13
ponedjeljak
rujan
2021
Istina....
Ono kad si spreman imati dijete! Na što si zapravo spreman? Što su ti to drugi ispričali da si došla do zaključka da ti to možeš baš sada u ovom periodu života? Što li si zamislila da te očekuje??
Spremna sam biti majka… I ne, neću nikada ovo ili ono, neću nikada poput moje mame… Eee glupačo! Još nisam naučila da stvarno stoji ona: Nikada ne reci nikad!!
Spremna sam… Na puno ljubavi koju ću razmjenjivati sa svojim djetetom, na svaki njihov osmijeh, zagrljaj, na more njihovih nepodopština. Spremna sam na radost i ponos koji ću osjetiti sa njihovim prvim koracima, riječima i svakim drugim uspjehom kroz njihov život. Svjesna sam da ću osjećati strah za njih još dok su u trbuhu i da ta briga neće proći. Svjesna sam da me čeka puno neprospavanih noći, umora, suza… Znam otprilike kakva majka želim biti!
Doba je interneta, sve je dostupno i na dlanu. Svi su online i iznose priče, slike iz privatnog života. Dostupno je puno grupa vezano za majke i djecu. I naravno, svaka buduća ili novopečena mama, učlanjuje se, čita, istražuje ne bi li naišla na pokoji savjet, smjernicu vezano za odgoj, prehranu djeteta i tome slično. I super! Jedno je literatura koju je napisao dr.mr. koji je, eto, dobar u teoriji i koji je tijekom školovanja pročitao još drugih literatura tamo nekog dr. mr., a drugo su priče iz svakodnevnog života mama i djece. No, problem je što većina nas, svoj život online pokušava prikazati idilično. I problem je što, iako znamo da je nemoguća takva idila, potiho zavidimo na istom. Dovodimo se u pitanje što mi krivo radimo kad drugima može biti tako?
Majčinstvo se dosta dugo prikazivalo kao idilično… Požrtvovno majčinstvo se dizalo na tron. Djeca na prvom mjestu, zaboravi na sebe i svoje vrijeme! ! Čitaš o takvim stvarima, gledaš slike na instagramu, facebooku. I pomisliš: Mogu drugi, mogu i ja! Spremna sam podnijeti žrtvu za jedno malo slatko biće. Jesi li? Stvarno jesi? 100 % si sigurna u to?
Kada izlazite iz rodilišta sa svojom malom presltkom bebom, ne dobivate nikakve upute za korištenje uz nju, kao ni priručnik : kako biti najbolja mama na svijetu! Učimo u hodu, a dok su tako mali, definitivno im jesmo najbolje na cijelom svijetu. Kasnije, nekada, u životu, mi ćemo kao i oni biti svjesni naših pogrešaka u odgoju. No, tko je savršen? Piknite mi prstom u jednu savršenu majku, ženu…
Idila slika nasmijane majke i djece, a u pozadini kristalno čista kuća? Kako?? Zapravo nikako! Iza majčinog osmijeha se osim sreće jer stvarno voli svoju djecu, kriju bol, suze i bar jedan živčani slom. To je istina! Istina je ono što se krije iza kulisa svih tih sretnih i idiličnih fotografija.
Istina je da i ja težim savršenstvu. I kao majka i kao žena i kao kućanica i kao ljubavnica. Težim… uspijevam li, hoću li jednog dana uspjeti?
Istina je da ih u jednom trenutku gledate zaljubljeno i čini vam se kako možete apsolutno sve , a u drugom želite istrčati na livadu i vrištati na sav glas. Istina je da na kraju dana preispitujete sve svoje postupke i žalite što ste baš tad „morale“ usisati ili obrisati prašinu, dok vas je dijete zvalo na igru. Istina je da osjećate grižnju savjesti svaki put kad odmaknete od svoje djece jer vi trebate odmor. A definitivno je istina da ga trebate. Odmor, pomoć! Istina je da je teško i priznati, i samoj sebi i drugima da ih trebate. Mama treba odmor od vlastite djece? Kakva je to mater? Normalna i realna!! Ne sramite se priznati niti tražiti. Jer ako vi pregorite… Djeci ne treba mama na rubu sloma živaca niti čista kuća, niti lažni osmjesi na društvenim mrežama. Trebamo im mi! Odmorne, smirene i zadovoljne! I bile bi, da posložimo prioritete ispravno, da se ne zagledamo u tuđe živote i da ne očekujemo život iz bajke. Više-manje sve isto prolazimo, samo neke iskrenije govore, neke vole sakriti probleme. Neke imaju živahniju, neke mirniju djecu… Sve je relativno.
