<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

ponedjeljak, 29.05.2006.

Osijek

Unaprijed se ispričavam što zbog privatnosti neću napisati mnoge detalje.

U petak smo pošli za Slavoniju, prošli pokraj Fresh-ove kuće, i došli smo do Osijeka, veli Sirenica da se baš tada pokazalo sunce. :-)


Večerali smo, pogledali crkvu Slavnog imena Marijinog, te smo trebali ić spavati. Naravno, nismo, nego smo sjeli u auto, te nas je domaćin, čovjek kod kojeg smo kasnije spavali proveo kroz grad, samo da ga vidimo, bez izlaska, tako da smo išli spavati oko ponoći.
Prije toga otišli smo do Drave, gdje su nastale ove dvije slike



E, da ovo je slika prije večere:


a ovo poslije:

Drugi dan, točnije subota, išli smo malo do Đakova, gdje smo imali i ručak, te malo druženje, večeru, te nastavak druženja.



Za večeru je bilo svega, od čevapa, biljaka te fine, ali fine piletine. Milina, svaka čast domaćinu.
Zatim, poslije večere, jedan frend uzeo je bas, te zasvirao.

To vam je ovaj u plavom u pozadini.

Pjevalo se je i sviralo dugo, dugo.



Do domaćina smo stigli uvečer oko deset sati, a tada smo otišli do Tvrđe, bili na koncertu EnFace-a, vidjeli Dravu uvečer, a zatim smo otišli vidjet kako je domaćin rekao "znamenitosti" - Carpe Diem. Bilo je lijepo, upoznao sam nekoliko dobrih ljudi, malo smo porazgovarali, popili, te otišli spavati.

Ujutro u nedjelju išli smo na misu, i mogu pohvaliti, skoro svi sa kojima sam se upoznao u sitne sate te nedjelje, došli su i na misu. Misa je bila prekrasna, a bend koji je svirao, nakon mise je napravio pravi koncert, sva djeca su pjevala, a basista je opet briljirao.



I, otišli smo doma nakon ručka i stigli pred kraj prvog poluvremena utakmice.


Da zaključim.


Osijek mi se je kao grad svidio, i to jako. Podsjetio me (donji grad) na moj Varaždin. Tvrđa mi se svidjela, te šetalište uz Dravu, milina. Kafići su super, samo da su malo veći.
A, cure, to ne smijem komentirati, jer su jednostavno predobre, izgledom sve, a one koje sam upoznao i po naravi.
Domaćini su nas dobro smjestili, i sve u svemu, zadovoljan sam i to previše. Treći puta sam bio u Slavoniji (nikada prije srednje škole), ali ovaj puta mi je bilo daleko najljepše, i ovaj put mi je "čak" bilo žao što odlazimo.
Svidio mi se Osijek i ljudi koje sam upoznao.

P.S. Nažalost, nisam se vidio s jednom osobom sa kojom sam se baš posebno htio vidit, ali se nadam da će treća biti sreća.
I, žao mi je što ne mogu napisati sve, ali tako je to.

nedjelja, 28.05.2006.

O Slavoniji - moje viđenje

Evo, ovo je jedan tekst, koji sam već dugo mislio napisati, ali nekako nisam.

Možda je i netko primijetio da na nekoliko blogova koje pratim, nikada nisam, do prije par dana spomenuo, komentirao, niti ijednom riječju se osvrnuo na Slavoniju.

Imam jednu predodžbu o Slavoncima za koju više ne znam kakva je.

Sve je počelo sa srednjom školom. Prije nisam imao dodira niti ništa sa Slavoncima niti Slavnijom. U srednjoj školi bilo nas je iz svih krajeva, bilo je zagoraca, slavonaca, prigoraca i onih kojima sam ja pripadao - nesvrstanima (to nas je bilo nekoliko, ja iz Varaždina, jedan dečko iz Samobora i još par koji ne osjećamo nikakvu regionalnu pripadnost.)

