23
četvrtak
rujan
2021
Noćni teror
Ako netko nije čuo za to, a kamoli dozivio – sretan je… a oni koji jesu – suosjećam!
Nakon cijelog neprospavanog dana, maleni je umoran ranije nego inače i traži da se ide kupati. Logično. Okupan, sređen i spreman za krevet, klonuo već nakon pola sata. Olakšanje. Osam sati navečer je, a djeca već spavaju. Mir i vrijeme za mene! Upalila si neku seriju na Netflixu i chill. 21:30, snažan krik iz njegove sobe! Uletavam. Maleni leži s rukama ispruženim ispred sebe kao da istovremeno hvata i gura od sebe i nogicama snažno udara o madrac. Ne, opet!! Plač je užasan, vrištanje. Ne prepoznaje me, ne prepoznaje moj glas. Ne smijem ga dotaknuti, pokušati utješiti. Vrišti i divlja otvorenih očiju, a spava zapravo. Koliko će ovaj put trajati? Nakon 5 minuta, napokon sjeda, još uvijek u deliriju. Pokušavam mu nježno pričajući dati do znanja da sam tu. Pruža ruke da ga uzmem, pokazuje tamo, vamo, ali plač ne prestaje. Samo slijepo pratim sve što mi pokazuje i šutim. 20 minuta nakon, napokon je naslonio glavicu na moje rame i uz snažne jecaje prepustio se snu.
Užas!! Tješi me samo što se on toga ujutro ne sjeća. Al sjećam se ja. Još pola noći čujem taj plač i pitam se zašto opet. Umor, nešto stresno se dogodilo?
Radi se o tzv. Noćnim strahovima ili terorima. Jedna vrsta mjesečarenja. Kao budan je, al nije svjestan ničega. Normalno je da vrišti, lupa, odguruje… A tebi kao roditelju preostaje samo biti u blizini i paziti da se ne ozljedi i naravno, čekati da prođe.
Kao svaka „suvremena“ mama, proguglala sam to sto puta. Razni su uzroci i razni načini da se spriječi. I velika vjerojatnost je da će dijete to proživljavati, ako je jedan od roditelja imao takav problem. Naravno, imao je moj dragi dok je bio mali, a zašto dijete ne bi povuklo od njega baš to?
Mislim da je ovaj put kumovao umor… No, jednostavno preko dana nikako nije htio zaspati. Ležao je u krevetu sat i pol, al nije spavao…
Sva sreća, pa nije toliko česta pojava… Jer taj osjećaj bespomoćnosti me ubija, iako znam da on toga nije svjestan i neće se sjećati ujutro!
Oznake: djeca, roditeljstvo
komentiraj (3) * ispiši * #
13
ponedjeljak
rujan
2021
Istina....
Ono kad si spreman imati dijete! Na što si zapravo spreman? Što su ti to drugi ispričali da si došla do zaključka da ti to možeš baš sada u ovom periodu života? Što li si zamislila da te očekuje??
Spremna sam biti majka… I ne, neću nikada ovo ili ono, neću nikada poput moje mame… Eee glupačo! Još nisam naučila da stvarno stoji ona: Nikada ne reci nikad!!
Spremna sam… Na puno ljubavi koju ću razmjenjivati sa svojim djetetom, na svaki njihov osmijeh, zagrljaj, na more njihovih nepodopština. Spremna sam na radost i ponos koji ću osjetiti sa njihovim prvim koracima, riječima i svakim drugim uspjehom kroz njihov život. Svjesna sam da ću osjećati strah za njih još dok su u trbuhu i da ta briga neće proći. Svjesna sam da me čeka puno neprospavanih noći, umora, suza… Znam otprilike kakva majka želim biti!
Doba je interneta, sve je dostupno i na dlanu. Svi su online i iznose priče, slike iz privatnog života. Dostupno je puno grupa vezano za majke i djecu. I naravno, svaka buduća ili novopečena mama, učlanjuje se, čita, istražuje ne bi li naišla na pokoji savjet, smjernicu vezano za odgoj, prehranu djeteta i tome slično. I super! Jedno je literatura koju je napisao dr.mr. koji je, eto, dobar u teoriji i koji je tijekom školovanja pročitao još drugih literatura tamo nekog dr. mr., a drugo su priče iz svakodnevnog života mama i djece. No, problem je što većina nas, svoj život online pokušava prikazati idilično. I problem je što, iako znamo da je nemoguća takva idila, potiho zavidimo na istom. Dovodimo se u pitanje što mi krivo radimo kad drugima može biti tako?
