Još jedan dan skoro pa gotov… Još samo da maleni klone i onda mogu i ja u svoj krevet.
Bar onoliko dugo koliko mi malena dopusti… A dan je je bio više nego dugačak i malo je reći da padam s nogu. Borba kako uskladiti djecu, kuću, muža… Svi trebaju baš mene!
Dan počinje brzo. Svi kao urice točno u isto vrijeme na noge. Malena se promeškoljila u kinderbetu, a iz sobe do se čuje topot nogica. Otvaram oči, kad prije jutro? No, obožavam te naše nove jutarnje rituale. Svi k mami u krevet i maženje. Najljepši dio dana. Nisam još zavoljela ono što slijedi nakon toga. I ne, ne pretjerujem, doslovno izgleda ovako:
Ustajem iz kreveta i uzimam malenu da je presvučem. Mali sjedne na krevet i plače. Ljubomora… Brzo presvlačim nju, kako bi uzela njega, smirila ga i isto presvukla. Dok presvlačim njega, ona vrišti. Gladna je. U kuhinju, pripremi njoj bočicu ( dojenje ne dolazi u obzir sad) i njemu doručak. Maleni okvačen čvrsto oko nogu! Vriska, galama, povlačenje – dobro jutro, mama! Njega u hranilicu, nju na ruke!! Tišina napokon! Dok jedu, najmirnija djeca na svijetu! J No, budem li to koristila za 5 minuta mira, imati ću male sumo borce doma!
Ok, malena pojela, podrignula, a on kao pravi gurman gušta u svojem doručku. Iako danas nije bio ništa specijalno jer, eto, zbudili se svi tako da nisam imala vremena kemijati. Kavaaa… al čekaj, prvo samo da odem u wc (ne, nisam još uspjela), pa samo da pripremim izdajalicu, pa pas nema hrane, pa da izvadim iz škrinje za ručak… Mali gotov sa doručkom, ide van iz hranilice. Kava?? Imala sam vremena za nju, potrošila na „samo da još ovo“ i sad ću je piti hladnu i u podne. Ok… Tko mi kriv!
Zovem sestru! Ona isto ima bebolina i samuje doma, pa si kratimo dane i tješimo se preko video poziva. Cjelodnevnog, sa možda sat vremena konkretnog razgovora. Al smo tu… parkirane u nekom čošku, vazi, uglavnom na punjaču. Većinu vremena ona čuje cendranje mojih klinaca ili ja njezinog. Kada nastupi muk, glavno pitanje je, jel spavaju.
Malena je, zapravo, najbolja jer je najmanja. Jedem, punim pelenu i spavam. Ona ima najmanje budnog stanja tokom dana. Najveći harambaša je moj mali! Pun ideja koje se ni jednoj mami ne bi svidjele. Od dosta njih mi se po par puta dnevno odsjeku noge. No, on svaku svoju ideju pokuša par puta provesti u djelo. Sekin maleni je još negdje između… Dovoljno mali i još donekle statičan, a opet i sve veći, znatiželjniji, pokretljiviji… Sve u svemu, zanimljivo nam je svakoj na svoj način. I na isti, u nekim stvarima.
Shvatile smo, tijekom svih ovih dana da mi tu djecu stalno nešto molimo… Vjerojatno nesvjesno to sve radimo. Ja znam da nisam sama to kod sebe primijetila, ali slušajući sestru i ona mene, uhvatile smo se! Molim ih sto puta dnevno… Molim te, samo da mama… Većina molbi upravo ovako započinje. Najdraža mi je ona kada ih molim da pojedem. Smiješno zapravo… Molim i objašnjavam zašto bi ja to sada htjela ili trebala kao da shvaćaju o čemu ja njima pričam! Lude li žene, ne?
Danas sam malenog čak molila da mi vrati usisavač da usisam na brzinu! Molim da radim!! Bože, stvarno svašta. Naravno, molba nije uvažena s njegove strane i usisavač sam mogla dobiti nazad tek nakon što je njemu dosadio. Što kažete? Trebala sam mu ga oduzeti? Usisavač nije igračka?
Ne poričem u potpunosti da ste u pravu, no moji živci su mi nekada ipak draži. I naravno, dok on usisava, ja napravim koliko drugih poslova. A opet nedovoljno… Kuća traži svoje, a ja nemam vremena nikako. Hrpa robe na tabureu u sobi koja već danima vrišti da ju peglam i pospremam na mjesto. I morat ću, jer otvaram ormar od klinaca i još samo sutra imaju što za obući.
A peglanje je na popisu „Nemoguća misija sa djecom“! Upalim, krenem peglat, malena vrišti. Gasi peglu, stavljaj na visoko, skloni dasku jer ne mogu objasniti malome nikako da to nije sprava za penjanje! Isto kao ni da je sav opeglani veš s razlogom lijepo složen. On više voli rasložen i po mogućnosti negdje na podu! Pa kada onda peglati? Preko dana ako se poklopi da oboje spavaju ili jednostavno jednu noć oka ne sklopiti? Po cijele dane samo nešto pokušavam napraviti… Mama i ostali mi se smiju kad kažem da mi je kuća podijeljena po segmentima za čišćenje. Do stola, od stola do tepiha, tepih… isto kao što se trudim svaki dan jednu prostoriju. Moram tako, jer kad me prekinu, zbog svog glupog rasporeda bar znam di sam stala…
Kaže meni moj dragi da spavam kad oni spavaju… A kako? Svatko traži svoje. Na kraju krajeva i on sam će ujutro kad se sprema za posao pitati jel mu baš ona majica oprana i speglana…
Post je objavljen 08.09.2021. u 12:51 sati.