U srednjoj su se Slavonci jako grupirali, izdvojili se i uopće nisu prihvaćali mišljenja drugih, različitosti i slično. Oni koji prate moj blog znaju da imam dosta razumijevanja prema svima, te sam dosta tolerantan. E, ali oni su prešli granice, te u drugoj godini mog srednjoškolskog, sve je prešlo granicu, i bilo je vrlo velikih problema, a još je i nadređeni bio iz Slavonije , te je bilo svašta (te situacije neću ispričati javno, samo neki ih mogu čut)

Tako ipak druga godina nije završila tragično, ali stanje se nije promijenilo niti u trećoj, ali niti u četvrtoj godini. Zbog toga sam jedva dočekao fakultet, te se trenutno osjećam preporođeno, nakon srednje, gdje nisam niti išao na maturalnu.

E, tako, bilo je oko 20 slavonaca, i od njih, samo sam s jednim mogao normalno pričati, a s još jednim, ovisno o situaciji. Tako se od te druge godine, u meni razvilo opće gađenje prema svemu što ima veze sa Slavonijom. Nadam se da i shvaćate zašto. I tako, to je tako i raslo do mature, i tada je bila stvarno na vrhu.

E, i tako, vrlo mi je drago da sam po prirodi dosta tih što se tiće nekih stvari, te sam uvijek kada mi je netko onako ponosno rekao da je iz Slavonije, ja u sebi svašta provrtio, i to većinom negativno. Ali dao sam svakom za pravo da se dokaže, unatoč mojoj "traumi" sa vašim (slavoncima) sugrađanima. I tako se nadam da je upoznavanje sa jednom članicom ovog bloga jedne subote, bilo zadnje takve upoznavanje.

To ponajviše mogu zahvaliti osobi koje se uvijek sjetim kada mi zasvira
Vesna Pisarović - Srela sam Anđela!
Nadam se da se netko prepoznaje. Ali i svim Slavonkama koje sam upoznao od mature, na prijemnom, tokom ove akademske godine i ovaj vikend - čudno, niti jednog Slavonca nisam upoznao od mature, pa sve do prekjučer.

Neću sada više o tome. Inače, vizija iz srednje nije otišla još, ali nije tako jaka kako je bila, pa vidjet ćemo što će biti. Ja se nadam pozitivi.

I mogu najaviti za sutra ili prekosutra (ovisi o mojim obavezama) post o izletu, po prvi puta biti će i fotografije na blogu. Laku noć

petak, 26.05.2006.

Pozdrav od Zagreba - na tri dana

Danas evo, odlazim iz Zagreba, na mali izlet u Slavoniju, odredište je Đakovo i Osijek, na tri dana, od danas navecer, do nedjelje navecer.
Ne znam što očekujem od ovog izleta, ali znam da ću kada se vratim imati jedan post o Slavoniji, ali to moram ljepo smisleno pripremiti.
Evo, pozdravljam sve, cujemo se.

subota, 20.05.2006.

Ne znam što bih rekao

Ovih dana opet ljudi napadaju Crkvu. Ne razumijem što je tu tako lijepo, u napadanju Crkve. Netko ti želi pomoći, a ti ga napadaš, oprostite, ali meni to nema smisla.

Svima koji čitaju ovaj blog i podržavaju Crkvu, zahvaljujem, a za ostale molim.

utorak, 16.05.2006.

Neokatekumeni

Tako se zove zajednica ljudi kod kojih sam "upao" na misu ove subote.

Iako sam u početku mislio kako krše sve moguće propise, jučer sam pronašao neke dokumente na Internetu, te sam ih danas malo proučio.

