ponedjeljak, 01.05.2006.

Susret Hrvatske Katoličke Mladeži u Puli

Za ovaj susret znao sam već dugo, i htio sam ići, ali sam već odustao mjesec dana prije susreta zbog jedne greške u dogovoru oko prijevoza, pa sam tako "izvisio".
I tako bio ja na odmoru između Uskrsa i Bijele nedjelje, te smo tata i ja malo kopali po dvorištu (radimo garažu) te se ja onako, kopajući opet sjetim tog susreta i ljudi koji će biti tamo.
Kao iz vedra neba dođe meni tada poruka, baš taj dan. Vidio sam je tek poslije ručka kada smo uzeli malu pauzu. Jedan frend iz Zagreba me pita, da li idem u Pulu. Naravno, odgovorio sam mu da ne, jer nemam niti prijevoz niti smještaj. I onda mi veli: " Ajd idemo nas dva I… me je pitala, veli da ima dva mjesta, a nju ne smijemo odbiti." Sljedeća njegova poruka bila je: "Ne znam s kim idemo, di bumo spavali, niti jeli, niti kolko treba platiti, al vazno da idemo." I Tako, mi sve saznali do puta i otišli. Ne bih se htio hvaliti, ali cura koja je to organizirala, "nabavila" je dosta sponzora, te smo trebali platiti samo 60 kn. :-)

I tako, došla je subota, buđenje u 4:30, spremio sam se za samo 15 minuta i idem do susjedne sobe da vidim u kojoj je fazi spremanja frend, a on još hrče. Probudih ga i za deset minuta bili smo vani, kod busa, ubacili pice i krenuli. Put je prošao tako, malo šašavo, jer, znali smo samo voditeljicu puta i profesora koji je išao sa nama, pa smo većinom spavali.

Došavši u Pulu, počinje avantura. Odmah kod buseva smo sreli jednu prijateljicu, tada smo se samo pozdravili. Malo smo prošetali Pulom, i ubrzo je sreli ponovno, bila je sa svojim društvom, njih oko deset cura. Nije imala karte za Arenu, pa nas je pitala da li imamo viška. Mi smo imali samo dvije. Od početka nismo mislili ići na program, nego "samo" na misu u 18. Rekli smo joj da može dobiti od nas dvije karte. Naravno, njima je trebalo više, pa su odbile, po sistemu, ili svi ili nitko.

Za deset minuta zvoni mi mobitel, zove ona, našli smo se i dali im karte, već smo mislili zbog prijateljice žrtvovati misu. Ajme što je bila sretna, još sam joj uspio nabaviti dodatnu kartu koju sam užicao od jedne kolegice sa fakulteta.

Nepunih deset minuta od kada smo dali svoje karte, susreli smo se sa kapelanom sa župe mog frenda, te nas je on pozvao na ručak. Trebali smo pronaći restoran. Pitali smo nekog mještana, i on nas je uputio na sjever jednom cestom. Za dvije sekunde priđe nam neki čovjek i veli: "Nemojte ga slušati, tamo vam je užasno skupo, a ništa se nećete najesti, tamo dolje (na jug) imate samoposlugu, i najest ćete se." Lijepo smo se zahvalili i otišli dolje, i najeli se k'o stoka.

Kapelan je onda trebao do Arene, da se spremi za misu, pa smo krenuli put Arene. Na putu smo sreli Moju Dragu Osobu. Bila je boljeg raspoloženja, pozdravili smo se, nasmijala i izmijenili nekoliko rečenica. Mislio sam odmah, dan je potpun. Već do tada susreo sam preko 50 poznanika, i nekoliko ljudi s kojima sam si bio stvarno dobar, čak sam vidio i svoju curu iz srednje škole, ali ona mene nije vidjela. Užasno sam se iznenadio, nisam očekivao od nje da će doći na susret. Valjda je Bog i nju prosvijetlio (nije uopće neka vjernica - imamo malo čudne stavove prema Crkvi i Bogu). I tako, sat prije mise, mi sjedimo na klupi i tako, bio nam je mali bed što nećemo biti na misi, ali meni je barem osjećaj da smo usrećili prijateljicu bio jači, i dok je frend bio malo namršten, rekao sam mu da krenemo do Arene, da će se Bog pobrinuti za nas. Došli mi do Arene, baš je završio uvodni program i počela je meditacija pred misu. Dosta ljudi je izlazilo i odlučio sam pitati neke cure da nam daju svoje karte. Rekle su da će se vratiti na misu. Sljedeće je pitao frend, i za nekih deset minuta, nabavili smo te dvije karte i ušli u Arenu i bili na misi. Prekrasno.

Ali da sve bude perfektnije, na kraju mise pokraj nas prolazi prijateljica kojoj smo dali karte, mahnemo joj i ona nas vidi, došla nam je zahvaliti.

E, to neću nikada zaboraviti, a ono što sam osjećao to se ne može opisati, usrećili smo je neopisivo, i samim time i sebe.

Još dva sata čekali smo bus, jer smo bili zadnja, E zona. Oko ponoći stigli smo do naših domaćina.

Priču o domaćinima ostavit ću za drugi put. I da znate, ovo je samo dug skraćen opis svega što mi se je dogodilo ovaj vikend.

Sirenice, Rijeka je plakala kada smo joj došli u posjet.