Majčinstvo se dosta dugo prikazivalo kao idilično… Požrtvovno majčinstvo se dizalo na tron. Djeca na prvom mjestu, zaboravi na sebe i svoje vrijeme! ! Čitaš o takvim stvarima, gledaš slike na instagramu, facebooku. I pomisliš: Mogu drugi, mogu i ja! Spremna sam podnijeti žrtvu za jedno malo slatko biće. Jesi li? Stvarno jesi? 100 % si sigurna u to?
Kada izlazite iz rodilišta sa svojom malom presltkom bebom, ne dobivate nikakve upute za korištenje uz nju, kao ni priručnik : kako biti najbolja mama na svijetu! Učimo u hodu, a dok su tako mali, definitivno im jesmo najbolje na cijelom svijetu. Kasnije, nekada, u životu, mi ćemo kao i oni biti svjesni naših pogrešaka u odgoju. No, tko je savršen? Piknite mi prstom u jednu savršenu majku, ženu…
Idila slika nasmijane majke i djece, a u pozadini kristalno čista kuća? Kako?? Zapravo nikako! Iza majčinog osmijeha se osim sreće jer stvarno voli svoju djecu, kriju bol, suze i bar jedan živčani slom. To je istina! Istina je ono što se krije iza kulisa svih tih sretnih i idiličnih fotografija.
Istina je da i ja težim savršenstvu. I kao majka i kao žena i kao kućanica i kao ljubavnica. Težim… uspijevam li, hoću li jednog dana uspjeti?
Istina je da ih u jednom trenutku gledate zaljubljeno i čini vam se kako možete apsolutno sve , a u drugom želite istrčati na livadu i vrištati na sav glas. Istina je da na kraju dana preispitujete sve svoje postupke i žalite što ste baš tad „morale“ usisati ili obrisati prašinu, dok vas je dijete zvalo na igru. Istina je da osjećate grižnju savjesti svaki put kad odmaknete od svoje djece jer vi trebate odmor. A definitivno je istina da ga trebate. Odmor, pomoć! Istina je da je teško i priznati, i samoj sebi i drugima da ih trebate. Mama treba odmor od vlastite djece? Kakva je to mater? Normalna i realna!! Ne sramite se priznati niti tražiti. Jer ako vi pregorite… Djeci ne treba mama na rubu sloma živaca niti čista kuća, niti lažni osmjesi na društvenim mrežama. Trebamo im mi! Odmorne, smirene i zadovoljne! I bile bi, da posložimo prioritete ispravno, da se ne zagledamo u tuđe živote i da ne očekujemo život iz bajke. Više-manje sve isto prolazimo, samo neke iskrenije govore, neke vole sakriti probleme. Neke imaju živahniju, neke mirniju djecu… Sve je relativno.
Evo još par istina:
- Ako spava duže nego inače, brinuti ćete se i upadati u sobu gledati jel diše
- Ako spava manje, pitat ćete se jel nije mog/la malo duže
- Izluditi će vas neutješni plač, što zbog toga jer ne znate što je, što iz osjećaja bespomoćnosti
- Voljeti ćete dojiti i provoditi to vrijeme s djetetom, al ponekad će vam biti dosadno i naporno ležati koliko je beba zamislila jer imate na pameti sto drugih stvari
- Izbacivati će vas iz takta bespotrebno cendranje i zanovijetanje koliko god vi inače staloženi bili i odlučili da ćete dijete odgajati razgovorom..
Propustila sam mnogo tih „istina“ i sigurno ću se opet dotaći teme…želim zapravo reći da ne tražite priručnike… odgoj je dvosmjeran, pustite i vi djecu neka vas necemu nauče i budite i sami sebi važni. Bar ponekad…
Oznake: majcinstvo, djeca, bebe
komentiraj (1) * ispiši * #
09
četvrtak
rujan
2021
Leti, leti, leti... SAVJET!!