Prvo sam našao njihov statut, i to na službenoj stranici, koju možete naći ovdje.

http://www.camminoneocatecumenale.it/hr/index.asp

Zatim sam pronašao sljedeće pismo Pape Ivana Pavla II

"""
PISMO "Ogniqualvolta"
NJEGOVE SVETOSTI PAPE IVANA PAVLA II.
30. kolovoza 1990.
Poštovanom bratu
Mosinjoru PAULU JOSEFU CORDESU
Dopredsjedniku Papinskog vijeća za laike
zaduženom "ad personam"
pri apostolatu Neokatekumenskih zajednica
Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.
Među stvarnostima, rođenim od Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska), kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora: “Koliku li nam radost i koliku nadu pružate vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! ... Živjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik 'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974., 230)
I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao biskup Rima, imao u rimskim župama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.
Te zajednice čine vidljivim, u župama, znak misionarske Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo zanemarili kršćanski život, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih približava Crkvi i Kristu” (usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja, svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama (usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave u službu obnove Crkve.
Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964. godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.
Poslije više od dvadeset godina života zajednicâ, proširenih na pet kontinenata,
- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oživljava župe, o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;
- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za redovnički život i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u Rimu;
- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:
prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena.
Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.
Kao zalog ove želje podjeljujem Vama i svim pripadnicima Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.

IOANNES PAULUS PP. II.
"""I na kraju jedan članak:
"""
Neokatekumeni i liturgijske norme

Bilten “Notitiae” službeno glasilo Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u zadnjem, tek objavljenome broju, donosi govor pape Benedikta XVI. koji je izgovorio 12. siječnja prigodom susreta s brojnim članovima Neokatekumenskog puta, te pismo koje je mu je Zbor, u ime Pape, uputio 1. prosinca 2005. godine. Kardinal Francis Arinze, pročelnik Zbora, kazao je za Radio Vatikan kako je najbolje pročitati Papin govor donesen u biltenu „Notitiae“ za studeni-prosinac, na stranicama od 554. do 556. Pročitat ću samo onaj dio kad Sveti Otac govori o liturgiji. Bila je to prigoda za radost. Sveti je Otac blagoslovio brojne obitelji Neokatekumenskoga puta prije njihovoga polaska u misije. Između ostaloga, Sveti je Otac rekao: „Važnost liturgije i poglavito svete Mise u evangelizaciji, više su puta isticali moji prethodnici, a vaše dugo iskustvo može potvrditi kako središnjost Kristova otajstva, slavljenoga u liturgijskim obredima, čini povlašten i bitan put u izgradnji živih i ustrajnih kršćanskih zajednica. Upravo kako bi se poduprlo Neokatekumenski put, i učinilo djelotvornijom vlastitu evangelizatorsku akciju u zajedništvu s cijelim Božjim narodom, nedavno vam je Zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u moje ime dao neke norme koje se odnose na slavljenje Euharistije. Nakon probnoga razdoblja koje je dopustio sluga Božji Ivan Pavao II., siguran sam da ćete te norme, koje sadrže što je predviđeno u liturgijskim knjigama odobrenim od Crkve, pozorno izvršavati.“ To su riječi Svetoga Oca. Rekao im je: „Putem tog Zbora sam vam dao upute; držite ih se“, istaknuo je kardinal. Govoreći o uputama kazao je kako je Zbor 1. prosinca 2005. godine, nakon dvogodišnjih razgovora, ako ne i dužih, odgovornima Neokatekumenskoga puta napisao pismo od dvije stranice. Ovdje ću govoriti o bitnome. „U slavljenju Svete Mise Neokatekumenski će put prihvatiti i slijediti liturgijske knjige odobrene od Crkve, bez ispuštanja ili dodavanja ičega“. Ovo je temeljno načelo. Slijediti odobrene knjige, ništa dodavati niti ispuštati. Sve drugo su pojašnjenja i tu ima šest preciznih točaka kako bi se odgovorilo na neke zahtjeve Neokatekumenskoga puta o pitanjima euharistijskoga slavlja. Prvo, o slavlju u subotu navečer: nedjelja je dan Gospodnji. Sveti je Otac odlučio za Neokatekumenski put, bar jednu nedjelju na mjesec, da njihove zajednice trebaju sudjelovati na Svetoj Misi župne zajednice. Za druge nedjelje, Neokatekumenski put svake biskupije treba se dogovoriti s dijecezanskim biskupom. Drugo, mogu se činiti uvodi prije biblijskih čitanja pod uvjetom da budu kratki. I na homiliju, koju treba izreći svećenik ili đakon, može se napraviti prigodni kratki komentar, ali neka nema oblik homilije. I to se može prihvatiti. Zatim, za pružanje mira: dopušta se da se Neokatekumenski put može koristiti dobivenom povlasticom, to jest da to čini prije prikazanja, sve dok se drukčije ne odredi. Što se pak tiče pričešćivanja, Neokatekumenskome se putu daje jedno prijelazno razdoblje, ne više od dvije godine, kako bi prešli od svoga načina primanja pričesti, primjerice posjedani oko stola pripravljenoga u sredini crkve, umjesto posvećenoga oltara, na za cijelu Crkvu normalan način. To znači da Neokatekumenski put treba u dijeljenju Tijela i Krvi Kristove slijediti način predviđen u liturgijskim knjigama. Na koncu, Neokatekumenski put treba upotrjebljavati i sve euharistijske molitve sadržane u misalu, ne samo drugu. Sinteza svega ovoga je da će Neokatekumenski put, u slavljenju Svete Mise, slijediti odobrene liturgijske knjige, imajući u vidiku netom izgovorene upute. To je sadržaj spomenutoga pisma. Na upit zbog čega je došlo do pisma, kardinal je istaknuo kako je pismo proizišlo iz onoga što je u istraživanju Zbora izišlo na površinu kako Neokatekumenski put već godinama slavi Svetu Misu, jer nakon odobravanja njegovih ustanova za razdoblje od pet godina od strane Papinskoga vijeća za laike, drugi su zborovi trebali odobriti ono što je u njihovoj kompetenciji: što se tiče našega Zbora to je područje liturgije. Kako bismo to ispitali imali smo mješovito povjerenstvo osoba Neokatekumenskoga puta i našega Zbora. U diskusiji su izišle na površinu brojne prakse koje oni čine tijekom Mise, to je bilo ispitivano i brojne nisu bile kako to predviđaju liturgijske knjige. To je osnovica. Sve je bilo razmotreno na brojnim zasjedanjima mješovitoga povjerenstva u razdoblju od dvije godine i više. Bila je, na zahtjev Pape, jedna rasprava sedmorice kardinala Rimske kurije, oni su sve ispitivali. Dakle, ovo je pismo završetak svega – kazao je kardinal.
"""