Evo još par istina:
- Ako spava duže nego inače, brinuti ćete se i upadati u sobu gledati jel diše
- Ako spava manje, pitat ćete se jel nije mog/la malo duže
- Izluditi će vas neutješni plač, što zbog toga jer ne znate što je, što iz osjećaja bespomoćnosti
- Voljeti ćete dojiti i provoditi to vrijeme s djetetom, al ponekad će vam biti dosadno i naporno ležati koliko je beba zamislila jer imate na pameti sto drugih stvari
- Izbacivati će vas iz takta bespotrebno cendranje i zanovijetanje koliko god vi inače staloženi bili i odlučili da ćete dijete odgajati razgovorom..
Propustila sam mnogo tih „istina“ i sigurno ću se opet dotaći teme…želim zapravo reći da ne tražite priručnike… odgoj je dvosmjeran, pustite i vi djecu neka vas necemu nauče i budite i sami sebi važni. Bar ponekad…
Oznake: majcinstvo, djeca, bebe
komentiraj (1) * ispiši * #
09
četvrtak
rujan
2021
Leti, leti, leti... SAVJET!!
Koliko sam ih samo dobila dosada. Svi nešto pametni. Ok, ne mogu reći, u moru njih zna se pronaći i neki koristan. Ali… Ljudi, shvatite, nekada je jednostavno bolje prešutiti, nego izlanuti i još završiti rečenicu sa: kažem dobronamjerno! Ponekad mi se čini da djecu oblikujemo pomoću kalupa. I svi stanu u isti… pa zasto onda kad odrastemo nismo baš kao iz kalupa?
Nitko moju djecu ne poznaje kao ja koja sam s nima od 24 sata tjedno. Prepoznajem već i najmanju razliku u njihovom plaču. Znam na koji treba reagirati, koji ignorirati. Pa onda obožavam onaj savjet – pusti neka malo plače, neće mu ništa biti, samo jača pluća! Zašto bi pustila? Radim trenutno nešto važnije? Ne bi trebala utješiti svoje dijete kada prepoznam da je plač zapravo poziv? Ne, neću skočiti na prvu kada je riječ o cendranju i pokušaju manipulacije…
Moj stil je po redu i rasporedu. Trudim se uvesti neki red u svakodnevnicu… Stvarno se trudim!! Ali moja djeca su ljudska bića sa svojim urođenim temperamentom i već donekle stečenim karakterom. Nije ni njima svaki dan jednak, imaju svoje određene potrebe… I naravno, faze kroz koje prolaze. To se mora poštivati! Zašto mora? Zato što volim da se i moje navike i potrebe poštuju… ako mi dan nije za razgovor, neću razgovarati!! Moja djeca isto zaslužuju takvo poštovanje!
A ako što volim više od „dobronamjernih savjeta“, to su onda oprečna mišljenja! Maleni je imao pet mjeseci kada je prvi puta zaspao sam u svom kinderbetu iza zatvorenih vrata u potpunom mraku. Ozbiljno?? Ma ja mislim da je to prerano da ga tako ostaviš! Maleni treba mamu! Letili su komentari od svih onih koji su mi trubili da ga ne stavljam spavati pokraj sebe, ne nanašam na rukama, razmazit ću ga, postat će ovisan o meni… Ljudi, ODLUČITE SE!! Ili nemojte! Ionako me briga što vi kažete i mislite. Naravno, došla je faza – kinderbet je načinjen od bodljikave žice, a mamin i tatin krevet od pamuka i svile! Miči ga iz kreveta! Koliko dugo je spavao sam, zašto ga sad učiš na to? Bit će ti teško kad dođe beba! Učim??? Dijete trenutno tako želi i vrišti na svaki pokušaj stavljanja u kinderbet! Želim li ja da spava sa mnom? Da, molim, do jedno tridesete se šuškaj uz mene. Naravno da ne želim!! A opet, sebično želim te naše trenutke prije spavanja i nakon buđenja. Baš zato što će mi biti teško kad dođe beba, jer će takvi trenuci, ponekad, silom prilike biti nemogući!
Kupila ja djetetu krevet, namjestila njegovu sobu i nježno ga sa godinu i pol preselila u drugu sobu! Opet prerano, opet pogrešno! Bit je da moje dijete nema ništa protiv. Svaku večer poslije kupanja ode upravo u svoju sobu i legne u svoj krevet. Da, ne svaki dan, ali moram leći malo s njim i maziti se dok mu ne počne padati glava. I neka moram! Uskoro će mi ta ista vrata od te iste sobe zalupiti pred nosom i reći: Mama, makni se i pusti me na miru!!
Ok… Raspisala se o samo jednom savjetu, al najbolje mi išao primjer! J
Ima ih još more i sigurno će me opet neki glupi savjet potaknuti da opet pišem o ovome, poput današnjeg koji me ponukao da napišem nešto na ovu temu…
I da!! Mala često spava sa mnom u krevetu sada… imate nešto protiv toga??
Oznake: majcinstvo, brak, djeca
komentiraj (1) * ispiši * #