Koliko sam ih samo dobila dosada. Svi nešto pametni. Ok, ne mogu reći, u moru njih zna se pronaći i neki koristan. Ali… Ljudi, shvatite, nekada je jednostavno bolje prešutiti, nego izlanuti i još završiti rečenicu sa: kažem dobronamjerno! Ponekad mi se čini da djecu oblikujemo pomoću kalupa. I svi stanu u isti… pa zasto onda kad odrastemo nismo baš kao iz kalupa?
Nitko moju djecu ne poznaje kao ja koja sam s nima od 24 sata tjedno. Prepoznajem već i najmanju razliku u njihovom plaču. Znam na koji treba reagirati, koji ignorirati. Pa onda obožavam onaj savjet – pusti neka malo plače, neće mu ništa biti, samo jača pluća! Zašto bi pustila? Radim trenutno nešto važnije? Ne bi trebala utješiti svoje dijete kada prepoznam da je plač zapravo poziv? Ne, neću skočiti na prvu kada je riječ o cendranju i pokušaju manipulacije…
Moj stil je po redu i rasporedu. Trudim se uvesti neki red u svakodnevnicu… Stvarno se trudim!! Ali moja djeca su ljudska bića sa svojim urođenim temperamentom i već donekle stečenim karakterom. Nije ni njima svaki dan jednak, imaju svoje određene potrebe… I naravno, faze kroz koje prolaze. To se mora poštivati! Zašto mora? Zato što volim da se i moje navike i potrebe poštuju… ako mi dan nije za razgovor, neću razgovarati!! Moja djeca isto zaslužuju takvo poštovanje!
A ako što volim više od „dobronamjernih savjeta“, to su onda oprečna mišljenja! Maleni je imao pet mjeseci kada je prvi puta zaspao sam u svom kinderbetu iza zatvorenih vrata u potpunom mraku. Ozbiljno?? Ma ja mislim da je to prerano da ga tako ostaviš! Maleni treba mamu! Letili su komentari od svih onih koji su mi trubili da ga ne stavljam spavati pokraj sebe, ne nanašam na rukama, razmazit ću ga, postat će ovisan o meni… Ljudi, ODLUČITE SE!! Ili nemojte! Ionako me briga što vi kažete i mislite. Naravno, došla je faza – kinderbet je načinjen od bodljikave žice, a mamin i tatin krevet od pamuka i svile! Miči ga iz kreveta! Koliko dugo je spavao sam, zašto ga sad učiš na to? Bit će ti teško kad dođe beba! Učim??? Dijete trenutno tako želi i vrišti na svaki pokušaj stavljanja u kinderbet! Želim li ja da spava sa mnom? Da, molim, do jedno tridesete se šuškaj uz mene. Naravno da ne želim!! A opet, sebično želim te naše trenutke prije spavanja i nakon buđenja. Baš zato što će mi biti teško kad dođe beba, jer će takvi trenuci, ponekad, silom prilike biti nemogući!
Kupila ja djetetu krevet, namjestila njegovu sobu i nježno ga sa godinu i pol preselila u drugu sobu! Opet prerano, opet pogrešno! Bit je da moje dijete nema ništa protiv. Svaku večer poslije kupanja ode upravo u svoju sobu i legne u svoj krevet. Da, ne svaki dan, ali moram leći malo s njim i maziti se dok mu ne počne padati glava. I neka moram! Uskoro će mi ta ista vrata od te iste sobe zalupiti pred nosom i reći: Mama, makni se i pusti me na miru!!
Ok… Raspisala se o samo jednom savjetu, al najbolje mi išao primjer! J
Ima ih još more i sigurno će me opet neki glupi savjet potaknuti da opet pišem o ovome, poput današnjeg koji me ponukao da napišem nešto na ovu temu…
I da!! Mala često spava sa mnom u krevetu sada… imate nešto protiv toga??
Oznake: majcinstvo, brak, djeca
komentiraj (1) * ispiši * #
08
srijeda
rujan
2021
Molim te...
Još jedan dan skoro pa gotov… Još samo da maleni klone i onda mogu i ja u svoj krevet.