Iz svega toga zaključio sam kako oni ne krše niti jedan propis naše Crkve, te da sve rade po dopuštenju Pape.
Sjetio sam se jedne rečenice koju sam često čuo u srednjoj školi:
"Vrag može biti i dobar, može se prerušiti, može biti kao i anđeo, ali ne može jedno, vrag ne može biti poslušan!"
Tako da sam uvidio kako oni u svemu slušaju Papu i biskupe, te idu i na našu "konzervativnu" misu.
Tako, nemam što više puno za reč. Ostajem pri tome da neka samo nastave, jer svatko je vrijedan truda da mu se pomogne, da ga se spasi od propasti, da mu se pruži toplina i ljubav. Ako je netko zalutao u razne ovisnosti i krive putove, i ako se na ta njihova svjedočanstva obrati, svaka čast, spašena duša, bit će fešta u raju zbog jednog obraćenog, a tek kako će biti kada ih obrate na tisuće.
Svi smo mi ljudi, svatko je od nas poseban, svatko je od nas vrijedan. Oni imaju svoj pristup, i koliko vidim, ide im, Bogu hvala. Svakom čovjeku treba priči, svakome treba pokazati i usmjeriti na put. Hvala Bogu oni imaju svoj način. Meni osobno, on je čudan, ali vidim, ima ih, ima ljudi koji vjerojatno danas ne bi bili možda niti živi da nisu došli u kontakt sa njihovom zajednicom.
Ne bih više filozofirao, ali moram reći da koliko sam ja vidio, da tamo ljubavi ne nedostaje, da je ljubav i veselje, te opći optimizam vrlo prisutan.

ponedjeljak, 15.05.2006.

