ni vlati trave, samo šljunak i parkirani auti. I to je (pa i auti) dosta tipično za velike budističke hramove u gradovima. Japanci ne cijene travu, možda im klima nije odgovarajuća.  Zato ponegdje uzgajaju krasnu mahovinu... U glavnoj zgradi je bio neki obred, redovnik je propovijedao okupljenim vjernicima. Sumrak u dvorani, odsjaj zlata s glavnog i pokrajnjih oltara, miris tamjana u zraku... atmosfera je bila prilično nalik onoj u rimskim crkvama, zapravo. :) No ipak sam se zabavljala nalazeći neobične detalje. Zvjerčice na krovu, recimo...    A onda sam nabasala na ova krasna izrezbarena vrata. Nekoliko muzeja i vodiča kasnije nagađam da su to šogunska ili carska vrata, kroz koje obični velikaši (a kamoli puk) ne smiju ni primirisati...  Vrata su vrvjela prekrasnim rezbarijama, više fotografija možete naći na Photobucketu.  (prema grbovima oko ždrala, riječ je o carskim vratima...)  Nisam očekivala da će biti tako realistične, detaljne i šarene! Ukrasna rezbarija po drvenim zgradama iz tog doba je zbilja krasna... A taman kad sam izlazila...  Ima bit' da se i Japanci vjenčavaju subotom. Čovjek sa suncobranom je ženidbeni posrednik ili kum, i držat će otvoreni suncobran nad mladencima dok budu ulazili u hram. No zasad se svatovi tek okupljaju:  A taksisti čekaju da ih odvezu nakon ceremonije i ćeretaju međusobno...  Dalje prema stanici naišla sam na svoj prvi japanski nadhodnik! Naime, na velikim raskršćima ponekad naprave pješačke nadhodnike da smanje gužve i čekanje.    Također sam primijenila elegantni način kako da češće objavljujem na blogu – razbijanje dugih putopisa na dijelove. Arashiyama u idućem nastavku! |