Bar onoliko dugo koliko mi malena dopusti… A dan je je bio više nego dugačak i malo je reći da padam s nogu. Borba kako uskladiti djecu, kuću, muža… Svi trebaju baš mene!
Dan počinje brzo. Svi kao urice točno u isto vrijeme na noge. Malena se promeškoljila u kinderbetu, a iz sobe do se čuje topot nogica. Otvaram oči, kad prije jutro? No, obožavam te naše nove jutarnje rituale. Svi k mami u krevet i maženje. Najljepši dio dana. Nisam još zavoljela ono što slijedi nakon toga. I ne, ne pretjerujem, doslovno izgleda ovako:
Ustajem iz kreveta i uzimam malenu da je presvučem. Mali sjedne na krevet i plače. Ljubomora… Brzo presvlačim nju, kako bi uzela njega, smirila ga i isto presvukla. Dok presvlačim njega, ona vrišti. Gladna je. U kuhinju, pripremi njoj bočicu ( dojenje ne dolazi u obzir sad) i njemu doručak. Maleni okvačen čvrsto oko nogu! Vriska, galama, povlačenje – dobro jutro, mama! Njega u hranilicu, nju na ruke!! Tišina napokon! Dok jedu, najmirnija djeca na svijetu! J No, budem li to koristila za 5 minuta mira, imati ću male sumo borce doma!
Ok, malena pojela, podrignula, a on kao pravi gurman gušta u svojem doručku. Iako danas nije bio ništa specijalno jer, eto, zbudili se svi tako da nisam imala vremena kemijati. Kavaaa… al čekaj, prvo samo da odem u wc (ne, nisam još uspjela), pa samo da pripremim izdajalicu, pa pas nema hrane, pa da izvadim iz škrinje za ručak… Mali gotov sa doručkom, ide van iz hranilice. Kava?? Imala sam vremena za nju, potrošila na „samo da još ovo“ i sad ću je piti hladnu i u podne. Ok… Tko mi kriv!
Zovem sestru! Ona isto ima bebolina i samuje doma, pa si kratimo dane i tješimo se preko video poziva. Cjelodnevnog, sa možda sat vremena konkretnog razgovora. Al smo tu… parkirane u nekom čošku, vazi, uglavnom na punjaču. Većinu vremena ona čuje cendranje mojih klinaca ili ja njezinog. Kada nastupi muk, glavno pitanje je, jel spavaju.
Malena je, zapravo, najbolja jer je najmanja. Jedem, punim pelenu i spavam. Ona ima najmanje budnog stanja tokom dana. Najveći harambaša je moj mali! Pun ideja koje se ni jednoj mami ne bi svidjele. Od dosta njih mi se po par puta dnevno odsjeku noge. No, on svaku svoju ideju pokuša par puta provesti u djelo. Sekin maleni je još negdje između… Dovoljno mali i još donekle statičan, a opet i sve veći, znatiželjniji, pokretljiviji… Sve u svemu, zanimljivo nam je svakoj na svoj način. I na isti, u nekim stvarima.
Shvatile smo, tijekom svih ovih dana da mi tu djecu stalno nešto molimo… Vjerojatno nesvjesno to sve radimo. Ja znam da nisam sama to kod sebe primijetila, ali slušajući sestru i ona mene, uhvatile smo se! Molim ih sto puta dnevno… Molim te, samo da mama… Većina molbi upravo ovako započinje. Najdraža mi je ona kada ih molim da pojedem. Smiješno zapravo… Molim i objašnjavam zašto bi ja to sada htjela ili trebala kao da shvaćaju o čemu ja njima pričam! Lude li žene, ne?
Danas sam malenog čak molila da mi vrati usisavač da usisam na brzinu! Molim da radim!! Bože, stvarno svašta. Naravno, molba nije uvažena s njegove strane i usisavač sam mogla dobiti nazad tek nakon što je njemu dosadio. Što kažete? Trebala sam mu ga oduzeti? Usisavač nije igračka?