Čudna subota

Ova posljednja subota bila mi je uvelike čudna. Jutarnje događaje neću spominjati, već krečem odmah sa piknikom na Jarunu, gdje sam poveo i svoju prijateljicu. Svidjelo mi se je i mjesto i ljudi koji su bili tamo i s kojima smo razgovarali - bez iznimke :-)
Međutim, ono što me je uvelike iznenadilo jest misa na koju sam joj obećao da ću ići sa njom.
Misa je trebala početi u osam sati uvečer, a počela je u petnaest do devet. Rekla mi je da će misa biti malo neobičnija, ali ja sam mislio da sam već vidio neobičnu misu, te da će to biti nešto slično.

Ma ništa me nije moglo pripremiti na ono što ću vidjeti. Naime, To je bilo neopisivo. Ne znam da li znate, ali na misi službeno smije propovijedati samo svećenik, ali ovdje je svatko rekao nešto, bili su uvodi prije svakog čitanja, svećenik je pjevao dijelove za prikazanje; to nisam niti u snu mislio da postoji, a kamoli doživio. Iznenađenje je bilo golemo. Za pričest nisu bile hostije u klasičnom smislu, već neki deblji (beskvasni) kruh, dijelili su se veći komadi (da se pravo nahraniš) a također svi smo pili Krv Kristovu. (Crno vino) Okus je bio kao prava krv. Zatim, pljeskalo se, pjevalo; ma, ono, ništa osim Oče naša nije bilo klasično; kao na običnoj misi. Čak se i mir s tobom davao uz poljupce.

Ja kao "konzervativan" katolik, koji poštuje i najviše voli misu kakva je u velikoj većini hrvatskih crkava, bio sam veoma iznenađen. I da, završili smo oko jedanaest.

Čujte, nisam znao što misliti o tome. Saznao sam u međuvremenu kako se zovu, i počeo malo proučavati, te ću rezultate iznijeti kada sve proučim.

Sada sam mišljenja da ja ne bih nikada išao u tako nešto, ali podržavam to, jer ako takav pristup misi može spasiti i jednog od onih kojima je pomoć potrebna, neka bude i neka se održava.

P.S. Hvala društvu Humanitas-a na cijelom ovom danu, jer sve što sam doživio te subote isključivo je njihova zasluga. Inače i Ona je vrlo zadovoljna.

utorak, 09.05.2006.

Samo za sretne osobe

Kad si sretan udri dlanom ti o dlan
Kad si sretan udri dlanom ti o dlan
Kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu,
Kad si sretan udri dlanom ti o dlan.


Kad si sretan prstima pucketaj ti
Kad si sretan prstima pucketaj ti
Kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu,
Kad si sretan prstima pucketaj ti.


Kad si sretan koljena potapšaj ti
Kad si sretan koljena potapšaj ti
Kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu,
Kad si sretan koljena potapšaj ti.


Kad si sretan lupi nogama o pod
Kad si sretan lupi nogama o pod
Kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu,
Kad si sretan lupi nogama o pod.


Kad si sretan ti poviči tad "HURA"
Kad si sretan ti poviči tad "HURA"
Kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu,
Kad si sretan ti poviči tad "HURA"


Kad si sretan ti ponovi ovo sve,
Kad si sretan ti ponovi ovo sve,
Kad si sretan i kad želiš s drugim djelit sreću tu,
Kad si sretan ti ponovi ovo sve

---

Danas mi je baš happy day

nedjelja, 07.05.2006.

