I tako...

02:15, buđenje iz sna uz plac… netko je gladan i treba me. Iskačem iz kreveta, trljam oči, bauljam do kinderbeta. Iako cu sigurno zaklopiti oči nakon hranjenja, podsvjesno znam da mi je dan počeo i da sam odspavala svoje.
04:10, buđenje iz sna uz plač… al ovaj dopire iz druge sobe!! Ok, mali je budan. Nocna mora, opet nocni strahovi ili jednostavno buđenje? Krenem se ustajati, no odustanem. Pa tata je doma… neka preuzme. 5 min nakon, čujem tatu i sina kako se pokusavaju ususkati. Mozda nisam ustala iz kreveta, ali spavanje je za mene definitivno gotovo! No, lezim i čekam jos jedan plač iz kinderbeta i hranjenje, pa ću onda na noge i nadobudno skuhati kavu.

Dosta ležanja, sedam sati je otkucalo. Pelene su pune, djeca su spremna za novi dan, neki za doručak i istrazivanje, sto mojih granica, sto okoline, a neki za klopu i ponovno odmoriti. Uletavam u kupaonu, obavljam ono nuzno sto moram. Usput samo bacim oko na ogledalo, podočnjaci i dalje postojani J Duboki udah i dan moze početi!!

Podne je… Maleni je klonuo, mala se jos ne da, a ja pokusavam suzama rasteretiti sav taj teret koji se nakuplja. I ne, nisu djeca problem. Malena samo zeli moju paznju i prisnost, a maleni je nestasan i znatizeljan kako i doliči djetetu od 20 mjeseci. I on me jos itekako treba. A ja sam samo jedna! I kako onda ne plakati od samog osjecaja krivnje jer se ne mogu podjeliti kako bi oni htjeli, jer puknem kad ne bi trebala puknuti? Plus naravno, pritisak okoline i ikakve pomoci od onih od kojih je očekujes. Plačem jer boli… boli saznanje da koliko god divan i krasan bio vecinu vremena, onaj koji bi mi sad trebao najvise pomoci, zapravo najvise očekuje od mene i ne postuje me. Bar ne danas. Ustao na lijevu nogu, umoran, zivčan od svih svojih i nasih problema? Shvacam ja to sve… al tko mene pita? Jedino pitanje koje konstantno dobivam danas je, kada cu i zasto nisam…
Tako ako netko ima stroj za kloniranje, neka se javi!
I ne, nisu mi potrebni komentari da se klonim takvog čovjeka. Jednostavno mu nije dan, sat, minuta…. Svi mi imamo svojih dana! Na kraju krajeva, vecina nas ima jednog takvog doma, samo smo uvijek pametne za druge, a glupe za sebe!
Dan se privodi kraju… djeca kao da imaju sve vise energije pred kraj dana! J No, ipak ih uspješno spremam spavati… I onda brzo i ja u zemlju snova, jer sutra je jos jedan izazov pred menom!

Oznake: roditeljstvo, djeca, umor, brak