Ne poričem u potpunosti da ste u pravu, no moji živci su mi nekada ipak draži. I naravno, dok on usisava, ja napravim koliko drugih poslova. A opet nedovoljno… Kuća traži svoje, a ja nemam vremena nikako. Hrpa robe na tabureu u sobi koja već danima vrišti da ju peglam i pospremam na mjesto. I morat ću, jer otvaram ormar od klinaca i još samo sutra imaju što za obući.
A peglanje je na popisu „Nemoguća misija sa djecom“! Upalim, krenem peglat, malena vrišti. Gasi peglu, stavljaj na visoko, skloni dasku jer ne mogu objasniti malome nikako da to nije sprava za penjanje! Isto kao ni da je sav opeglani veš s razlogom lijepo složen. On više voli rasložen i po mogućnosti negdje na podu! Pa kada onda peglati? Preko dana ako se poklopi da oboje spavaju ili jednostavno jednu noć oka ne sklopiti? Po cijele dane samo nešto pokušavam napraviti… Mama i ostali mi se smiju kad kažem da mi je kuća podijeljena po segmentima za čišćenje. Do stola, od stola do tepiha, tepih… isto kao što se trudim svaki dan jednu prostoriju. Moram tako, jer kad me prekinu, zbog svog glupog rasporeda bar znam di sam stala…
Kaže meni moj dragi da spavam kad oni spavaju… A kako? Svatko traži svoje. Na kraju krajeva i on sam će ujutro kad se sprema za posao pitati jel mu baš ona majica oprana i speglana…
Oznake: roditeljstvo, majčinstvo, brak, djeca
komentiraj (3) * ispiši * #
06
ponedjeljak
rujan
2021
Dojenje...
Znate ona dobra stara pitanja… Kada te vide s dečkom – kad ce svatovi, kada se udaš – kada će dijete, a kad te vide s djetetom, vječno sve zanima jel dojiš ili daješ dohranu?? Imaš mlijeka? Jel dovoljno jako? Zašto, ne znam… Vidiš dijete, uhranjeno, čisto.. Zbrinuto! Gladno sigurno nije. A sad, kako ga hranim, dal je stvarno bitno?
Maleni se rodio sa 2800g… stvarno sam se veselila dojenju i povezivanju s njim na taj način! No, on je imao drugačije planove. Bio je lijen vući, a ja mlijeka na bacanje. Neiskusna, nisam na vrijeme odreagirala i malac je jako pao na tezini. Hitna, hosptalizacija i dohrana. Tih dana u bolnici nisam smjela dojiti, a nisam se imala priliku pravo izdajati! Ispustala pod tušem tek toliko da olakšam sebi… I sa nepunih mjesec dana malac prelazi na adaptirano, a ja ostajem bez mlijeka. I mogu vam reci da nam ne fali niti prisnosti niti njemu bilo sta nedostaje!!
Ovaj put u trudnoci razmišljam i bojim se istog scenarija. Odmah sam je stavila na dojku čim sam je rodila. Cijeli naš „zlatni sat“ provele smo sisajući. Rođena je sa 2500g! I nakon dolaska doma, kontinuirano je stavljam na sisu. No, došao je taj prvi dan kada nas troje ostajemo sami. Nakon pola dana počinjem shvaćati da je uz malca dojenje nemoguća misija! I da, posegla sam za adaptiranim, ali ne iz tog razloga da odustanem od dojenja. Koliko god teško bilo, kombiniramo sve tri opcije. Preko noći dojimo, ujutro sve zavisi kad se maleni ustane, a preko dana dobije izdojeno ili ako je maleni bio preživahan, onda adaptirano.
Zna to zanimljivo izgledati tokom dana… Prikopčana izdajalica na sisu i trčanje za znatiželjkom! J Ponekad stvarno pravi izazov održati laktaciju….
No, ne predajemo se. Evo i dok ovo tipkam, punim bočicu mojim mlijekom malenoj za iduće hranjenje i uporno vraćam malca u njegov krevet. Nadam se da će i on uskoro klonuti!!
Na kraju, jednostavno pitanje, zar je stvarno bitno čime ih hranimo ili da budu siti? Sjećam se pitanja jedne mame upučeno medicinskoj sestri u Petrovoj = JEL BITNIJE DA DOJIM ILI OSTANEM NORMALNA??