A.B. Šimić

Opomena

Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

utorak, 02.05.2006.

Susret Hrvatske Katoličke Mladeži u Puli 2

I tako polako, subota se približavala svom kraju. Bus smo dočekali deset minuta prije ponoći i krenuli smo do domaćinove kuće. Imali smo šta za vidit. Dva kata, plus prizemlje, i samo 14 ljudi u kuci, od čega osmero djece. Velika obitelj. Ugostio nas je najstariji član obitelji, te nas pozdravio, blagoslovio hranu "…blagoslovi našu domovinu i generala Gotovinu…" ovo je samo dio blagoslova, te smo započeli večeru, makar bi se mogao zvati i doručkom, jer je već prošla ponoć.

Ajme, sa koliko su oni ljubavi to pripremili; ko za svatove. Milina. Ne znam kuda su se oni smjestili spavati, ali jedno je sigurno, nas pedesetak se je smjestilo u njihovu kuću, a i oni su u njoj spavali. Domaćin nam je čak ustupio i svoj bračni krevet. Stvarno, ostali smo bez riječi.

Domaćin nam je i govorio o tome kako se traži žena. Veli da se on sa svojom nije oženio zbog ljepote, niti pameti, već zbog toga što ima lijep glas, veli da ju je ugodno slušati. To je po njegovom sasvim dovoljno. Jel i vama, prosudite sami. Ja sam rekao da bih onda ja trebao imati barem stotinu žena, a to niti jedna religija ne dopušta.

Naravno, iznenađenjima nije bio kraj. Dobili smo od župljana tamošnje župe i ručak, u restoranu, hrana je bila prekrasna, fina, ma milina.

Točnije, da ne duljim, ovo mi je definitivno bio najbolji izlet u životu. A tu je i Bog pomogao, evo kako:

Bog nam je dao I… koja nam je osigurala mjesta, vozača koji nas je doveo, lijepo vrijeme tokom cijelog boravka u Puli. Bog nam je dao snagu i volju da smo svoje karte dali prijateljici, zatim On je poslao kapelana, a samim time i ručak, te onoga čovjeka koji nam je pokazao pravi put do restorana. Dao nam je društvo pri čekanju busa, domaćina, župu, i župljane domaćine, dao nam je SVE. Neizmjerno Mu hvala.

P.S. Ne znam zašto je uzeo Sirenicu. I, da, najdraža prijateljica mi se je porezala, režući (ne guleći) jabuku, nije ništa strašno, al nosi povez, želim joj brzi oporavak.

ponedjeljak, 01.05.2006.

Susret Hrvatske Katoličke Mladeži u Puli

Za ovaj susret znao sam već dugo, i htio sam ići, ali sam već odustao mjesec dana prije susreta zbog jedne greške u dogovoru oko prijevoza, pa sam tako "izvisio".
I tako bio ja na odmoru između Uskrsa i Bijele nedjelje, te smo tata i ja malo kopali po dvorištu (radimo garažu) te se ja onako, kopajući opet sjetim tog susreta i ljudi koji će biti tamo.
Kao iz vedra neba dođe meni tada poruka, baš taj dan. Vidio sam je tek poslije ručka kada smo uzeli malu pauzu. Jedan frend iz Zagreba me pita, da li idem u Pulu. Naravno, odgovorio sam mu da ne, jer nemam niti prijevoz niti smještaj. I onda mi veli: " Ajd idemo nas dva I… me je pitala, veli da ima dva mjesta, a nju ne smijemo odbiti." Sljedeća njegova poruka bila je: "Ne znam s kim idemo, di bumo spavali, niti jeli, niti kolko treba platiti, al vazno da idemo." I Tako, mi sve saznali do puta i otišli. Ne bih se htio hvaliti, ali cura koja je to organizirala, "nabavila" je dosta sponzora, te smo trebali platiti samo 60 kn. :-)

I tako, došla je subota, buđenje u 4:30, spremio sam se za samo 15 minuta i idem do susjedne sobe da vidim u kojoj je fazi spremanja frend, a on još hrče. Probudih ga i za deset minuta bili smo vani, kod busa, ubacili pice i krenuli. Put je prošao tako, malo šašavo, jer, znali smo samo voditeljicu puta i profesora koji je išao sa nama, pa smo većinom spavali.