Oznake: dojenje, roditeljstvo, djeca
komentiraj (13) * ispiši * #
I tako...
02:15, buđenje iz sna uz plac… netko je gladan i treba me. Iskačem iz kreveta, trljam oči, bauljam do kinderbeta. Iako cu sigurno zaklopiti oči nakon hranjenja, podsvjesno znam da mi je dan počeo i da sam odspavala svoje.
04:10, buđenje iz sna uz plač… al ovaj dopire iz druge sobe!! Ok, mali je budan. Nocna mora, opet nocni strahovi ili jednostavno buđenje? Krenem se ustajati, no odustanem. Pa tata je doma… neka preuzme. 5 min nakon, čujem tatu i sina kako se pokusavaju ususkati. Mozda nisam ustala iz kreveta, ali spavanje je za mene definitivno gotovo! No, lezim i čekam jos jedan plač iz kinderbeta i hranjenje, pa ću onda na noge i nadobudno skuhati kavu.
Dosta ležanja, sedam sati je otkucalo. Pelene su pune, djeca su spremna za novi dan, neki za doručak i istrazivanje, sto mojih granica, sto okoline, a neki za klopu i ponovno odmoriti. Uletavam u kupaonu, obavljam ono nuzno sto moram. Usput samo bacim oko na ogledalo, podočnjaci i dalje postojani J Duboki udah i dan moze početi!!
Podne je… Maleni je klonuo, mala se jos ne da, a ja pokusavam suzama rasteretiti sav taj teret koji se nakuplja. I ne, nisu djeca problem. Malena samo zeli moju paznju i prisnost, a maleni je nestasan i znatizeljan kako i doliči djetetu od 20 mjeseci. I on me jos itekako treba. A ja sam samo jedna! I kako onda ne plakati od samog osjecaja krivnje jer se ne mogu podjeliti kako bi oni htjeli, jer puknem kad ne bi trebala puknuti? Plus naravno, pritisak okoline i ikakve pomoci od onih od kojih je očekujes. Plačem jer boli… boli saznanje da koliko god divan i krasan bio vecinu vremena, onaj koji bi mi sad trebao najvise pomoci, zapravo najvise očekuje od mene i ne postuje me. Bar ne danas. Ustao na lijevu nogu, umoran, zivčan od svih svojih i nasih problema? Shvacam ja to sve… al tko mene pita? Jedino pitanje koje konstantno dobivam danas je, kada cu i zasto nisam…
Tako ako netko ima stroj za kloniranje, neka se javi!
I ne, nisu mi potrebni komentari da se klonim takvog čovjeka. Jednostavno mu nije dan, sat, minuta…. Svi mi imamo svojih dana! Na kraju krajeva, vecina nas ima jednog takvog doma, samo smo uvijek pametne za druge, a glupe za sebe!
Dan se privodi kraju… djeca kao da imaju sve vise energije pred kraj dana! J No, ipak ih uspješno spremam spavati… I onda brzo i ja u zemlju snova, jer sutra je jos jedan izazov pred menom!
Oznake: roditeljstvo, djeca, umor, brak
komentiraj (2) * ispiši * #
03
petak
rujan
2021
Samo kratko...
Pomalo sarkastični naziv bloga... Jer, mama naravno, nikada nije sama. Niti tih blazenih 9 mjeseci dok je beba u trbuhu, niti veliki dio djetetova života.
Imam ih dvoje... Mala razlika... Znam, sami smo si krivi! :) nema veze, djeca su zaista blagoslov i radost. No... Svakodnevna briga o njima ima svojih mana! I ljepote, naravno.. Al svaki dan je novi izazov za mene...
Jesam jos jedna mama u nizu koja ce pisati upravo o tome, ali zato i je naziv bloga NISI SAMA!!
I kad ti je lagan dan i kad je tezak, i kad ih volis najvise na svijetu i kad mrzis samu sebe i kad pomisljas na razvod i kad blazeno gledas tatu kako se igra sa svojim malisanima - sve razumijem!!
Eto... Toliko od mene za sada!
Oznake: roditeljstvo, djeca, problemi, sreća
komentiraj (14) * ispiši * #