Došavši u Pulu, počinje avantura. Odmah kod buseva smo sreli jednu prijateljicu, tada smo se samo pozdravili. Malo smo prošetali Pulom, i ubrzo je sreli ponovno, bila je sa svojim društvom, njih oko deset cura. Nije imala karte za Arenu, pa nas je pitala da li imamo viška. Mi smo imali samo dvije. Od početka nismo mislili ići na program, nego "samo" na misu u 18. Rekli smo joj da može dobiti od nas dvije karte. Naravno, njima je trebalo više, pa su odbile, po sistemu, ili svi ili nitko.

Za deset minuta zvoni mi mobitel, zove ona, našli smo se i dali im karte, već smo mislili zbog prijateljice žrtvovati misu. Ajme što je bila sretna, još sam joj uspio nabaviti dodatnu kartu koju sam užicao od jedne kolegice sa fakulteta.

Nepunih deset minuta od kada smo dali svoje karte, susreli smo se sa kapelanom sa župe mog frenda, te nas je on pozvao na ručak. Trebali smo pronaći restoran. Pitali smo nekog mještana, i on nas je uputio na sjever jednom cestom. Za dvije sekunde priđe nam neki čovjek i veli: "Nemojte ga slušati, tamo vam je užasno skupo, a ništa se nećete najesti, tamo dolje (na jug) imate samoposlugu, i najest ćete se." Lijepo smo se zahvalili i otišli dolje, i najeli se k'o stoka.

Kapelan je onda trebao do Arene, da se spremi za misu, pa smo krenuli put Arene. Na putu smo sreli Moju Dragu Osobu. Bila je boljeg raspoloženja, pozdravili smo se, nasmijala i izmijenili nekoliko rečenica. Mislio sam odmah, dan je potpun. Već do tada susreo sam preko 50 poznanika, i nekoliko ljudi s kojima sam si bio stvarno dobar, čak sam vidio i svoju curu iz srednje škole, ali ona mene nije vidjela. Užasno sam se iznenadio, nisam očekivao od nje da će doći na susret. Valjda je Bog i nju prosvijetlio (nije uopće neka vjernica - imamo malo čudne stavove prema Crkvi i Bogu). I tako, sat prije mise, mi sjedimo na klupi i tako, bio nam je mali bed što nećemo biti na misi, ali meni je barem osjećaj da smo usrećili prijateljicu bio jači, i dok je frend bio malo namršten, rekao sam mu da krenemo do Arene, da će se Bog pobrinuti za nas. Došli mi do Arene, baš je završio uvodni program i počela je meditacija pred misu. Dosta ljudi je izlazilo i odlučio sam pitati neke cure da nam daju svoje karte. Rekle su da će se vratiti na misu. Sljedeće je pitao frend, i za nekih deset minuta, nabavili smo te dvije karte i ušli u Arenu i bili na misi. Prekrasno.

Ali da sve bude perfektnije, na kraju mise pokraj nas prolazi prijateljica kojoj smo dali karte, mahnemo joj i ona nas vidi, došla nam je zahvaliti.

E, to neću nikada zaboraviti, a ono što sam osjećao to se ne može opisati, usrećili smo je neopisivo, i samim time i sebe.

Još dva sata čekali smo bus, jer smo bili zadnja, E zona. Oko ponoći stigli smo do naših domaćina.

Priču o domaćinima ostavit ću za drugi put. I da znate, ovo je samo dug skraćen opis svega što mi se je dogodilo ovaj vikend.

Sirenice, Rijeka je plakala kada smo joj došli u posjet.